Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Eater je ovih dana objavio briljantan, veoma dug tekst o problemima slijepih gostiju u američkim restoranima. Tekst počinje opisom iskustava ljudi koji normalno vide u restoranima gdje se jede u potpunom mraku. Taj je egzotični restoranski žanr nastao 1999. godine, kad se u Zurichu otvorio restoran Blindekuh (Slijepa krava).
Danas u svijetu radi razmjerno mnogo dining in the dark restorana, koji uglavnom dobivaju jezive recenzije. Njujorški Dans le Noir propao je u samo četrnaest mjeseci, ali trend nije prestao: određene restoranske goste očito intrigira, da ne kažemo uzbuđuje, da jedu u potpunom mraku, ne znajući kako njihova hrana izgleda , bez vizualnog kontakta s prostorom, s osobljem i s drugim gostima. Eater iza opisa procedure u dining in the dark restoranima (nadamo se da ovaj tekst neće dotaknuti nekog nadobudnog investitora da u Hrvatskoj pokuša otvoriti dining in the dark) prelazi na stvarni život.
Kako, dakle, restorani tretiraju slijepe goste? Kroz iskaze nekoliko slijepih sugovornika koji redovito jedu u restoranima, Eater iznosi glavne probleme s kojima se se slijepi gosti susreću. Prvo, uglavnom ne postoje jelovnici za slijepe goste. Samo veliki lanci poput TGI Fridays tiskaju jelovnike na Brailleovu pismu: tisak na Brailleovu pismu prilično je skup i Brailleovo pismo zauzima puno više prostora. Drugo, premda američki federalni zakon izričito dopušta psima vodičima da s vlasnicima ulaze u restorane, većina restorana u praksi zabranjuje ulazak pasa vodiča.
Treće, konobari misleći da pomažu slijepim gostima često stavljaju njihove štapove na stolove kako bi se slijepci i za stolom orijentirali pomoću štapa: “Nema ništa bedastije nego kad konobar misli da ću s velikim sljepačkim štapom tražiti čaše i tanjure po stolu. Pa srušio bih sve sa stola,” kaže jedan od Eaterovih sugovornika.
Četvrto, konobari vrlo često pitaju druge osobe u društvu slijepih gostiju što će slijepi gost naručiti: “What will he (or she) eat spada među najuvredljivija pitanja koje slijepi gost može čuti u restoranu,” kaže Eaterov sugovornik. Problem komunikacije u restoranima može se doimati trivijalnim u usporedbi sa zaista velikim, egzistencijalnim i društvenim problemima s kojima se susreću slijepi i slabovidni građani. Međutim, ako slijepac ne može bez većeg stresa jesti u restoranima, kako uopće može dobiti normalan posao i kako može funkcionirati u složenijim društvenim interakcijama od posjeta restoranu? Eater sugerira da je američko društvo uglavnom potpuno neprilagođeno potrebama svojih slijepih građana. Vratimo se sada u Hrvatsku.
Mi doslovno svakodnevno jedemo u restoranima. Zaista smo vrlo rijetko u restoranima bilo kojeg žanra vidjeli bilo kojeg gosta s ozbiljnijim invaliditetom. Ne sjećamo se da smo ikad igdje u hrvatskim restoranima ručali ili večerali kraj slijepog gosta. Sasvim smo rijetko u restoranima viđali goste u invalidskim kolicima. Mnogi restorani nemaju rampe za invalidska kolica, a jelovnici na Brailleovu pismu ne postoje ni kao misaona imenica. Što je sve očekivano s obzirom na status invalida u našem društvu. Osobe s invaliditetom u Hrvatskoj se nažalost vrlo često ne tretira kao ravnopravne građane, pa je stoga razumljivo da restorani ne razmišljaju o invalidima kao o potencijalnim gostima.
Što samo govori o relativno nižem stupnju razvoja hrvatskog društva, koje nije kadro integrirati građane s posebnim potrebama. Kad bismo u hrvatskim restoranima počeli barem povremeno viđati slijepe goste, kao i goste s visokim stupnjem invaliditeta, to ne bi značilo osobito mnogo za promet pojedinog restorana, ali bi predstavljalo dosta veliki korak prema humanijem i civiliziranijem karakteru hrvatskog društva.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
