Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Chef Paul Taylor je najveća tajlandska kuharska zvijezda. Njegov restoran se zove Hunger, chef je poznat po izjavi da pobjeđuju samo oni najgladniji. Paul je miljenik tajlandske poslovne, političke i showbiz elite. Oni su ga stvorili, oni ga obožavaju. Aoy je djevojka iz sirotinjske bangkoške četvrti koja cijeli život radi nad plamenom s wokom u ruci, zamjenjujući oca koji ima problema sa srcem.
Aoy je lijepa, to nikad nije naodmet u ovakvim produkcijama, opasno talentirana i zna sve o vatri. Aoy je privržena obitelji, skromna i puna energije koju nema gdje kanalizirati jer joj je sudbina očito zapečaćena u uličnoj zalogajnici. Jednoga dana, na ručak u zalogajnicu slučajno dođe Paulov juinor sous chef. On uoči Aoyin talent i pozove je da dođe u Hunger na audiciju. Paul je upravo potjerao kuhara sa stanice za prženje.
Tako sudbina spoji Paula i Aoy. Paul nakon dugo vremena u svojoj kuhinji ugleda istinski talent, a Aoy se prvi put susretne sa stvarnošću vrhunskog restoranskog biznisa i, još važnije, sa svijetom bogatih i moćnih. Chef Paul Taylor i mala Aoy u srži su isti: njihova ambicija je nezajažljiva, njihov talent impresivan, perfekcionizam neizlječiv, radna etika perfektna. Oni žele isto, biti apsolutni broj jedan. Ali Paula i Aoy definiraju posve drugačije stvari. I taj ideloški konflikt redatelj Hungera Sittisiri Mongkolsiri odlično koristi da bi razvio mučni, mračni socijalni triler u kojemu nema pobjednika koliko god gladni bili.
Filmska industrija konačno shvaća koliko su restorani zanimljiva podloga za prelamanje svih mogućih pitanja o društvenim, psihološkim i karakternim odnosima. Samo u zadnjih nekoliko godina imali smo Boiling Point, pa The Bear, The Menu i sada Hunger. Daleko smo odmakli od Chefa.
Svaki u svom žanru i pristupu, svi četvero duboko i bespoštedno koriste subkulturu visokog fine dininga za kritiku kapitalizma, konzumerizma, nejednakosti i, najzabavnije, za kritku same elitne restoranske industrije. Hunger u toj grupi predstavlja izvrstan azijski film, na momente podsjeća na Parazita, na momente na hongkonške mračne krimiće, s puno teških, autentičnih emocija i unutarnjih konflikata koji daju kompleksnost njegovoj jednostavnoj premisi.
Hunger je, dakako,i prepun vrhunskog, ali vrhunskog food porna. Svaki chef koji je ikad morao potpisati račun za wagyu pamtit će Hunger do kraja života. Scena u kojoj chef Paul sa stropa vile bogate tajlandske jetsetterice spušta cijelo golemo govedo i nasred mramornog predvorja pred zatravljenim transvestitima, influencerima i modelima priprema žrtvenu wagyu večeru jedna je od najspektakularnijih scena posvećenih hrani koje smo ikad vidjeli.
Da ne spoilamo previše. Pogledajte Hunger. Izvrstan je jer vrlo kritično govori o neugodnim istinama restoaranske industrije: o medijskim makinacijama, sprezi utjecaja moćnih bogatih gostiju i investitora o kojoj ovise karijere talentiranih chefova, o sadizmu u kuhinjama, ruši mitove o lojalnim i prekaljenim linijskim kuharima. Hunger nas pita, što mislite, zašto baš određeni kuhari postanu svjetske zvijezde, a ostali ne? Pita na čemu počiva ta napuhana, mistificirana, prefinancirana fama slavnih restorana, otkuda nam danas ta neutaživa potreba za uvijek novim okusima, novim doživljajima, novim restoranskim iskustvima, i zašto nas toliko privlači sva ta ikonografija?
“Ono što jedeš predstavlja tvoj društveni status, a ne ljubav, “kaže Paul, ”Sirotinja jede da utaži glad. Ali kad imaš novca za više hrane, glad više ne možeš utažiti. Glad za priznanjem, glad za posebnim iskustvima. Zato sam htio biti chef. Da budem poesban. Da me bogataši mole na koljenima da kuham za njih. Da budu gladni mene,” kaže Paul. U njegovom ciničnom odgovoru možda ima više istine nego što bismo htjeli.
Hunger postavlja i pitanje jesu li chefovi koji misle da će uspjeti zato što su talentirani, puno rade i kuhaju s ljubavlju tek obični naivci? “Skuhano s ljubavlju?” kaže Paul Aoy u njihovom ključnom dijalogu u filmu, “To je izgovor onih koji nisu sposobni pobjeći iz siromaštva. Ne postoji hrana skuhana s ljubavlju. Chef treba drive, ne ljubav”.
Rečenice koje chef Paul Taylor izgovara u Hungeru noćna su mora svakog PR-ovca slavnih chefova i restorana. Ako je Boiling Point rušio tabue o stvarnim odnosima unutar slavnih restorana, Hunger ih ruši u koncentričnim krugovima. Cijeli film se bazira na prikazu restoranske industrije kao freske klasnog razdora, globalne nejednakosti, svijeta u kojemu pojedinac ne može ostvariti svoje ambicije i snove ako ne pristane na ružnu igru. Kad jedan od chefova u Hungeru ukrade komad wagyua iz komore i Paul ga uhvati, on ga pita:
“Svaki dan ovdje pečem taj wagyu za goste, zašto ga ja ne bih jeo?”
“Moja hrana je za bogate,” odgovori chef Paul,” Ako je želiš jesti, unajmi me i kuhat ću ti.”
No, gdje je granica za chefa koji želi ostati na vrhu? Kad glad postaje bolest? Paul Taylor je superstar, svi mu se ulizuju, ali on nema moć. On radi catering za one koji je imaju. Paul je obožavan, slavljen, ali na koncu on je samo statusni simbol svojih VIP gostiju, kao skupi sat. Paul kuha na privatnim večerama generala koji zapravo iz pozadine sastavljaju tajlandske vlade, on kuha na partyjima tajlandske zlatne mladeži, on odlazi u lov s tajlandskim funkcionerima i u džungli im kuha zaštićene ptice koje ilegalno ubijaju. Za uspjeh, on je spreman na sve za . Ali Aoy nije i iako postaje nova velika zvijezda azijske restoranske scene i želi uspjeh jednako koilko i Paul, ona mora naći vlastite odgovore. Početak Hungera je dramatičan, ali kraj je čisti spektakl. Hunger je film o opsesiji, uspjehu, kontroli i ambiciji, koji ne odbacuje mogućnost da talent, ljubav i ljudskost ipak mogu pobijediti. Ali kako? Nadamo se da nikome na Netflixu neće pasti napamet da Hunger pretvara u seriju.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
