TREŠNJEVAČKA BALADA Veliki dizajner i propagandist Boris Malešević misli da je Trešnjevka najbolji kvart u Zagrebu

Trešnjevačka balada

Siđete na jednoj od šest tramvajskih stanica. 
Obavite posao i vratite se.
I nećete saznati ništa.
Jer život se ipak ne živi iz publike,
On živi u srcu te čudne republike -
Od krpenih pajaca, streljane iza placa,
Do trešnjevačkog kina i njegovih fakina,
Od sindikata ZET-a i gigantskih turbina
Do besposlenih suza od rakije i vina,
Od uličnih pjevača do krovopokrivača -
U hiljadama priča je hiljade sudbina.
Ali treba doći u proljeće, kada ožive mali vrtovi i kad se okite dvorišta,
pa potok pojuri prema jutarnjoj smjeni.
Treba doći u proljeće, 
kad Pongračevo zazeleni i kad sve to ne košta 
ništa u ovom kvartu bez groblja i bez rodilišta.
I treba biti ispod podvožnjaka
Kad prođu svjetla jutarnjeg vlaka,
Sa jednom željom ostavljenom za nas -
Da bude sutra bolje nego danas.
I treba biti sa cvijetom na reveru
U neku zoru pred trešnjevačkom NAMOM
I reći "zdravo" trgu što se budi,
Kad već nikog nema nazdraviti sebi samom.
I treba poći bez planova i para,
S nekim starim drugom, samoborskom prugom,
Ili otići u prvu gostionu,
Na "gospon doktor" namignuti lampionu.
Treba biti blizu kad prvi tramvaji napuštaju Remizu,
Na početku dana kada periferija je kao ikebana
Od dimnjaka i cvijeća.
Jer život se ipak ne zivi iz publike,
On živi u srcu te crvene republike -
Od krpenih pajaca, streljane iza placa,
Do trešnjevačkog kina i njegovih fakina,
Od sindikata ZET-a i gigantskih turbina
Do besposlenih suza od rakije i vina,
Od uličnih pjevača do krovopokrivača -
U hiljadama priča je hiljade sudbina.
La la la la, la la la la la,
La la la la, la la la la la la,
La la la la la, la la la la la,
La la la la, la la la la la la.

(Autor teksta Drago Britvić, Autor glazbe Zvonko Špišić)

Sjedio sam nedavno s Borisom Maleševićem na Trešnjevačkom placu, i umjesto onoga zbog čega smo se našli, a već sam i zaboravio što je to bilo, slušao sam njegovu nadahnutu priču o tom kvartu. Malešević je široj javnosti poznat kao autor najuspješnijih političkih kampanja u Hrvatskoj, pa i na ovim zadnjim izborima radio je za pobjednika, a pomodno ga se naziva još i “spin doktorom” dajući mu na taj način još i neke dodatne supermoći kojih vjerojatno ni sam nije svjestan.

Bolji poznavatelji njegova lika i djela znaju ga kao dizajnera i direktora kreativnih kampanja, a oni najbolji kao organizatora koncerata, čime se s bratom veoma uspješno bavio u mladosti. Ja ga već godinama poznajem kao nevjerojatnog kreativca sa širokim općim znanjem, i velikog poznavatelja i ljubitelja književnosti, glazbe i gastronomije.

Taj dan upoznao sam ga, međutim, i kao lokalpatriota.

Iako je riječ o čovjeku koji je inače po svemu kozmopolit, pa nerijetko tako nastupa i javno, a najbolje se to vidi u svim njegovim dosadašnjim radovima, kada je u pitanju Trešnjevka – njegov kvart – to je, evo, početak i kraj svega.

“Trešnjevka je zagrebački Greenwich Village…”, objašnjava mi je Malešević dok opisuje tržnicu na kojoj sjedimo, ugostiteljske objekte, ljude, dućane, parkove, boje, kulturu, umjetnost, ideje… Kvart koji do pet minuta prije toga uopće nisam mogao shvatiti jer je ogroman i građen postupno, bez ikakvog sveobuhvatnog plana, a što se itekako primjećuje, odjednom je i meni postao dobar.

Čovjek je zbilja pravi majstor svog zanata, pomislio sam, a on mi je potom ukazao i na jedinu stvar koja ga u posljednje vrijeme smeta, a to su novogradnje koje narušavaju kvartovski identitet. Pokazuje mi pritom neku zbilja odvratnu novu zgradu koja ni po čemu ne pripada u ovaj kvart, ali ni na ovu planetu, a za koju su posjekli prekrasno drveće. Ne može shvatiti, kaže mi, da seljačinama koji grade ove nove ružne zgrade toliko smeta priroda i zelenilo. Odrasli su u tome, rezonira mudro, a sada pod svaku cijenu nastoje od toga pobjeći i sve živo zabetonirati…

“Srušili su i kultni kafić No Sikiriki, u kojem je u početku Edo Maajka bio jedan od suvlasnika…”, žali mi se navodeći da je tamo bila najbolja terasa u gradu, a boji se da bi se taj negativni trend mogao nastaviti, pa da ova njegova usporedba s Greenwich Villageom ostane samo lijepa uspomena.

Nisam imao srca da mu kažem kako je i spomenuti Village prošao upravo takvu preobrazbu. Do sredine 20. stoljeća bio je naime poznat kao umjetnički raj, boemska prijestolnica i istočnoobalno rodno mjesto beat pokreta i kontrakulture 60-tih, a upravo ono što je davalo početni atraktivan karakter ovoj zajednici na kraju je doprinijelo njezinoj gentrifikaciji i komercijalizaciji od koje Boro strepi. Samo ime naselja anglizirana je verzija nizozemskog imena Groenwijck što znači Zeleno naselje, dok je Trešnjevka – poznato je – naziv dobila po stablima trešanja koja su još sredinom 19. stoljeća rasla na tom tada nenaseljenom području polja, livada i voćnjaka na rubu ondašnjeg Zagreba. Sličnosti ta dva kvarta, u pravu je Boro, jednostavno je previše.

Ta preobrazba, međutim, koju je Greenwich prošao, zapravo je sjajno uspjela i taj dio New Yorka sad je jedno od najatraktivnijih mjesta na planeti Zemlji. Po onome što na ‘Šnjevki viđamo protekle dvije do tri godine – barem u gastronomskom smislu ako već ne u ovom arhitektonskom na koji se Malešević s pravom žali, isto bi se, evo, moglo i ovdje dogoditi…

——-

Elem, Trešnjevka, koja je jedna od najvećih i najnaseljenijih zagrebačkih četvrti pa je zbog veličine administrativno podijeljena na Trešnjevku sjever i Trešnjevku jug, u najužem smislu zapravo je dio oko Ozaljske ulice, gdje se nalaze Park Stara Trešnjevka i Trešnjevačka tržnica. U širem smislu, pojam se koristi i za cijeli dio grada južno od željezničke pruge, zapadno od Savske i sjeverno od Save, s neodređenim zapadnim granicama. U tom zagrebačkom kvartu nalazi se puno važnih gradskih objekata, kao što su, primjera radi, sportski centar Dražen Petrović, Tehnički muzej Nikola Tesla, tramvajska Remiza, Centar za kulturu Trešnjevka, sportske dvorane Kutija šibica i Dom sportova, Kazalište Trešnja, Plivalište Mladost, Atletski stadion, dva Studentska naselja i mnogi drugi. Ono što je, međutim, na Trešnjevci ipak najvažnije, barem za njezine stanovnike, to je pekarnica Dafina…

Ili je, eto, možda ipak važnija Romaja?

U neko gluho doba noći Romaja je znala vraćati iz mrtvih, po tom je ona važnija, barem je to bila pod starim vlasnikom, ali kada je u pitanju štrudla od sira ili lisnato s čokoladom nema nitko ravan Dafini.

Burek? Pa jasno, Vrući burek Mira na tržnici jedina je adresa na koju se trebate javiti kada se zaželite tog orijentalnog specijaliteta.

Kad je riječ o talijanskim specijalitetima tu je jedna od prvih zagrebačkih pizzerija Purger, a koja se na svu sreću nije mijenjala posljednjih četrdesetak godina pa osim klasične pizze tamo možete dobiti i jedinstveno iskustvo putovanja kroz vrijeme, ali tu je, jasno, i Karijola. Prva pizzerija u Zagrebu koja je počela praviti moderne, gourmet pizze… postavljajući na taj način pizzerije u isti rang s restoranima koji su do tada zbog svoje kuhinje uživali veći kulinarski ugled.

Mesnica Kanurić, nadalje, također je važan orijentir na Trešnjevci. To je naime jedan od rijetkih proizvođača koji ručno sole meso bez upotrebe aditiva i konzervansa. Koriste samo sol, papar, češnjak te meso dime prirodnim načinom na drva graba i bukve… Prije manje od godinu dana još jedna mesnica upisala se na kartu Trešnjevačkih znamenitosti.

Kultna dalmatinska mesnica Škokić, koja ima mašine za mljevenje mesa posebno za svinjetinu i posebno junetinu kojoe elegantno drže u staklenoj vitrini, razlog je zbog kojega mnogi naši sugrađani potegnu na Trešnjevku čak i iz drugih gradskih naselja.

Preuređeni i konceptualno izmijenjeni Maredo, bistro Gola koji nudi specijalitete sjeverne Italije te vatreni Bekal u kojemu sam pojeo savršen odojak. Riječ je o združenom projektu chefa Marka Turkovića (Sopal, Mano2) i chefa Tvrtka Šakote (Nav, Salo), a u kojemu sva jela pripremaju na žaru, pa u kuhinji nemaju ni plin ni struju za kuhanje. Zatim Landsky bar, nazvan i uređen po prvoj kondukterki, pravi opasne koktele koje poslužuje na nekim od najboljih after work partyjima u gradu, a ni Peaches and Cream ne zaostaje previše za njima.

Bistro Točkica, da spomenem i njih, nudi autentična domaća jela pripremljena od svježih, lokalnih namirnica uz veliki izbor prirodnih vina, a hrana se poslužuje u starinskim emajliranim posudama. Ambijent je zbilja veoma ugodan i za kvartove poprilično neuobičajen, ali ovdje na Trešnjevci, jednom od najautohtonijih zagrebačkih naselja, itekako prikladan. Ispred restorana stoji crna ploča s desetak jela koja se preporučuju tog dana što je uvijek atraktivno, a tu je još i fiksni meni koji se proteže od tartar bifteka do bečkog. Glavni adut su im ipak sezonska jela, a sarma koju sam tamo probao mogla bi posramiti i onu od moje pokojne bake koju razumljivo idealiziram. Ne ipak toliko da bih je mogao usporediti s ovom iz Točkice koja je pripremljena na tradicionalan način s dimljenim mesom.

Eh da, skoro sam zaboravio, i Bread Club je krenuo s Trešnjevke te postao ozbiljan lanac, a i Izakaya je rubno Trešnjevka pa ću je, evo, ovdje spomenuti jer teško da ima boljih gyoza za nižu cijenu u gradu… Francuske delicije – Voila, a koje je otvorio neki Francuz koji se zaljubio u moju školsko kolegicu pa zbog nje preselio u Zagreb donoseći sa sobom u miraz i vrhunska vina, razne vrste sireva i terina pa sve do kultnih dijon senfova i nezaobilaznih francuskih slastica, općenito je jedno od boljih mjesta u gradu. Nude tipične proizvode koji se mogu pronaći samo u Francuskoj, kao što su Boeuf Bourguignon, pripravak od govedine i crnog vina tipičnog za Burgundiju, Blanquette de Veau, pripravak od teletine i bijelog vina ili poznate puževe “Gros gris”… Dašak Pariza na Trešnjevci!

Svi nabrojani su, tijekom posljednjih par godina, od Trešnjevke napravili nešto što bi najprimjerenije bilo nazvati novim ugostiteljskim centrom Zagreba.

O tome nema nikakvog spora, pa ni Borino prigovaranje s početka teksta, ne odnosi se na ovaj vid promjena u kvartu. Njemu smetaju samo ružne zgrade zbog kojih se siječe drveće. Tu je u pravu, ali to nije simptomatično samo za njegov kvart. Ovo je, jasno, i njemu drago! (Čovjek je uz sve na početku navedeno i veliki gurman…)

Čak i hotel Zonar, koji je smješten u fizičkim okvirima bivšeg hotela Panorama kojeg je Maistra preuzela od HUP-a, djeluje kao sasvim pristojan hotel u kojemu se može boraviti ali i odsjedati. Imaju bazen na dvadesetom katu, ispod njega rooftop bar, a do soba se dolazi panoramskim liftom koji nudi senzacionalne poglede na Zagreb. Njihov glavni bar u prizemlju najveći je koji je glavni grad ikad vidio, a industrijsko uređenje za koje su se odlučili savršeno se uklopilo na radničku Trešnjevku.

——-

U povratku s pića na Trešnjevačkoj tržnici, hodao sam Tratinskom cestom koja je, jasno, glavna kvartovske ulica i, uživao u tom prekrasnom kaosu koji sam tamo vidio. Nema toga što se u toj ulici ne prodaje i ne nudi, a odjedanput sam počeo primjećivati i sve one ljude, boje, kulturu, umjetnost i ideje koje mi je ‘spin doktor’ spominjao…

Nije to bila nikakva varka ili izborni slogan koji bi me trebao navesti da baš poput njega pomislim kako je njegov kvart najbolji – bila je to, evo nije me sramota priznati ovako na kraju – živa istina!

Kombinacija novog i starog, tradicionalnog i modernog, kultnih lokala i novootvorenih, u malo kojem zagrebačkom kvartu tako je dobro vidljiva, ali i uspješna kao na ovoj ‘Šnjevki – zagrebačkom Greenwhich Villageu!

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.