Visa Inspire

Kult Plave Kamenice

Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji

Kornati vina

ŠTO SE JEDE U alpinističkim ekspedicijama na Himalaji

Zadnjih mjesec dana na Facebooku se masovno pratila ekspedicija “Vlaji na Himalaji”. Riječ je o jednoj od desetaka ekspedicija koje je alpinistička legenda Stipe Božić vodio u Nepalu. Svi se sjećamo dana su nam roditelji kao klincima svečanim glasom rekli da se Stipe Božić popeo na Mt. Everest. Iako nismo znali ni što je Everest ni tko je Stipe, bez greške smo ga upisali na listu heroja. Kasnije smo gledali njegove dokumentarce i trajno ga uvrstili u domaći pop kulurni Hall of Fame. No tek je ova šarolika ekspedicija duhovitog imena, čije su članove u planine dovele najrazličije životne okolnosti, zaista privukla pažnju najšire publike. Čak i ako vas alpinizam ne zanima, velika je vjerojatnost da ste čitali fenomenalnu reportažnu knjigu Jona Krakauera Into Thin Air ili barem pogledali njezinu ekranizaciju Smrt na Everestu. Himalaja je kolektivna, arhetipska fascinacija, i neizbježno smo upoznati sa svim mogućim njenim mistifikacijama. Ipak, tek su nam ti reduktivni, intimni, neposredni himalajski dnevnici trenera Gorana Sajka, perkusionista Cubisma Hrvoja Rupčića ili intervjui glumca Vedrana Mlikote, članova ekspedicije Vlaji na Himalaji, počeli otkrivati motive koji inače normalne ljude tjeraju u te sumanute opasne poduhvate na najviše planine na svijetu, što alpinisti misle i osjećaju tijekom ekspedicija i kako ih veličanstvene planine s kojima se suočavaju trajno i duboko mijenjaju.

Vlaji na Himalaji

Vlaji na Himalaji izvještavali su nas o razumijevanju života koje smo davno zaboravili, a ljudi iz himalajskih sela gdje nikad nije došla ni tehnologija kotača, upravo ga u cijelosti vršnjacima naše djece. No, najvitalniji, najzanimljiviji detalji Facebook reportaža Vlaja na Himalaji bili su oni najobičniji, svakodevni ljudski detalji. Kako se deset sati penjati na Himalaju kad danima nisi spavao zbog migrene i gušenja, kako svladati stalni osjećaj panike koji to izaziva. Iznad 4000 metara upola je manje kisika nego na razini mora.“Osjećate se kao da ste stalno pod vodom i samo povremeno možete izroniti i udahnuti.” Kako funkcionirati kad jedan nagliji pokret izaziva umor kao da ste sprintali sto metara. Naposljetku, što i kako jesti tjednima kad ne možete sve ponijeti a idete u krajeve gdje osim kamena i ponekog jaka nema doslovno ničega, a i tijelo vam ne funkcionira kao inače. O tome što se jede na alpinističkim ekspedicijama na Himalaji razgovarali smo s Goranom Sajkom, nekadašnjim veslačkim reprezentativcem i vodećim hrvatskim stručnjakom  za individualni trening (disclosure – jedan od članova Kulta Plave Kamenice njegov je klijent). Sajko je na ekspediciji proveo 14 dana i svoje je iskustvo s prehranom u ekstremnim uvjetima nedavno podijelio na Facebooku.

Goran Sajko

Hrana na ekspediciji obično je kombinacija onoga što svaki član ponese od kuće i  hrane koja se može dobiti u planinskim konačištima. Iskustvo, znanje o nutricionizmu i planiranje su presudni, jer ono što nude himalajska svratišta ni količinom ni kvalitetom ni izbliza nije dovoljno za tjedne ekstremnih fizičkih napora.  

“Moja prehrana temeljila se prvenstveno na masti, jer je mast osnovno gorivo za dugotrajne aktivnosti niske potrošnje energije”. Masna hrana je koncentrat, zauzima malo mjesta, lagana je i u maloj količini sadrži najviše kalorija, što je bitno kad se satima penjete s ruksakom od tridesetak kilograma na leđima, dok vam očajnički nedostaje kisika.

U Sajkovom ruksaku bili su domaća granola od orašastih plodova, kakaa i kokosovog maslaca, zatim domaće proteinske pločice od oraha, kokosa i proteina sirutke, visokoproteinske sportske pločice, pršut, špek, kikiriki maslac i tuna u maslinovom ulju. 

“U konačištima možete dobiti samo škrob, rižu i krumpir. To su krajevi u koje se ništa ne može dovesti, sve dostavljaju ljudi pješice ili se spušta helikopterom”. Drugi razlog što proteini ne postoje iznad tri tisuće metara je lokalni zakon planina. Stanovništvo Himalajske planine smatra svetima, i na njima se ne smije ubiti životinja. Da bilo tko zatraži meso, Šerpe bi životinje morali spustiti u samo podnožje gorja, odvesti ih na obred posvećenja, zaklati i pješice donijeti natrag. “Imali smo samo dva obroka i pokazalo se da su visoko energetske masne namirnice koje smo ponijeli bile dobar izbor,” kaže Sajko.

Sve više od toga, dodaje, ionako bi previše opteretilo tijelo. Druga najvažnija stvar na Himalajama je voda. “Tijelo na velikim visinama ekstremno brzo dehidrira. Iako se na tim visinama i temperaturama ne znojite, zbog situacije s kisikom konstantno morate duboko i ravnomjerno disati. Time se gubi velika količina tekćine iz tijela. Dodatni problem su simptomi visinske bolesti, koje sam osjetio na granici 5000 metara. Stalno osjećate jaku glavobolju i imate osjećaj da ste pijani”.

Doručak u Himalajama bio je šaka oraha i velika količina vode. Ručak je bio teško spojiva ali efikasna kombinacija granole, tune, špeka i proteina. Večere se stojala od malo riže ili krumpira koji su bili dostupni,  i proteina. “Najteže je bilo živjeti bez svježeg povrća. Dugotrajni manjak vlakana u prehrani se dosta osjeti, tako da ću na iduću ekspediciju ponijeti dehidrirano povrće”.

Večera u Namche Bazaru, u nepalskoj Sagarmatha zoni

Apetit i osjećaj za hranu mijenja se kako rastu visine. “Tijelo sve manje treba hranu a sve više vodu, jer hematokrit s penjanjem postaje gušći. Slikovito, krv vam se pretvara u puding i tijelo šalje signale da treba tekućinu, a ne hranu”. Cilj ove ekspedicije bio je uspon na vrh Mera Peak na 6,476  metara. Sajko nije otišao na zadnju etapu. “Išao sam doslovno vidjeti kako je to biti u tim veličanstvenim planinama i penjati se na njih. Ovo je za mene bio početak koj imi je dao i više nego što sam očekivao”, kaže. “Potvrdio sam neke pretpostavke i otkrio neke važne nove stvari. Hrana je u svemu tome bila jedan od ključnih elemenata. Zbog sportske ozljede i specifične situacije koja me čekala na ovoj ekspediciji, drastično sam promijenio stil prehrane mjesecima prije ekspedicije”. Promjena prehrane promijenila je sve od konstitucije tijela do protoka energije. “Povratak s Himalaja, u domovinu punu kisika bio je “totalni high”. Koji će trajati do novog, još većeg, do odlaska na iduću ekspediciju. A Vlaji na Himalaji su se nakon deset dana tišine oglasili na Facebooku (iznad 6000 metara još nema signala za mobitel). Javili su da su osvojii Mera Peak. Cilj iduće ekspedicije doznat ćemo uskoro.

Foto/Goran Sajko, Hrvoje Rupčić FB

aqua-panna-sidebar
ulje-2021-naslovnica

aviation-gin

ŠTO SE JEDE U alpinističkim ekspedicijama na Himalaji

by Kult Plave Kamenice time to read: 5 min