Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Taiyo se reklamira kao restoran s najboljim sushijem u Rijeci. Ali Taiyo je jedini sushi restoran u Rijeci. Taiyo, usto, nije ni relevantan zbog sushija. Smješten na sjajnoj lokaciji u riječkoj Verdijevoj ulici, blizu Rive, Korza, tržnice i kazališta, Taiyo je zapravo zanimljiv zbog koncepta.
Brend Taiyo prvi smo put uočili na zagrebačkoj Trešnjevci, kad je izvjesio tingl na prostor nekadašnje Piterije Tomislav. To je bilo prije više od dvije godine. Otada, u Taiyovu se prostoru ne događa bogzna što. Restoran se ne otvara, tingl stoji, napravljena je ograda za terasu i prije nekoliko dana u restoranu smo vidjeli nekoliko radnika iz Azije.
U Rijeci, međutim, Taiyo radi punom parom. U ponedjeljak oko podneva u restoranu je bila popunjena trećina stolova, a u manje od dva sata koliko smo tamo sjedili, za van su poslali na desetke jela. Menadžer kaže da vikendom imaju toliko posla da se jedva stižu pokriti s timom koji imaju.
U ponedjeljak je u sali radilo troje ljudi, za šankom dva sushi chefa, jedan reže ribu drugi pravi sushi, u kuhinji je još nekoliko ljudi. Gužva u Rijeci i teški manjak radne snage koju Taiyo uvozi iz Azije, rekao nam je voditelj, glavni su razlozi kašnjenja otvorenja u Zagrebu. Nadaju se da će otvoriti do kraja godine jer ekipiranje trešnjevačke ekspoziture očekuju do kraja studenog.
Što je zapravo Taiyo? Riječ je o tipičnom kvartovskom sushi restoranu koji gotovo u svakom detalju podsjeća na jeftine japanske restorane iz manga stripova. Ambijent je tipičan, tamni stolovi, paravani, lampioni i keramičke zdjelice, imaju i mali plato na koji se ulazi preko mostića i jede s niskih stolića sjedeći na podu. Meni je golem, sa šturim opisima, ilustriran fotografijama.
Taiyo ne koristi nijedan skupi sastojak. Nema vrhunske tune, nema otora ni ježinaca. nema svježih školjki. Sve se radi s lososom, kozicama, piletinom, jeftinijom ribom, philadelphia sirom, avokadom, uz nekoliko neizostavnih sushija s majonezom. Ti sastojci dolaze u svim mogućim formatima. Taiyo prodaje chirashi, poke, wok, tepanyaki, azijske juhe od misa do kakitama jiru (juha od jaja i špinata), tempure, razne ražnjiće, sve druge oblike sushija od hosomakija do temakija i tempura rollsa, sushi od Venere riže, sashimi, dim sum…sve moguće forme sushija i jednostavnih jela. Deserti su u istom duhu; pohani sladoled, dango rubber, mochi. Imaju dobar izbor azijskih industrijskih piva, uglavnom japanskih i tajlandskih i kaotičan i sužen izbor vina na kojem se može odabrati Coronicina malvazija na čaše, par etiketa Korta Katarine i Galićev Rose.
Najbolji dio sushija je riža, precizno kuhana, konzistentna i ne prehladna, a okusi sushija su točno onakvi kakve biste očekivali od neobaveznog kvartovskog lokala: prihvatljivi, prosječni i utješni. Porcije su goleme a cijene prijateljske.
Prvo smo naručili shumai, otvorene raviole s kozicama i svinjetinom koji su lijepo servirani u parilici od bambusa, precizno kuhani (čitaj ne prekuhani do raspadanja kao u mnogim azijskim lokalima ovog ranga) i bez osobitog karaktera. Nešto bolje su bile ebi karokke polpete od kozica i svinjetine, pojačane svježim začinskim biljem, pohane u panku, perfektno hrskave, nemasne i vruće, sa slatko-ljutim umakom i deblje rezanim mariniranim đumbirom. Adiktivni street food za tri ujutro.
Sushi dolazi u porcijama od osam srednje velikih komada, cijene su od 55 do 70 kuna. Taiyo specijali koji se rade s nešto boljim sastojcima poput škampa, jegulja ili sirovih kozica, koštaju 80 do 99 kuna. Nakon polpeta i dim suma naručili smo temaki od jegulje, nori algu smotanu u fišek s rižom, avokadom i pečenom jeguljom, i dva sushija. Temaki je bio sasvim korektan, jegulja vrlo ukusna, avokado svjež, ali nori je bio žilav što se ponekad događa, recimo kad temaki stoji prije serviranja.
Taiyov specijal Amabei, uramaki sa sirovim kozicama i avokadom koji dolazi pokriven pečenom tunom, ikrom i s malo majoneze, bio je zabavan i posve neobavezan, sushi za grickanje uz pivo, dok je White Tiger, uramaki s kozicama u tempuri, brancinom, ikrom i philadelphia sirom bio lagan, blag i ukusan. Svi sushiji začinjeni su umacima koje izrađuju u Taiyu. Uz sushi smo pili Coronicinu malvaziju. Završili smo s finim vrućim mochijem uvaljanim u sezam i punjen slatkastom pastom od graha, i dungo gumom, hladnim mochi kuglicama punjenima sladoledom od čokolade koje serviraju s kuglom sladoleda od vanilije. Overkill sushijem i slatkim za dvoje, s vodom, vinom i colom platili smo 425 kuna.
Što se kvalitete tiče, Taiyo će u Zagrebu imati prejaku konkurenciju. Njihov sushi nije bolji od recimo Gyotakua, s Tekkom i Takenokom ne treba u istu rečenicu, daleko je od Izakaye, Arigata i Nomua, ali puno je bolji od sushija u većini lokala koji žive od dostave i jednostavnijih formata za mlađu i masovniju publiku.
Prednost dobiva prvenstveno na zabavnom konceptu; na comfort foodu, golemom i neskupom meniju koji stvara dojam izbora i mogućnosti čestih dolazaka i dostava bez dosade, uređenju (atraktivni chefovi za sushi pultom, strunjače za tradicionalno sjedenje itd), simpatičnom i efikasnom servisu. Taiyo je sada originalno sushi zabavište. Da bi postao dugoročno konkurentan na restoranskoj sceni, nužno treba tri do pet sushija s boljim sastojcima i ozbiljnijim okusima i znatno bolju kartu pića.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
