
U brojnim hrvatskim restoranima i hotelima, ne samo na moru, engleski je unatrag nekoliko godina postao neslužbeni službeni jezik. Razlog je svima poznat: Filipinci, Indijci i Nepalci, koji čine velik dio hrvatskih konobara, govore engleski, a tek donekle razumiju hrvatski.
Skoro svi Hrvati razumiju engleski, a velika većina Hrvata sasvim solidno komunicira na engleskom. Pa je stoga logično da se u mnogim hrvatskim restoranima počeo govoriti engleski. A na moru ionako svi pokušavaju govoriti engleski, jer je engleski latinski našeg doba, samo s puno širim dometom: engleski je univerzalni globalni jezik današnjih civilizacija.
Vlada je jučer najavila da će donijeti odluku prema kojoj svi strani radnici u Hrvatskoj u roku od godinu dana moraju naučiti hrvatski. Ta je odluka načelno ispravna: ne možete raditi u zemlji čiji jezik ne poznajete. Međutim, tu se nužno postavlja relativističko pitanje: što znači naučiti? Znači li naučiti hrvatski kad konobari znaju reći dobar dan, hvala i doviđenja, ili i nešto više?
Budući da je hrvatski jezik zaista kompliciran i težak za učenje, čisto sumnjamo da ga radnici iz Azije mogu svladati za godinu dana. Uostalom, gotovo ni jedan od Dinamovih stranaca, koji su puni novca i imaju idealne uvjete za učenje jezika, ne govori ni riječ hrvatskog. Kao ni njihovi strani treneri. Ako, dakle, dobrostojeći profesionalni sportaši koji su godinama u Hrvatskoj nisu naučili jezik, kako to očekivati od siromašnijih konobara s manjkom slobodnog vremena?
Drugo, tko će provjeravati je li vaš omiljeni filipinski konobar svladao hrvatski? Čini se, dakle, da će engleski i dalje ostati neslužbeni službeni jezik u barem pola hrvatskih restorana, od Cavtata, preko Zagreba, do Rovinja. Što možda može povrijediti nečiji nacionalni osjećaj, ali zapravo nije loše za zemlju koja živi od turizma.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.