Odgovor na pitanje u naslovu prilično je jednostavan. Radi se o lošem ugostiteljstvu. Restoran u strogom centru Zagreba ne želimo imenovati jer ne želimo naštetiti mjestu sa zaista dobrom hranom i jednom od najopsežnijih vinskih lista u gradu. Što potpisujemo, jer ondje jedemo i pijemo bar jednom tjedno. Ali, evo kako konkretno može izgledati iskustvo gosta u gastronomski vrlo dobrom restoranu, koji za ručak stalno zjapi prazan.
Prije četiri dana ondje smo željeli ručati. Došli smo u dvanaest sati i tri minute, lokal radi od 12. U restoranu, međutim, nije bilo konobara. Kuhar je kroz kuhinjska vrata vidio da smo u blagovaonici, pa smo se ponadali da će pozvati konobara. To se nije dogodilo.
Poslije par minuta čekanja u posve praznom lokalu, okrenuli smo se i otišli. Danas smo ondje uspjeli ručati, što je veliki napredak. Sjeli smo na terasu oko 13 i 35. Naručili smo šampanjac, (danas je ipak Međunarodni dan šampanjca) da bismo u potpuno praznom restoranu s potpuno praznom terasom šampanjac čekali točno sedam minuta. Radi se o recidivizmu: koliko god da je restoran prazan, rijetki gosti na terasi čekaju na prvo piće između pet i deset minuta.
Drugo, u sat i pol koliko smo sjedili u gastronomski dobrom restoranu s kaotičnim ugostiteljstvom, konobar je maksimalno minutu ili dvije proveo na vratima, promatrajući terasu. Jedan od glavnih zadataka svakog konobara jest da prati situaciju u restoranu. Budući da u ovom restoranu nitko ne gleda goste, prije dva ili tri tjedna nismo uspjeli na vrijeme, dok smo jeli, naručiti još dvije čaše vina jer nitko nije vidio da su nam čaše prazne, niti smo mogli koga dozvati.
Treće, konobar ne zna mnogo o vinima na listi. Vinska karta zaista jest opsežna i komplicirana, a restoran nema sommeliera. Baš zato konobar mora detaljno naučiti kartu. Peto, nekoliko smo puta, jer često prolazimo kraj praznog a dobrog restorana, vidjeli da svježa riba iz nabave čeka da je netko unese u kuhinju. Svježa riba ne smije čekati na pločniku. To ne postoji.
Šesto, atmosfera u restoranu beznadno je letargična, s točno nula adrenalina. I sedmo, restoran u kojem smo i danas, uz još dvije djevojke za susjednim stolom bili doslovno jedini gosti za ručak (oko tri je stiglo jedno društvo iz Beograda), u vlasništvu je iskusnog ugostitelja, ozbiljnog profesionalca. Kojeg, međutim, u restoranu nismo vidjeli već mjesecima.
Dok Vlado Lisak stoji na vratima Carpaccia svaki dan kad je u Zagrebu. Dok je pokojni Bobo Čimbur trideset godina sjedio između Baltazarova šanka i blagovaonice, Gatronomski skoro uzoran restoran u centru grada, koji se puni samo navečer, pokazuje kako loše ugostiteljstvo može poništiti zaista dobru hranu i vina.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.