Kušali smo šest cuvea impresivnog Egly-Ourieta

Egly-Ouriet prvi smo put pili o Božiću 2009. godine u Veneciji. U jednom sasvim malom restoranu sa svega osam ili devet stolica (koji se uskoro zatvorio) uživali smo u najboljem kuhanju ikad u Veneciji, što i nije teško s obzirom na opravdano ozloglašenu venecijansku restoransku scenu.  Na vinskoj smo karti bili uočili Egly-Ouriet, šampanjac koji nas je dotad bio zaobilazio, i koji se tog pustog venecijanskog popodneva pokazao izvanrednim partnerom uz snažno začinjenu ali gracioznu hranu.

Egly-Ouriet prirodno je izvrstan gastro šampanjac, jer je i jako kiseo i iznimno koncentriran. Jedna od mantri Francisa Eglya, sadašnjeg vlasnika ove radikalne šampanjske kuće iz Ambonnaya, jest da grožđe mora biti što zrelije. Egly-Ouriet, s grand cru vinogradima u Ambonnayu, Verzenayu i Bouzyu, jedna je najvažnijih growers šampanjerija uopće, odmah iza Selossea i u društvu s Agrapartom, Larmandier Bernierom i kod nas manje poznatim ali zaista briljantnim proizvođačima poput Erica Rodeza. Roko Bekavac, jedan od vodećih domaćih sommeliera, doktorand za šampanjce, u subotu je u Plavi podrum donio šest buteljki iz Egly-Ourietova portfolia. Ova izvrsna vina kušali smo u društvu Martine i Tomislava Tomca, i Daniele i Damira Kramarića.

Opći je dojam više nego izvrstan, s tek jednim vinom, Les Vignes de Viny, napravljenim isključivo od pinot meuniera koje vrijedi manje od 92 ili 93 boda, zato što su se na nosu prejako osjetili kvasci i još vrlo mlade, pomalo nesklapne autolitičke arome. Zatim je, uz briljantne sirove škampe, uslijedio Grand Cru Brut Tradition, glavno vino Egly-Ourieta, koje zauzima oko osamdeset posto ukupne proizvodnje. Grand Cru Brut Tradition (70 posto pinot noira, 30 posto chardonnaya) veliko je vino moćne strukture i jako razvijenih voćnih, ali i zrelih okusa čiji se agresivni karakter pripitomljava lijepom kremoznošću.

VP Extra Brut, koji smo pili uz neodoljive trilje na tri načina, kombinacija je tri berbe, s vrlo malim dosageom (2 grama) i s vrlo dugim odležavanjem na kvascima, duljim od 80 mjeseci. VP stoji za vieillissement prolongé. Ovo je vino, za koje se tvrdi da nije prošlo malolaktičku fermentaciju, prvo impresioniralo brutalnim kiselim udarom, da bi se kasnije zaokružilo intenzivnom kremoznošću koja očito dolazi i od korištenja hrastovih bačvi, ali i od jako koncentriranog, zrelog grožđa.

Egly-Ourietov Rose najkonvencionalnije je od svih vina ove karakterne šampanjerije. Boja se dobila dodatkom pet posto mirnog crnog vina, bouquet je prilično voćan ali nimalo frivolan, dok je tekstura uobičajeno čvrsta i gusta. Ovaj rose pomalo podsjeća na Bollingerove ružičaste šampanjce. Negdje u vrijeme degustiranja Rosea, na stol je došla ručno izrađena pasta u intenzivnom umaku od botarge, dagnji i lokalnih sipa. Gospođa Kramarić upozorila je kako već drugu godinu zaredom sipe u Jadranu gotovo da i nema, što je, čini se, tema vrijedna ozbiljnog istraživanja i brojnih medijskih priloga, i kojom ćemo se idućih mjeseci svakako baviti.

Uslijedila su dva fantastična šampanjca, koja vrijede između 95 i 99 bodova. Riječ je o Egly-Ourietovu vintageu iz 2006. godine. s dosageom od 4 grama, koji je na kvascima odležavao više od 90 mjeseci. To je vino primjerno elegantno, s laganim mednim notama koje se lijepo nadopunjavaju s visokom kiselinom i s lako prepoznatljivim nijansama vanilije, dima, marelica i bresaka na nosu. Egly-Ouriet iz 2006. godine, jedne od najboljih šampanjskih berbi u ovom stoljeću, vino je koje se pamti mjesecima i godinama nakon što ga prvi put kušate.

Za vatrometni kraj pobrinuo se single vineyard blanc de noirs, dakle bijeli šampanjac od crnog grožđa iz jednog vinograda, Les Crayeres, koji je posađen 1946. godine, pa zato puno ime ovog uvjetno genijalnog šampanjca glasi Blanc de Noirs Vielles Vignes Grand Cru. Kažemo uvjetno genijalnog, jer su neki od kušača smatrali kako je vintage ipak elegantniji i uspjeliji od ovog ekscentrično ekspresivnog vina. Egly-Ourietov Blanc de Noirs Grand Cru jedan je od najnabildanijih, najmišićavijih šampanjca koje smo ikada kušali, uz Bollingerov Vielles Vignes Francaise i Jacquessonov Ay Vauzelle Terme. Njegova se snaga vidi već u duboko zlatnoj boji, u za šampanjac skoro nevjerojatnoj gustoći, u naglašenim vinskim aromama, u namjerno oksidativnoj crti (još jedan dodir s Bollingerom) kao i u jakim okusima crvenocrnog ljetnog voća i slatkih jabuka. Grand Cru Blanc de Noirs podjednako je impresionirao i nas Decanterov žiri, koji ga je ocijenio s 97 bodova.

Na kraju ove visoke škole šampanjca, popili smo buteljku još neetiketiranog Tomčeva pjenušca iz 2006. godine, o kojem smo već izvijestili, pa zatim buteljku genijalnog Kellerova rizlinga Hubacker iz 2013. pa bocu Ramos Pinto vintage porta iz 1997. da bi ovo edukativno hedonističko popodne završili laganim, čistim, uvijek finim bazičnim šampanjcem Pierrea Petersa. Premda se, razumljivo, ne uklapa u dan posvećen šampanjcu, moramo još spomenuti neodoljiv kolač od dvije vrste biskvita, karamela, i moussea od Valrhone, koji je još jednom pokazao kako Plavi podrum zahvaljujući slastičarki Maši Salopek, uz zagrebački Time postaje i vodeći hrvatski restoran za deserte.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.