Korejska visoke kuhinja uskoro izlazi na svjetsku scenu. Prije mjesec i pol Michelin je svečano objavio da će za 2017. godinu za Seul izdati Crveni vodič (to je onaj sa zvjezdicama za restorane), obrazlažući tu odluku “veličanstvenošću korejske gastronomije”. Nešto ranije, vodeći korejski restoran u New Yorku, Jungsik, dobio je dvije Michelinove zvjezdice. Seulski Jungsik, u vlasništvu istog chefa Jun Sik Yima, smatra se glavnim favoritom za prve južnokorejske zvjezdice, skupa s restoranom Mingles, kojeg vodi učenik velikog Baska Martina Berasateguija, i sa seulskim restoranom Pierrea Gagnairea, stvarnog izumitelja molekualrne kuhinje.
Korejska ulična kuhinja osvojila je svijet prije više od dvadeset godina. Još se jako dobro sjećamo veljače 1995. u Georgetownu: svaki treći ulični restoran nudio je ili vijetnamsku ili korejsku hranu: korejski su se odmah prepoznavali po roštiljima na stolu. Te smo zime u Washingtonu pojeli više korejski nego američki pripremljene govedine s roštilja. A korejski su turisti počeli osvajati Hrvatsku prije tri ili četiri godine. U 2014. Hrvatsku je posjetilo 176 tisuća Korejaca: ove bi godine ta brojka mogla premašiti 250 tisuća. Naša je nova emitivna destinacija izazvala stanovite inovacije na zagrebačkoj restoranskoj sceni.
Prva je reagirala Esplanada, koja je u Bistro, baš te, 2014. godine, bila uvela korejski meni, s kojeg se sjećamo izvrsnog bibinbapa s mljevenom govedinom (bibinbap je nacionalno jelo od riže pomiješane s mesom, povrćem ili morskim plodovima). Zatim su se otvorili
Onsemi preko puta Sheratona pa Cro K, s pogledom na Dolac.
U Cro K-u ručali smo u četvrtak 5. svibnja, nespremni na restoranske terase, na kojima su se još uvijek osjećali vlaga i svježina, tako netipični za najljepši proljetni mjesec. Cro K-ov jelovnik nije preopsežan (čini nam se da je dvostruko manji od Onsemieva), ali je prilično maštovit. Uz uobičajena jela poput kimchija, bibinbapa,ili raznih varijanti bulgogija, u oči su nam upale juha od svinjskih kostiju, krvavice (krvavice su, zapravo, jedno od identitetskih korejskih jela), i salata s morskim puževima. Za predjelo smo naručili gimbap i delicije iz tave.
Gimpab (ili kimbap) su ,ustvari, rižine rolice omotane u alge; jelo je nastalo između dva svjetska rata, pod utjecajem kulture sushija. U naših se sedam ili osam rolica gimpaba (vrlo obilno za predjelo), našlo ponešto povrća, te komadići vrlo, vrlo bezukusne konzervirane tune. Umjesto da ponudi bar nešto maštovitih, distinktivnih okusa i snažnih aroma, ovaj se gimbap doimao dosadno poput bolničke hrane.
Četiri pohana komada povrća punjena mljevenim mesom neidentificiranog okusa, bila su podjednako zamorna, osim onoga s lukom čije je tijesto , međutim, upilo previše masnoće. Da smo se zadržali na predjelima, Cro K bi vjerojatno postao prvi restoran kojeg smo ocijenili čistom jedinicom. Glavna su jela, srećom, ostavila puno bolji dojam. Pljeskavice od mesa s rebrica poslužene su sa četiri priloga: odličnim mariniranim patlidžanima, ne osobito mirisnom rižom, finim kockicama palačinke/omleta s povrćem, i neizostavnim kimchijem, u kojem češnjak nije odveć dominirao: kimchi je fermentirano povrće, najčešće kupus, s puno češnjaka, mladog luka i đumbira.
Same pljeskavice bile su odlično pečene, relativno pikantno začinjene, posute s puno lišća mladog luka ali nedovoljno sočne, da bismo povjerovali kako su zaista napravljene od mesa s rebara. One su, u svakom slučaju, predstavljale najbolji dio našeg jučerašnjeg ručka. Salata s morskim puževima servirana je u golemoj zdjeli od koje se može najesti troje ljudi: osim desetak morskih puževa, sastojala se od tri klupka tanke tjestenine, puno naribane mrkve i tikvica, i još više mariniranog luka. Crveni nam se umak činio malo preslatkim; s druge strane, mnoga korejska jela zaista jesu slatkasta.
U Cro K-u drže tri vrste piva (korejski Hite, Ožujsko i Velebitsko), te jedno četiri ili pet vina, od kojih novac vrijedi potrošiti samo na zaista vrlo dobri Korlatov cabernet sauvignon. U usporedbi sa Onsemijem, Cro K je mnogo civiliziranije uređen, ali je hrana manje srčana, manje specifična i puno sterilnija. Osim toga, premda se u ovoj rubrici skoro nikad ne žalimo na cijene hrane u restoranima, 150 kuna za salatu s morskim puževima definitivno je previše. Osobito u lokalu kojem se ne da baviti pićima, i koji na stolu drži papirnate salvete , one tanke za polukratnu uporabu. Ukupni račun od 600 kuna i takve salvete jednostavno ne idu skupa.
U Cro K-u sjedili smo od dva do pola četiri. Nitko drugi nije ušao u restoran. Prije nekoliko mjeseci u Onsemiju smo također bili jedini gosti, između devet i deset navečer. Zagrebu, svakako, treba što više etničkih restorana. Korejska kuhinja polako postaje svjetski fenomen. Ali, čini se da oba zagrebačka korejska restorana neizbježno propadaju: možda će ih privremeno spasiti ljeto i korejske turističke grupe. Međutim, kako će preživjeti zimu? Oba naša korejska restorana pate od jednog te istog problema: oni su nemarno i neznalački vođeni, pa stoga nisu uspjeli mobilizirati domaću publiku.
