Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
“Prvo morate probati ovo.” rekao nam je prošli utorak Igor Magdić, vlasnik Magdić rakija i likera (i lanca trgovina Mrkvica) kad smo ga posjetili u obiteljskoj destileriji u dramatično lijepim Rastokama kraj Slunja. Pa nam je iz barriquea natočio blijedosmeđu šljivovicu s 51,5 posto alkohola, koja je neobično snažno mirisala po svježim ali i suhim šljivama i sasvim malo po drvu. Okus je bio dug, kompaktan zaokružen, topao i raskošan.
Ova se rakija, jedna od najboljih hrvatskih koje smo kušali, nigdje ne može kupiti zato što gospodin Magdić, kao ni drugi hrvatski destileri, još nije odlučio puniti žestoka pića po načelu cask strength, nego će fenomenalna šljivovica s 51,5 posto alkohola na kraju završiti kao uobičajena rakija s 40 ili 42 posto. Cask strength je, kako znamo, oznaka koju često viđamo na malt whiskyjima i bourbonima: ona ponosno kaže da je određeno piće punjeno na originalnoj jačini koju je imalo u bačvi, što uvijek iznosi više od pedeset, a katkad prelazi šezdeset posto alkohola.
Ako se gospodin Magdić jednom odvaži pustiti na tržište cask strength rakiju dobru poput šljivovice koju smo kušali ravno iz bačve, taj bi potez mogao drastično promijeniti sadašnju hrvatsku scenu destilata. Ali i uzorak iz bačve dovoljno govori o potencijalno visokoj kvaliteti Magdićevih pića. Uostalom, Magdićeva je šljivovica i u sadašnjem, standardnom izdanju osvojila 91 bod i srebrnu medalju na ovogodišnjem International Spirits Challengeu.
Šarmantna Viljamovka i lakopitki Gin s puno citrusnih aroma s mekim biljnima notama sladića i koromača osvojili su bronce, dok pojedini hrvatski eksperti za jaka pića misle da je glavni Magdićev adut zapravo Dunjevača. Esencijalna snaga svih proizvoda Magdićeve destilerije jesu prirodni sastojci. Usred našeg razgovora i tastinga Magdiću je zazvonio mobitel. Čovjek se ispričao, izašao negdje ispred zgrade, pa se vratio s nekoliko vreća zelenih oraha, koji su dosta opojno mirisali. “Sorry, morao sam preuzeti sirovinu za orahovac,” kazao je gospodin Magdić. A kad smo ušli u destileriju, ondje smo zatekli deset velikih kanti meda. “Jutros nam je stigao med za medicu,” objasnio je vlasnik Magdić rakija i likera.
I tako se svaki posjetitelj koji navrati u destileriju u Rastokama kraj Slunja, može uvjeriti da Magdić ne radi s umjetnim aromama nego s pravim , živim sastojcima visoke kakvoće. A ti se sastojci prerađuju u vrhunskoj opremi. Obitelj Magdić investirala je oko 82 tisuće eura u bakreni kotao njemačke tvrtke Kothe. Kothe se smatra Mercedesom destilerske opreme. “Sve smo stavili na kocku zbog tog kotla. Mi tada zapravo nismo imali taj novac. Jako smo teško zatvorili investiciju u kotao. No, sasvim je jasno da je vrijedilo i da ta njemačka oprema igra veliku ulogu u kvaliteti naših destilata,” procjenjuje Igor Magdić.
Osim rakija i gina, u pitoresknoj smo kušaonici probali i pelinkovac, novi Magdićev proizvod koji će se uskoro naći na tržištu. Magdićev se pelinkovac razlikuje od svih popularnih pelinkovaca po stupnju gorčine. Riječ je o propisno gorkom, naglašeno aromatičnom piću koje je možda preradikalno za masovniju publiku, pa bi se na tržištu mogao naći u nešto ublaženijoj, slađoj varijanti. Mi bismo ipak optirali za sadašnju, auteničnu gorku verziju.
Magdić rakije i likeri proizvode nešto više od 30 tisuća litara destilata godišnje i ne planiraju se širiti, jer je Igoru Magdiću savršeno jasno da bi dizanje proizvodnje na 100 tisuća litara zahtijevalo sasvim novi poslovni i model, drukčiji od male obiteljske manufakture. Umjesto širenja proizvodnje Magdić planira pojačati sirovinsku bazu za svoja pića, pa će uskoro zasaditi nekoliko hektara voćnjaka. U sadašnjem malom voćnjaku s kruškama, na stablima vise staklene boce za atraktivno pakovanje Viljamovke. Boce su obavijaju plodove koji rastu u staklu: tako se dobiva viljamovka s cijelom kruškom, koja se prodaje za dosta pristojan novac.
Magdićeva destilerija sada je financijski stabilna. No, ovaj 34-godišnji Zagrepčanin dobro se sjeća vremena kad to baš i nije bilo tako. “Dugo godina glavni nam je problem bila naplata. Doslovno sam hodočastio od lokala do lokala i molio ljude da nam plate boce koje su preuzeli. Potpuno je nevjerojatno kakve sam sve izgovore za neplaćanje morao slušati. Tipično su najsporije plaćali lokali čiji su vlasnici imali najskuplje aute. Danas je stanje s naplatom dosta bolje, jer puno rakija prodajemo kroz naše trgovine što znači da imamo solidan cash flow. Ponešto prodajemo i ovdje u destileriji. Danas popodne dolazi nam jedna velika grupa.
Čini mi se da smo postali privlačni za ozbiljne, prestižne firme koje kod nas organiziraju neku vrstu team buildinga ili opuštanja u prirodi. A kad je riječ o HoReCi, najbolje surađujemo s lancem Batak. Oni, primjerice, nikad ne kasne s plaćanjem. Idući mi je cilj da naša pića pokušam plasirati u vrhunske restorane i hotele poput Esplanade. Mislim da smo dovoljno dobri i za taj prestižni segment HoReCe,” zaključuje Igor Magdić.
Igor Magdić tipičan je primjer nove generacije hrvatskih destilera: riječ je o relativno mlađim, obrazovanim ljudima iz grada koji su na zemlji svojih roditelja odlučili proizvoditi vrhunska tradicijska pića, s čvrstim poslovnim modelom i jasnim ambicijama da budu među najboljima u svom biznisu. Stoga nije neobično da su male hrvatske destilerije ove godine osvojile čitav niz vrijednih međunarodnih priznanja, od niza medalja na International Spirits Challengeu do dvostrukog zlata za daruvarski Wise Grus u San Franciscu. Čini se da se u Hrvatskoj upravo počela dešavati mala revolucija na sceni žestokih pića, slična revoluciji u hrvatskom vinarstvu s kraja devedesetih godina. A jedan od značajnih protagonista tog vrijednog revolucionarnog pokreta svakako je i Igor Magdić.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
