U Palaceu, najstarijem zagrebačkom hotelu podignutom 1907.godine, vrijeme je zaista stalo. Nažalost, u lošem smislu te fraze.
Lista pića u Palaceovoj Kavani kao da je došla iz osamdesetih ili devedesetih godina prošlog stoljeća. Palaceova Kavana nudi tek po dva bijela i crna vina na čaše, sumnjive atraktivnosti. Pjenušaca na čaše na karti nema. Popis koktela podjednako je depresivan: riječ je o najstandardnijim koktelima bez ikakvog posebnog dodira, s drugorazrednim sastojcima poput Beefeatera.
Izbor whiskeya još je gori od izbora koktela: zahvaljujući dominaciji pića poput bazičnih J&B-a, Ballantinesa ili Jim Beama, Palaceovi whiskeyi podsjecaju na šankove kafića u staroj Vlaškoj od prije skoro pola stoljeća. Isto vrijedi i za konjake, dok ginovi i votke pokazuju znakove života zahvaljujući Ginu Mare i Absolutu. Selekciju piva spašavaju Chimay Bleu i San Servolo.
Mi smo pak naručili zeleni čaj njemačke tvrtke Eilles, koji je vulgarno aromatiziran i nema baš nikakve veze s pristojim zelenim čajem. Neobično je da nam uz čaj nisu donijeli nikakve vanili kiflice, ili linzere ili bilo što slično: goli čaj poslužuje se u kafićima, ali ne u heritage hotelima s četiri zvjezdice. Pogledali smo i Palaceov jelovnike: onaj za doručak neobično je jeftin. Cijene se kreću između 25 i 40 kuna, čime Palace kao da konkurira Kavi Tavi. Restoranski je meni pak zastario i beznadno dosadan: tek nekoliko zanimljivih jela, poput raviola sa skutom u umaku od pečene paprike, podsjećaju na rukopis Ivice Štrumla, koji je prije mnogo godina kuhao u Palaceu. Ponuda lijepo pohabane Palaceove kavane ostavlja zadah nebrige, neznanja i skorog propadanja.
Što je golema šteta za Zagreb.