Visa Inspire

Kult Plave Kamenice

Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji

Kornati vina

BOŽIĆ U VENECIJI Prazne crkve i rušenje zadnjih ostataka mita o Harry’s Baru

venecija

Noć prije Badnjaka, bilo je to prije dosta godina, drveni nas je gliser dovezao pred samu recepciju Palazza Gritti, jednog od arhitektonski veličanstvenih, povijesnih venecijanskih hotela koji u ono vrijeme još nije bio preuređen. Palača Gritti, izgrađena u 15. stoljeću, gleda na sam Canal Grande, a do jednog od ulaza stiže se malim vodenim odvojkom kakvih je Venecija prepuna.

Premda je Gritti već onda pripadao Sheratonovoj Luxury Collection kategoriji (sad je u vlasništvu Marriotta), sobe nisu bile odveć luksuzne: glavni su problem venecijanskih hotela palača, uz realtivno skučeni prostor čak i u apartmanima, loše instalacije, što je neizbježno zbog njihove starosti: u Danieliju slab pritisak  vode katkad jedva omogućuje dobro tuširanje.

U svakom slučaju, koliko god sobe u Grittiju, starijem Baueru, Danieliju i sličnim hotelima bile spektakularno uređene, one zapravo nisu najudobnija mjesta na svijetu, pa prirodno želite što prije izaći iz hotela i što više vremena provesti na venecijanskim ulicama. I tako smo cijeli Badnjak šetali gradom, između ovog ili onog bara s cicchettima, pa kroz stotine adventskih kućica, uživajući u činjenici da je to bila naša prva Venecija bez gužve. Tko zna zašto, ali tih godina krajem prošlog desetljeća, turisti baš nisu bili ludi za Božićem u Veneciji, pa čak ni Trg svetog Marka nije bio prepun (niti su hoteli bili skupi kao po ljeti).

Sintagma poluprazna Venecija zvuči kontradiktorno, ali eto, zaista smo se uvjerili da postoji i poluprazna Venecija, i to za Božić, što nam je omogućilo da biramo gdje ćemo večerati na Badnjak. Budući da Venecija ionako ne spada među središta  talijanske gastronomije (obližnja Padova restoranski je neusporedivo zanimljivija), odlučili smo uživati u ugođaju, pa smo rezervirali stol u legendarnom Harry’s Baru, gdje su izumljeni bellini i carpaccio, i gdje su se redovito opijali Ernest Hemingway, Alfred Hitchcock, Peggy Guggenheim i mnogi drugi istinski celebrityji. U Harry’s bar smo dotad povremeno svraćali na piće, ali nikada nismo jeli jer je mjesto neugodno pretrpano.  Osim toga, konobari su katkad vrlo neljubazni prema gostima koje smatraju autsajderima, pa su jednom prigodm neku stariju gospođu pokušali natjerati  da se digne i prepusti nam stol, što smo naravno odbili i napustili lokal.

Za Božić, dakle, nije bilo nikakve gužve, a posebno je zanimljivo što je većina gostiju u blagovaonici na prvom katu govorila talijanski; bila je to, dakle, lokalna proslava Božića. Harry’s je, nažalost, te Badnje večeri potvrdio svoju reputaciju turističke zamke s besprizornim cijenama. Večerali smo bakalar in bianco, crni rižoto i rižoto od škampa. Bakalar in bianco imao je više krumpira nego bakalara, dok su oba rižota bila tehnički loše napravljena. Tu slabu, poluamatersku hranu, skupa s par čaša prosecca i buteljkom osrednjeg bijelog vina iz Friulija platili smo više od 400 eura.

Nikad se ni u jednom stranom restoranu nismo osjećali toliko opljačkano: no, za samu činjenicu da momci iz Harry’sa mogu naplaćivati pedesetak eura za bakalar, i to slab bakalar, krivi su prije svega gosti. Poslije ove razočaravajuće večere šetali smo pustim venecijanskim ulicama, što je čista privilegija. Biti posve sam u Veneciji jedinstveni je doživljaj zbog kojeg zaboravite i lošu hranu i grozan račun. Ni na Božić središte grada nije bilo osobito puno. U crkvi blizu hotela Bauer misi je nazočilo možda pedesetak ljudi. Restorani i dućani počeli su se otvarati iza podneva: najviše se ljudi motalo oko Louis Vuittona, koji je baš na Božić bio počeo s neviđenim rasprodajama.

Ručali smo nešto hladno i dimljeno u jednoj vinoteci blizu Trga Svetog Marka, pa smo, kad se spustio mrak, i kad se grad opet doimao praznijim, ponovo dugo šetali. U donjem dijelu Rive di Schiavoni, prema Arsenalu, ušli smo u jednu crkvu, u kojoj se upravo održavala večernjica. U crkvi nas je bilo samo devet, pa je svećenik svakom od nas osobno čestitao Božić. Nismo mogli misliti da ćemo ikada, igdje, a osobito u katoličkoj Italiji, na sam Božić u crkvi doživjeti atmosferu iz Eleanor Rigby.

Ovo, naravno, ne znači da Venecijanci ne posjećuju crkve. Dapače, jednog smo proljeća naletjeli na neku lokalnu vjersku svečanost na kojoj se zatekao jedan kardinal. Sve je vrvilo ljudima svih dobi, koji su se ponašali jako veselo: ta se scena, međutim, odigravala izvan strogog središta stare Venecije koja, baš kao i Dubrovnik, funkcionira jedino kao visoko monetizirana scenografija za turiste. Kasno navečer vratili smo se u hotel, u baru popili nekoliko koktela i čudili se kako je  Vencija prazna za Božić.

Barmen nam je kazao da je Božić za Venecijance dobrodošla pauza prije Nove godine, te da je pitanje sati kad će turisti navaliti. I uistinu, već je idućeg, toplog sunčanog jutra, Venecija je počela sličiti samoj sebi. Oko jedan nekako smo se uspjeli sada neugodno punom rivom probiti do restorana Carpaccio koji je držao desetak vrsta carpaccia, gdje smo vrlo solidan ručak s buteljkom odličnog pjenušca Ferrari platili jedno triput manje nego večeru u Harry’su.

Harry’s bar u Veneciji, što ga je 1931. godine otvorio Giuseppe Cipriani, spada u globalno najgore restoranske mistifikacije. Njegove su glavne značajke loša posluga, grozno kuhanje i ekscentrične cijene hrane, a jedini današnji razlog njegova  postojanja jest nama neobična sklonost američkih i britanskih turista da barove i restorane tretiraju jednako kao i muzeje, pa odlučuju trošiti novac na tom prilično dosadnom mjestu s jednakim entuzijazmom s kojim posjećuju venecijanski Bienalle.

No, Venecija je naprosto grad u koji se ionako ne dolazi zbog hrane, čega su nažalost jako svjesni venecijanski kuhari, restorateri i hotelijeri. Veneciju se posjećuje zbog onog specifičnog, jedinstvenog, pomalo eluzivnog osjećaja što ga stvaraju njene palače, njene vodene ulice i njena hagiografija, što sve čini Veneciju najprivlačnijim malim gradom na svijetu. Uostalom, u tršćanskom Harry’s Baru, sat i pol vožnje prema istoku, gdje smo ručali 1. siječnja 2016., jede se mnogo bolje i neusporedivo jeftinije nego u venecijanskom originalu.

aqua-panna-sidebar

index

ulje-2021-naslovnica

aviation-gin

BOŽIĆ U VENECIJI Prazne crkve i rušenje zadnjih ostataka mita o Harry’s Baru

by Kult Plave Kamenice time to read: 4 min