Advent u najstrožem centru, od Trga do Cvjetnog, najgori je dio Adventa

Jedan od skoro sto i pedeset tisuća turista koliko ih po statistikama turističke zajednice grada Zagreba posjete našu metropolu za vrijeme ove manifestacije poznate pod nazivom Advent, u razdoblju dakle od svega četrdesetak dana, zaustavio me neki dan na Cvjetnom trgu. Ti turisti su, navodi statistika dalje, uglavnom iz Bosne i Hercegovine, Italije, Austrije i Njemačke, a ovaj moj – koji me sasvim slučajno zaustavio dok sam se od te turističke gužve pokušavao skloniti u sigurnost vječno praznog Oktogona – bio je sudeći po naglasku i blijedoj puti neki Britanac.

Vadeći iz stražnjeg džepa kartu grada, pitao me govorim li možda engleski ili neki drugi strani jezik, poput njemačkog, a da sam ja kojim slučajem na to pitanje odgovorio potvrdno, na primjer s “Yes, sir!”, ili također prihvatljivo: “Jawohl, mein Herr!”, njegovo sljedeće pitanje bilo bi – nema nikakve sumnje – koje su i, bezbeli, gdje se nalaze neke zagrebačke znamenitosti koje bi on kao bljedoliki britanski turist u ovo blagdansko vrijeme mogao posjetiti.

“Zagreb Advent?”, zainteresirao bi se sasvim sigurno ispitujući me gdje bi mu bilo najbolje pojesti kobasicu i popiti kuhano vino.

“Germknedla?”, progovorio bi, uvjeren sam, i njemački samo da doživi barem dio atmosfere onoga o čemu je čitao u nekim PR člancima koje Turistička zajednica Grada Zagreba obilato financira po stranim ali i nekim probranim domaćim medijima.

Iako strane jezike znam, ove njegove pogotovo, kamo da ga uputim na ovogodišnjem Adventu, a ovo zapravo vrijedi i za nekoliko posljednjih godina – e, to zbilja nisam znao…

Čitao sam, naravno, pa i vidio na vlastite oči, da je ponuda slabija nego u godinama prije korone u onom starom normalnom, a cijene su u odnosu na prošlu godinu uvećane 7.53450 puta, zbog čega je hrenovka s ketchupom koju se ranije moglo kupiti za desetak kuna sada zadržala tu brojčanu vrijednost, ali, eto, promijenila valutu. Također, odustalo se od nečega u čemu su se ugostitelji ranije natjecali, a to je inovativnost ponude na inače poprilično uniformiranim kućicama, pa je ono što se ove godine svugdje nudi svedeno na samo onih par bazičnih jela i pića među kojima dominiraju kobasice jednog te istog proizvođača, odstajale fritule i nešto što se naziva Zimsko kuhano vino te poslužuje direktno iz tetrapaka, ali nitko još uvijek ne zna što bi to zapravo moglo biti.

Ništa od toga međutim ne bi bila pretjerano korisna informacija ovom mom vrlom pitcu, a mnogo više od toga mu, jebatga, ne bih znao reći niti bih ga znao uputiti u nekom smjeru.

Ono što ipak s apsolutnom sigurnošću znam, te sam mu bez ikakvih problema mogao reći da sam imao volju zadržati se na Cvjetnom trgu i sekundu duže nego što je potrebno da se preko njega pređe, a što je samo po sebi previše vremena provedeno na tom brisanom i besadržajnom prostoru na kojem je već godinama prodavač kokica i marona najveća atrakcija pa se kraj njegova štanda odvija prava modna revija naših sugrađanki koje nastoje biti fotografirane za neku nemaštovitu portalsku rubriku o tome tko se sve i, naravno, u što odjeven prošetao zagrebačkom špicom, to je neosporna činjenica da je u ovom najužem gradskom središtu gdje me taj britanski turist presreo adventska ponuda već dugi niz godina daleko najgora u gradu!

Bez obzira na izvrsnu centralnu gradsku poziciju, da malo pojasnim, ponuda je iz godine u godinu takva da je od osnivanja ove manifestacije koja je od strane portala European Best Destinations čak tri puta zaredom bila proglašavana najboljim turističkim odredištem za božićne blagdane u Europi, pa vjerojatno zato i privlači toliki broj turista a među njima i ovog mog, najbolje u širokom luku izbjegavati te naše inače najreprezentativnije gradske lokacije poput Cvjetnog trga, Bogovićeve i Gajeve ulicu te Jelačić placa… Ni ove godine, sigurno ste već i sami primijetili, nisu odustali od te dugogodišenje tradicije organiziranja – odgovorno ovo tvrdim, pa čak i pod kaznenom i materijalnom odgovornosti – najsramotnijeg Adventa u cijelom Zagrebu.

——-

Elem, na samom Cvjetnom trgu nema – pazite molim vas ovo – apsolutno ničega. Niti jedne adventske kućice ili štanda, a što možda i nije loše s obzirom na ponudu u Bogovićevoj ulici i Gajevoj. Na samom početku ulice nazvane po Mirku Bogoviću, pjesniku i političaru iz 19. stoljeća, nalazi se svega jedna kućica ispred koje se uslijed iznimno dobre lokacije vikendima u večernjim satima često stvaraju redovi, ali oni to ničim ne opravdavaju. Ni ponudom, ni kvalitetom, a ponajmanje cijenom koja je za pojedina jela veća od one koja bi se platila u nekom prosječnom ali ipak grijanom restoranu s konobarskom uslugom i priborom za jelo…

U cijeloj toj sto i sedamdeset metara dugačkoj Bogovićevoj ulici, nema zatim niti jedne druge kućice sve do njezina kraja (ili početka, ovisno s koje strane dolazimo), a gdje se smjestila Jožina adventska hiža koja po nazivu sugerira da ima veze sa Zagorjem, ali po ponudi, kako sam na vlastito razočaranje vrlo brzo ustanovio, ima isto veze kao što Vilenjakova kuća na početku Gajeve, na koju ću se nešto kasnije ponovno vratiti, ima veze s vilenjacima. Između te dvije kućice u Bogovićevoj ulici identične ponude samo drugačijeg naziva, nalazi se mnoštvo zatvorenih ugostiteljskih i drugih objekata, plastični dječji parkić i gradilište koje je polovicu ulice učinilo neprohodnom i nefunkcionalnom. Da legendarni Giovanni kojim slučajem ne nosi kapicu Djeda Mraza dok pere prozore na Marićevoj zlatarni, u Bogovićevoj ulici ne bih, evo, ni znao da je blagdansko razdoblje… Nema više ni one donekle dobre kućice koja je ranijih godina bila ispred nekoć poznatog kafića Sunce, a gdje se posljednjih godina smjestio restoran s jeftinom hranom Eat Well koji je nedavno također potiho i trajno zatvorio. Ne spominjem pri tome Al dente koji ima odličnu ponudu, ali to je nevezano za godišnje doba, ili Submarine koji je tijekom drugih godišnjih doba još i bolje popunjen, a od okolnih lokala jedino se Bulldog pokušao zakačiti na adventsku euforiju pa je na svoju bočnu terasu u ulici Frane Petrića instalirao kućicu za kobasice i postavio visoke stolove koji, istina, znaju biti poprilično dobro popunjeni, ali ništa više od onih niskih koji su inače tamo. Kobasice malo tko da kod njih naručuje iako su kvalitetom, ali i cijenom (što je u ovom slučaju opravdano), iznad ove dvije navedene kućice s početka i kraja njihove, nekoć slavne ulice.

Znalo je za vrijeme Adventa duž cijele Bogovićeve biti i štandova privremeno premještenih iz Konjščinske ulice na glavnu gradsku ulicu, ali iako je pohvalno da te vrste prodaje sada tamo više nema, nije joj tu nipošto mjesto pa ni u ovo doba godine, postavlja se pitanje zašto nisu postavili nešto drugo, a po mogućnosti s boljom, raznovrsnijom i kvalitetnijom robom. Tko je donio odluku i, još važnije zašto, da ta u posljednje vrijeme veoma zapuštena ali ipak prometna ulica, ostane sasvim prazna i lišena bilo čega što podsjeća na Božić? Odsustvo bilo kakve spomena vrijedne adventske ponude u ulici koju mnogi još uvijek smatraju žilom kucavicom grada, nipošto ne može biti dobro za tu razvikanu manifestaciju, ali sasvim sigurno je još gore za sam grad.

Za robu iz Konjščinske ulice, da spomenem i to, ni ove godine ipak nismo ostali zakinuti. Ne brinite! Svega par koraka dalje, u Gajevoj ulici koja od raskrižja s Bogovićevom pa sve do Trga bana Jelačića nudi nekoliko takvih štandova s kineskim grijačima za uši od po 17 eura za jedno uho, te tri-četiri bezimene i bezidejne kućice s hranom i pićem, najveće razočaranje je ipak kućica na samom vrhu ulice koja se nalazi odmah pokraj terase hotela Dubrovnik i koja se sada naziva Vilenjakova ili tako nešto slično. Spominjao sam je ranije. Ta je kućica naime,  prethodnih godina pod drugim nazivom, a sasvim sigurno i drugom upravom, bila jedna od bogatijih u gradu. Među ostalim su  rezali i fantastičan pršut od kojega su pravili vjerojatno najbolje zimske sendviče u gradu. Na toj kućici, sjećam se vividno, gužve nisu bile samo vikendom i u večernjim satima kako je to ovih dana slučaj na većini, a ovima kojima se ovdje bavim pogotovo, već su ljudi izlazili s posla kako bi usred radnog dana stali u red za nešto iz njihove tada zbilja sjajne ponude.

Ne bi bilo loše, pamtim da su ljudi govorili dok im se pršut razvlačio po ustima, da ovaj ad hoc instalirani ugostiteljski objekt ostane i preko cijele godine. Toliko je, eto, to svima bilo dobro da su bili spremni u potpunosti narušiti vizuru grada samo kako bi imali neku alternativu dosadnim pekarama u kojima se inače za vrijeme radnog vremena prehranjuju…

Sada je tamo umjesto njih vjerojatno najgori štand u cijelom gradu, a koji s obzirom da se nalazi na samom početku Gajeve, služi i kao dobra najava svima onima koji tuda prolaze za sve ono što ih na ovom potezu dalje čeka. Oni pametni među njima, odmah će se okrenuti na petama i sjesti na tramvaj koji ih vozi negdje dalje od ovog osiromašenog sajma koji se ovako dobroj lokaciji nipošto nije smjelo dogoditi.

Slična situacija je i na Trgu bana Jelačića gdje onih par kućica lijevo od sata prema Frankopanskoj ulici vjerojatno i dalje drže neslavnu titulu najgorih i najneposjećenijih kućica u gradu ispred kojih se ne stvaraju redovi ni kad na svima ostalim ostanu bez hrane i pića, a jedino pohvalno na cijelom ovom do sada navedenom potezu od Cvjetnog trga do Jelačić placa je “Baš naš Advent” koji se smjestio ispred nekadašnje Gradske kavane. U tih nekoliko stotina ograđenih kvadratnih metara osim dobrih koncerata i gastronomske ponude iza koje između ostaloga stoje i poznati hrvatski chefovi Melkior Bašić i Vid Nikolić, posebnu radost čini kućica s Igomatovim hrenovkama i kobasicama, a što je za razliku od mnogih drugih koji prevladavaju na Adventu proizvod za koji znam da neće imati više hrskavica nego mesa.

Do sada se taj “Baš naš Advent” odvijao na nekim drugim lokacijama, poput Griča, ali ove godine je napravio ovaj mali iskorak kojim je barem donekle osvjetlao obraz glavnom gradskom trgu. Kako međutim jedna lasta ne čini proljeće, tako ni jedna dobra kućica ne čini, na žalost, dobar advent.

—

Za kraj da se vratim na onog britanskog turista koji je cijelo ovo vrijeme dok ste vi čitali priču o ponudi zagrebačkog Adventa u najužem gradskom središtu, s kartom grada u ruci nestrpljivo čekao da mu odgovorim na njegovo inicijalno pitanje o poznavanju stranih jezika kako bi me potom mogao zaskočiti i sa svim ovim ostalima koje sam sasvim sigurno ispravno pretpostavio.

Rekao sam mu – onako prostodušno, sliježući pri tome ramenima i praveći neku mutavu facu – kako nažalost ne govorim strane jezike.

“Niti jedan!”, podviknuo sam na našem, smatrajući kako je bolje da se obrukam po tom pitanju nego po onima o adventskoj ponudi koja bi mi zasigurno uslijedila, a u koje ga niti znam, niti za njegovo dobro želim uputiti.

“No English…”, podebljao sam još malo stvar kako ne bi bilo dvojbe, “Nichts verstehen!”

Nastavio sam nakon toga užurbano hodati prema vječno praznom Oktogonu, pokušavajući se spasiti od nenormalne gužve uzrokovane posjetom tih sto i pedeset tisuća turista iz BiH, Italije, Austrije i Njemačke, a njemu sam, onako već na odlasku i izdaleka, mahnuo da krene za mnom i zaboravi na sve što je ikada pročitao o zagrebačkom Adventu. Na ovoj lokaciji na kojoj se trenutačno nalazi, ništa od toga neće naime uspjeti pronaći…

Turist je, međutim, pogledom sada uperenim u svoj pametni telefon već bio krenuo Bogovićevom ulicom u smjeru Gajeve, ni ne sluteći pri tome da je ovo zapravo najgori dio manifestacije koja, kako mi se čini, unatoč nekim zanimljivim iznimkama ipak nezaustavljivo klizi prema svome kraju. Uskoro bi sve to moglo postati jedna velika, ni po čemu interesantna niti posebna, Bogovićeva ili Gajeva Adventska ulica.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.