Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Volim Barcelonu. Moj sin bio bi nezadovoljan ovom rečenicom jer je strastveni navijač Real Madrida. Nemam ništa protiv Madrida, naprotiv. Predivan je to grad. Ali ipak više volim “gypsy“ Barcelonu, punu arhitektonske pravilnosti i Gaudíjeve nepravilnosti. Grad je jednostavno živ.
U Barcelonu smo došli zbog poslovnog sajma, ali nas je od sajma puno više zanimala njezina gastronomska živahnost. Zato smo odlučili sve slobodno vrijeme iskoristiti za istraživanje restorana. Tri dana — tri restorana.
Počeli smo ambiciozno i prvu večer rezervirali Mont Bar, bistro s dvije Michelinove zvjezdice. Privukla nas je činjenica da Mont Bar nije klasični fine dining restoran, nego bar s visokim stolovima i šarmom bistroa. Večer je počela odlično: čašom šampanjca kojom su nas počastili jer smo u restoran stigli desetak minuta prije otvaranja, pa su nam piće poslužili na terasi.
Večera se sastojala od mnoštva unaprijed određenih slijedova, čiji broj više ne mogu točno odrediti. Nismo mogli birati, što nam je idealno odgovaralo. Prepustili smo se kuharu. Jedemo više-manje sve, nemamo alergija i nismo zahtjevni gosti. Slijedovi nas ipak nisu oduševili. Osim dva uvodna slijeda, sve ostalo nije bilo osobito pamtljivo.
Atmosfera u restoranu bila je odlična, vibrantna, užurbana, čak pomalo i problematična za konobare koji su se u tako malom prostoru često sudarali. Za servis te razine potrebno je puno konobara, a prostor Mont Bara to baš i ne dopušta. Ipak, uslugom smo bili zadovoljni. Vino smo pametno birali: Hautes-Côtes de Nuits i bio je odličan. Račun je iznosio 530 eura. Često smo bolje jeli za puno manje novca. U Mont Bar se nužno nećemo vraćati.
Idući dan posjetili smo riblji restoran Eldelmar Hermanos Torres, blizu popularne plaže Barceloneta. Imala sam lagani strah od turističke prevare s obzirom na lokaciju, ali dogodilo se upravo suprotno. Restoran je nadmašio naša očekivanja. Smjestili su nas uz staklenu ogradu kroz koju smo gledali more i plažu, punu ljudi koji su plivali, surfali i igrali picigin. Eldelmar Hermanos Torres je jako lijepo uređen, na doku visoko iznad plaže, pa nas nije ometala njezina užurbanost.
Nakon što su nas poslužili šampanjcem Louis Roederer, donijeli su nam svježu ribu, kozice, školjke i jastoga da odaberemo. Kad smo odabrali ribu i kozice, konobar se vratio s papirom na kojem je bila točno izvagana naša selekcija i navedena njezina cijena. Tek kad smo pogledali iznos i potvrdili da smo suglasni, narudžba je otišla u kuhinju.
To nam se učinilo lijepom praksom, budući da je šest škampa koštalo 145 eura. Ne bi bilo ugodno da smo to iznenađenje vidjeli tek na računu. Ovako smo znali što nas očekuje i željeli smo probati kozice jarkocrvene boje iz nekog drugog mora. Za predjelo smo odabrali i dvije vrste kamenica. Bile su odlične.
Kad su kozice stigle na stol, konobar je ponudio da nam ih očisti, što smo objeručke prihvatili. Pažljivo je odstranio ljuske i mogli smo bez straha od prljanja uživati u njihovu okusu. Riba, čiji naziv nisam zapamtila, bila je korektna, ali navikli smo i na bolje. Popili smo bocu Chablisa.
Ovaj restoran svakako nam je ponudio kvalitetnije iskustvo od zvjezdanog bistroa večer prije. Ručak smo platili 380 eura.
Treći dan, svega nekoliko sati prije leta, otkrili smo restoran u blizini našeg hotela, Batea Bar. Reklo bi se: treća sreća. Ovo je definitivno bilo najbolje iskustvo u Barceloni. Pritom i najmanje pretenciozno.
Mladi konobar vrlo je brzo ušao u ugodan razgovor s nama, ispitujući nas odakle smo. Na odgovor da smo iz Hrvatske oduševljeno je rekao: “Naš kuhar, porijeklom iz Galicije, trenutno je u Hrvatskoj, na gostovanju u Murteru.“ Tada smo počeli dug i zanimljiv razgovor tijekom kojeg smo ustanovili da kuhar Manuel Núñez Túñez upravo gostuje u konobi Boba te na svom Instagram profilu objavljuje dojmove i iskustva iz Hrvatske, uključujući i posjet vinariji Bibich.
Nekako nam je ta neobična koincidencija uljepšala dan. Batea nam je poslužila nekoliko slijedova za dijeljenje, jedan bolji od drugog. Pili smo galicijski Oveja Negra Albariño, kuharu u čast. Ne pamtim kad smo u skorije vrijeme tako dobro jeli i pili za svega 130 eura. Zanimljivo je da Batea toči vodu u vlastitim bocama za jedan euro, što je na računu navedeno kao “service fee“.
Unatoč jurnjavi, na aerodrom smo stigli na vrijeme da popijemo čašu Taittingera i počastimo se ibérico pršutom za kraj. Jedna dobra strana velikih aerodroma je to što ste u svako doba dana dobrodošli popiti čašu šampanjca ili vina. Nama to itekako umanjuje frustraciju čekanja na boarding, koji sve češće kasni.
Za kraj, mogu samo zaključiti da Španjolska gastronomski nudi puno za još uvijek pristojnu cijenu. I da se veselim svakom budućem posjetu toj zemlji.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
