Guy Fieri preksutra zatvara svoj restoran u New Yorku, koji je dobio jednu od najrazornijih recenzija u povijesti

Poblajhani kuhar, poduzetnik i zabavljač Guy Fieri jedna je od najvećih zvijezda Food Networka. Fieri se proslavio putopisnim showom Drive Ins, Diners and Dives, u kojem promovira najgore američke krčme (i tek poneku pristojnu zalogajnicu). Fierijeva je emisija, međutim, etnografsko-kulinarski zanimljiva jer otkriva američke kuharske običaje u lokalima niskog stila: skoro svugdje okusi se grade na kombinaciji goleme količine granuliranog češnjaka, luka, šećera i kečapa, u društvu s raznim sumnjivim masnoćama poput margarina. Gospodin Fieri je i suvlasnik nekoliko restorana, od kojih su najpoznatiji Johnny Garlic i Tex Wasabi’s.

Prije šest godina Fieri je u New Yorku, na samom Times Squareu, otvorio golemi (500 mjesta) restoran Guy’s American Kitchen and Bar, koji se trajno zatvara u nedjelju, premda je 2016. prijavio promet od 16 milijuna dolara. Restoranski kritičar New York Timesa Pete Wells svojedobno je objavio pogubnu recenziju American Kitchena, koju prenosimo u cijelosti, u povodu zatvaranja restorana, a i da bi pokazali kako mogu izgledati kompetentne negativne restoranske kritike.

As Not Seen On TV (Pete Wells)

Guy Fieri, jeste li vi jeli u vašem novom restoranu na Times Squareu? Jeste li sjeli na jedan od 500 stolaca u Guy’s American Kitchen & Baru i naručili jelo? Jeste li jeli tu hranu? Je li ispunila vaša očekivanja?

Je li vam panika zgrabila dušu dok ste zurili u hipnotizirajući kotač menija, gdje se pridjevi i imenice vrte u luđačkom vrtlogu? Kad ste vidjeli da je burger opisan ovako: “Guyeva specijalna Pat LaFrieda (poznata njujorška mesnica) mješavina, potpuno prirodna goveđa pljeskavica od black angusa s farme Creekstone, LTOP (salata, rajčica, luk+kiseli krastavci), SMC (supertopljivi sir) i brdo Donkey umaka na briošu premazanom maslacom s češnjakom”, kad ste to vidjeli, je i vaš um na trenutak dotaknuo prazninu?

Jeste li primijetili da je meni nepouzdana najava onoga što zaista stiže na stol? Da na vašem Almond Joy koktelu nedostaje “hrskavi čips s maslacem s bourbonom””? Prodajete li svoje pohane “gromade” sladoleda u kuglicama standardne veličine?

Što je točno u maloj salati s četiri ili pet minijaturnih krutona  “Guyeve slavne Cezarove salata s velikim komadima” (a) veliko (b) slavno ili (c) Guyevo?

Pogađa li vas koliko je daleko od fenomenalnog vaš “Fenomenalni pileći file pohan u perecima”? Ako niste sami smislili ovaj recept, da li biste ikad pogodili da sjajni sloj mrvica iz kojih curi masnoća sadrži perece ili dimljene bademe? Jeste li u bijelom mesu osjetili imalo okusa mlaćenice ili marinade, ili samo žilavi zrak?

Zašto je jedna od rijetkih stvari na meniju koja se može jesti bez straha ili žaljenja – sendvič od trgane svinjetine glazirane sojinim umakom s coleslawom i krastavcima koji prodajete samo za ručak – zašto se to jelo zove Pečena Bahn Mi svinjetina, kad na Bahn Mi sliči koliko ja sličim na Emily Dickinson?

Kad budete imali sekundu, gospodine Fieri, biste li pogledali što se dogodilo s crnim grahom i juhom od pečene buće koju smo naručili? Hej, jeste li probali ono plavo piće, ono koje sjaji kao nuklearni otpad? Margaritu od lubenice? Imate li ikakvu ideju zašto ima okus kao tekućina iz radijatora s formaldehidom? U vaših pet kalifornijskih Johnny Garlic restorana, kada konobari stignu s glavnim jelima i vide da nitko još nije odnio predjela sa stola, pokušaju li i oni naći prostor za nove tanjure kraj prljavih? Ili se to događa samo na Times Squareu gdje su ljudi navikli na nered?

Ako se gost pojavi s rezervacijom u jednom od vaša dva Tex Wasabi restorana, a ostatak njegova društva već sjedi, kaže li hostesa “Potražite ih sami” pokazujući prema 200 mjesta u restoranu? Stvarno, što se događa u ovom vašem novom restoranu?

Je li vam ikada itko rekao da ste s tom svojom pretjeranom strašću prema američkoj lošoj hrani postali televizijska verzija Calvina Trillina, kada bi gospodin Trillin blajhao kosu, vozio Camaro i pio Boozy Creamsicle? Dok krstarite po zemlji u svojoj emisiji “Diners, Drive-Ins and Dives” i u slengu pjevate ode neuglednim lokalima gdje se Amerikanci vole zamastiti, mislite li zaista to što govorite? Ili je sve samo predstava? Je li to razlog zašto prema kuhanju koje vi toliko slavite na televiziji, u Guy’s American Kitchen & Baru pokazuju tako malo poštovanja?

Kako je, recimo, totalno nezdrava i nevjerojatno dobra pržena lignja s Rhode Islanda začinjena maslacem sa češnjakom i kiselim ljutim paprikama, u vašem restoranu završila kao tanjur blijedih, neslanih kolutića od liganja kraj slatke majoneze u kojoj se osjeti tek daleki šum začina? Kako se zapečeno jelo s Cajun začinima pretvorilo u blijede komadee nezapečenog, nezačinjenog bijelog mesa u vašoj “Cajun piletini Alfredo”? Kako su nachosi, jedno od američkih jela koje je najteže upropastiti, ispali tako loši? Zašto tortilla čipsu dodavati pržene rezance od lazanja koji imaju okus ulja i ničeg drugog? Zašto ne zakopati taj čips pod propisno vruć i ispunjavajući sloj topljenog sira i jalapeña, umjesto da ga namačete u hladnim sivim grudama mljevene puretine i salame? Kad smo već kod toga, možete li naučiti konobara da gostu koji traži čaj ne donese samo šalicu vruće vode?

Kad ste na ulazu objesili taj znak na kojemu piše Dobrodošli u zemlju okusa, jeste li nas samo htjeli zbuniti? Zvuči li ovo što govorim kao da je sve u Guy’s American Kitchen & Baru nejestivo? Nisam to rekao, zar ne?

Recite mi, stvarno, zašto vaša kuhinja čak i svoja najprivlačnija jela sabotira groznim prilozima i umacima? Zašto upropastiti dobru mesnu roladu od bizona slatkom smeđom glazurom bez traga kiseline i začina? Zašto upotrebljivo pečeno pile punjeno začinskim travama poslati na stol s vašom bezokusnom varijacijom Rice-A-Ronija (gotovo industrijsko jelo koje glumi pilaf)?

Zašto veliku sporo pečenju svinjsku koljenicu koja bi s malo manje slatkim General Tso umakom mogla proći u mnogim njujorškim restoranima, podrivati neurednim strugotinama mrkve koja daje tvrdu, skoro sirovu hrskavost i prekuhani okus povrća iz školskih menzi? Je li to pravilo kod vas u Zemlji okusa?

Nalazi li se negdje u zjapećem trokatnom interijeru Guy’s American Kitchen & Bara hladni tunel kroz koji konobari moraju proći s pomfritom kako bi bili sigurni da će taj već ljigavi, masni krumpir zaista biti poslužen hladan? Zašto je recept za Donkey umak koji ste objavili, toliko različit od onoga što poslužujete? Zašto ste snažni, rustikalni šarm majoneze s pečenim češnjakom zamijenili nečim što podsjeća na šlag iz spreja s mljevenim sirovim češnjakom?  I kad čujemo riječi Donkey umak, na koji bismo točno dio magarca trebali pomisliti? (Guy Fieri je kasnije priznao da je njegov slavni Donkey umak obični aioli).

Je li cijeli ovaj restoran samo skupi primjerak konceptualne umjetnosti? Jeste li bezobličnom Baked Alaskom koja se raspada dok je jedete, a i kad je ne jedete, kroz jaja i šećer htjeli pokazati kako izgleda kad čovjek poludi? Zašto pečeni marshmallow ima okus ribe? Jeste li popili to plavo piće? O, i nikad nam nisu donijeli Vegas krumpiriće koje smo naručili, pa molim vas recite kuhinja da ih ni ne trebamo.

Hvala

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.