Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Otkad znam za sebe cijenio sam albanske ugostitelje. Još kao dijete gledao sam ih na rovinjskoj rivi kako vrijedno trče od stola do stola i poslužuju goste u slastičarnici Papiga te ulažući velik trud neumorno pokušavaju animirati slučajne prolaznike da od svih ponuđenih terasa u gradu izaberu upravo tu njihovu.
Isto tako vrijedni, uslužni i poslovično dobro organizirani bili su Albanci na Lopudu kada sam u ovim kasnijim godinama promijenio svoje ljetno odredište, a time, jasno, i slastičarnicu u kojoj sjedim. U slastičarnici Palma već godinama spašavaju sezonu od prenapuhanih cijena ne žaleći se pri tome na turiste, politiku, radnu snagu, vremenske ni bilo kakve druge uvjete, a ja koji više nisam dijete, već sa svojim kod njih sjedim, i dalje se divim njihovom pristupu poslu koji rade.
Bila ’96. godina u Rovinju ispred Papige ili 2023. pod Palmom na Lopudu, oni rade sve isto, a jedino što se mijenja to sam ja. Moj odnos prema njima, međutim, a koji se temelji na izrazito velikom poštovanju, ne mijenja se nikad…
U Zagrebu, isto tako, najviše volim sjesti upravo u neki njihov lokal. Svoju prvu jutarnju kavu stoga već godinama ispijam na Britancu kod Mikija, koji je svojevrsna institucija tog kvarta. Svoj lokal na Britancu vodi već više od 20 godina i upućen je u sva kvartovska zbivanja, poznaje susjede, pomaže svakome od njih, a kada treba preuzeti paket od poštara koji uvijek dostavljaju dok niste doma ili, što ja znam, jakom kavom iz sna trgnuti umornog ZET-ovog vozača, njegov kafić je prava adresa za takvo što. Prava adresa za kolač, da spomenem i to, njegov je na Ilici nešto malo udaljeniji rođak, a koji u slastičarnici Ilica na kućnom broju 92 već dulje od pedeset godina po nevjerojatno povoljnim cijenama pripravlja konvencionalni izbor slastičarskih kolača poput kremšnite, princes krafni, indijanera, šaumrolni i šnita te baklave. Tamo sam, jasno, također čest gost.
Na samom početku Tkalčićeve ulice s desne strane nalazi se restoran Tivoli, nazvan po parku u Ljubljani u kojem su se upoznali i zaljubili vlasnikovi djed i baka, a gdje ja redovito idem po ćevape i lepinje koje ovi Albanci iz Makedonije, za razliku od Kosovara koji uglavnom drže pekare i prodaju samo nominalno isti proizvod, pripremaju mnogo bolje i sličnije onim bosanskima na koje sam navikao. Riječ je o sasvim korektnom restoranu turističkog podžanra kakvi su diljem naše obale već godinama uobičajeni, a u Tkalčićevoj pogotovo. Domaćih ljudi osim mene tu i nema baš previše, ali isti oni Nijemci, Nizozemci i Amerikanci koji na našem moru konzumiraju isključivo ćevapčiće s ajvarom i pomesom, ovdje se itekako dobro osjećaju i hrane. Svjedoči tome i njihova konstantno, do zadnjeg mjesta popunjena ljetna terasa na kojoj zna biti više stranih turista nego što ih je ove godine bilo u cijeloj Dalmaciji.
Eh da, skoro sam ga zaboravio, povremeno bih uzeo i komad pizze kod Islamija u nekadašnjoj Mocci, a gdje se sad taj talijanski specijalitet prodaje na komade po cijeni od dva eura. Svojevremeno je taj Islami u Importanne centru isti ovaj proizvod prodavao u tada megapopularnoj pizzeriji Dario, a koja i danas posluje na istom mjestu samo pod drugom upravom te moguće novim imenom. Nema tog posjetitelja Importannea iz njegova zlatnog razdoblja koji nije probao Darijevu pizzu ni ne sluteći da je to zapravo Islamijeva… On je to tada učinio kao marketinški trik, da ga ljudi ne počnu zaobilaziti zbog njegove nacionalnosti, ali meni je ta sjajna pizza koja me pri samoj pomisli na nju vraća u djetinjstvo postala još draža kad sam saznao pravu istinu.
Ne treba stoga čuditi, kad se u obzir uzmu ove moje simpatije spram albanskih ugostitelja i njihova modusa operandi, da sam već idući dan nakon što je moćni albanski poduzetnik Bashkim Ulaj proslavio otvaranje hotela s pet zvjezdica u centru grada, isti morao i posjetiti. Ideja je naravno bila da tamo ručam, na njihovoj krovnoj terasi o kojoj sam već dosta toga čuo, ali kako nisam bio jedini kojemu je to danas palo napamet, njihova terasa je bila već popunjena za ručak a meni je ponuđena samo opcija pića u baru na istoj toj terasi koju sam sa zadovoljstvom prihvatio.
O tome, međutim, malo kasnije u ovom osvrtu, a sada slijedi tek nekoliko općenitih informacija o hotelu te kratki rezime proslave otvorenja, uvid u vlasničku strukturu, popis gostiju i još ponešto, pa svakako nastavite sa čitanjem…
——-
Elem, u centru Zagreba, na uglu Praške ulice i Trga bana Josipa Jelačića, otvoren je novi hotel MET Boutique. Hotel ima pet zvjezdica, 26 soba, konferencijsku dvoranu, krovnu terasu i druge sadržaje, a u najavi je i izrada spa centra. Bazen, kako se za sada čini, neće imati. U planu je međutim da se još malo prošire, izgrade dva dodatna apartmana te iskopaju možda još pokoje parking mjesto uz onih desetak koje već sada imaju, pa ideju o bazenu ne treba u potpunosti isključiti.
Vlasnik hotela je gore spomenuti Ulaj, a koji u Hrvatskoj trenutačno ima registrirane dvije tvrtke, direktor kojih je njegov prezimenjak Ahmet.
Bashkim Ulaj jedan je od najbogatijih Albanaca, a na poslovnoj sceni je od sredine 1990-tih. Njegova građevinska tvrtka je u vrijeme mandata tada gradonačelnika Tirane a danas premijera države Edija Rame, inače vrlo duhovitog čovjeka i prijatelja našeg predsjednika države koji nažalost ništa od tog humora nije poprimio (za ostale stvari ne znamo) dobila dozvole za gradnju na najvrjednijim gradskim zemljištima. Početkom 2018. Ulajeva Gener2 grupa sklopila je, nadalje, partnerstvo sa CNN-om te su pokrenuli “news channel” A2 kojim osim u izgradnji cesta sudjeluju i u izgradnji javnog mijenja.
U Zagrebu je otvorio hotel za koji se, kako kaže, nada da će biti od velike simbolike za regiju te da će ukazivati na prijateljstvo i suradnju naših prijateljskih država.
“Hotel je mali,” rekao je na otvorenju kojemu je osim albanske zajednice u Hrvatskoj prisustvovala i vrhuška naše vladajuće stranke atraktivno reprezentirana u liku ministrice Brnjac, “ali velike simbolike!”
Za simboliku zbilja ne znam, vjerojatno je ima, ali da je hotel mali primijetio sam danas čim sam zakoračio u njega iz Praške ulice. Nisam se baš najbolje snašao pa sam do recepcije umjesto kroz glavni hotelski ulaz ušao preko hotelskog bara koji se zove PEN 22 u spomen na Slavoljuba Penkalu koji je, kako mi je ljubazna konobarica koju sam pitao za recepciju odmah objasnila, davne 1922. upravo na tom mjestu otvorio svoju prvu radionicu.
Unutrašnji prostor tog bara je minijaturan, više je to neki hodnik ili prolaz sa šankom, ali mala terasa ispred njega, zavučena u praškoj ulici da ju moguće nećete ni primijetiti promatrajući hotel s ceste, nevjerojatno je šarmantna i dojma sam da bi se vrlo brzo mogla prometnuti u omiljeno nalazište za sastanak poslovnih ljudi koji bi rado izbjegli znatiželjne poglede i usputna prisluškivanja zainteresiranih sa susjednih stolova, konobara i drugih slučajnih prolaznika. Tajni ljubavnici, isto tako, svoj dom bi čini mi se mogli pronaći upravo na ovoj terasici MET Boutique hotela, ali za to se ipak nadam da nikad nećemo saznati.
Na recepciji sam potom zamolio da me upute prema toj famoznoj terasi na kojoj je prethodni dan bila proslava gdje sam, kako sam ranije već naveo, namjeravao ručati, ali s obzirom na popunjenost restorana uputili su me da skupa sa svojim društvom popijem barem piće u kafiću na istoj terasi, a što sam sa zadovoljstvom prihvatio. Liftom smo otišli na peti kat gdje smo očekivali prekrasan pogled na cijeli grad i katedralu, pisalo se mnogo o tome u najavi otvorenja ovog hotela, ali ostali smo djelomično razočarani. Terasa je naime poprilično mala i iako su svega dva do tri restoranska stola bila zauzeta, uglavnom društvom za koje sam procijenio da su tu domaći, da ne kažem familijarni, sve je zbilja bilo popunjeno jer više stolova u vanjskom dijelu restorana ni nema. Za kafić su rezervirana dva mala stola, s kojih pogled baš i ne puca na cijeli grad već na susjedni lijepo ukrašeni krov, dok se od obećane katedrale može vidjeti samo skelom itekako dobro zaštićeni vrh.
Sve je to, naravno, jako lijepo. Pet zvjezdica nikada ne može biti slučajnost. Atmosfera na terasi je iznimno ugodna, mir koji gore vlada – iako se nalazimo u samom središtu grada – skoro da je nevjerojatan, a konobar i konobarica koji su nas posluživali profesionalni su do te mjere da bi bez problema mogli raditi u hotelu od pet zvjezdica u središtu bilo kojeg drugog europskog grada. Naručili smo kavu s hladnim mlijekom, jedan produženi espresso i Heineken pivo, a cijena svega je bila oko desetak eura. Posebna zanimljivost je bilo to da su nam vodu uz kavu točili onu Janinu iz boce, koju jasno nismo naručili, ali nam je oni nisu ni naplatili jer oni to, kako su nam naknadno rekli, uvijek tako toče uz kavu.
Bacio sam za to vrijeme i pogled na njihov jelovnik, a za koji me konobar odmah upozorio da se stalno mijenja te da je nova promjena upravo u tijeku, ali ono što sam i ovako mogao vidjeti je da se cijene juha kreću od deset do petnaest eura dok su glavna jela – riblja, teletina i janjetina dominiraju ponudom, iako ima i nezanemariv izbor tjestenina – u rasponu od dvadesetpet do tridesetpet eura. Nisam ništa od navedenog probao da bih mogao suditi o tome da li su cijene opravdane, ali za hotel ovakvog ranga nisu neuobičajene pa me nisu ni nešto posebno šokirale.
“Kako je bilo na sinoćnoj proslavi?”, pokušao sam ući u još neku dodatnu konverzaciju s osobljem ne bih li ih s vremenom odobrovoljio i da mi pokažu sobe, ali o tome je vladao zavjet šutnje pa sam se vrlo brzo ponovno našao u liftu koji je velikom brzinom jurcao prema podnožju hotela o kojemu, zapravo, još uvijek nisam stekao kompletan dojam. Vratit ću mu se stoga, još najmanje jedanput ili dvaput, da vidim te sobe pa onda i spa centar, a morat ću probati i njihov doručak za koji imaju sjajne recenzije na svim mjerodavnim internetskim mjestima.
Tek tada ću, evo, biti u stanju da sa stopostotnom sigurnošću ustvrdim je li ovaj moćni albanski poduzetnik zbilja obogatio ponudu grada kako je to na njegovoj privatnoj fešti izjavio još jedan visoki uzvanik: zamjenik gradonačelnika Luka Korlaet, ili je ovaj njegov hotel, kao i svaki drugi koji je posljednjih godina podignut u gradu, samo hrpa betona, željeza i stakla koja neće ostaviti baš nikakav utjecaj na grad.
Do tada ću svoje kave ispijati kod Mikija na Britancu, ručati u Tivoliju na početku Tkalče, a povremeno se počastiti komadom pizze u Mocci ili kolačem na Ilici kućni broj 92. Ponuda grada je, naime, zahvaljujući svim ovim Ulajevim sunarodnjacima koje svakodnevno posjećujem bez da sam kod njih vidio i jednog našeg političkog uglednika, ionako već veoma bogata, a za MET Boutique hotel se nadam da će se s vremenom pokazati kao trešnja na ovom veoma bogatom šlagu koji svi ovi vrijedni albanski ugostitelji po Zagrebu, ali i cijeloj Hrvatskoj, već desetljećima ponosno stvaraju.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
