Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Baš kao i svaki roditelj malog djeteta, tako sam se i ja za dnevni izlet iz Zagreba odlučio otići u Celje zbog najvećeg znanstveno-zabavnog parka u okolici: Tehnopark Celje. I evo odmah da otkrijem: nisam pogriješio u odabiru.
Zaista bih svakome s malom djecom i malo slobodnog vremena preporučio da posjete taj Tehnopark koji se, osim što je genijalan i podjednako zabavan djeci kao i odraslima, nalazi samo sat i pol vožnje od Zagreba. Toliko vam, primjera radi, po novom treba iz nekog, bilo kojeg, zagrebačkog kvarta do centra grada, koji već dugo ne nudi ništa ni približno ovako zabavno.
Put je također mnogo ljepši ako ne idete autocestom za Maribor već skrenete za Krško pa se vozite uz rijeku i kroz mala slovenska sela, pa i pokraj jednog odakle je Prva dama SAD-a. Za taj put vam, uzgred kazano, ne treba ni vinjeta. Samo malo više strpljenja…
Spomenuti Tehnopark pokazao se djeci kao sjajno mjesto za učenje, igru, divljenje svijetu, a uz pomoć interaktivnih istraživačkih postaja posjetitelji uče i aktivno sudjeluju u otkrivanju brojnih prirodoslovnih, tehnoloških i znanstvenih tema. Mjehuri od sapunice, planetarij, Newtonovo njihalo, simulator letenja, brojne iluzije…
U tom Tehnoparku izloženo je, pazite molim vas ovo, čak 57 fantastičnih eksponata koje vam na raspolaganje stavlja zbilja ljubazno osoblje, a iznenadit će vas spoznaja da nije ni gužva. Odabir Celja pokazao se stoga itekako opravdanim za jednodnevni izlet s djetetom, ali s obzirom na to da taj gradić od svega pedesetak tisuća ljudi još mnogo toga nudi, kako sam tijekom ova 24 sata shvatio, ne bih pogriješio ni da sam tamo ostao cijeli vikend.
Ono što je možda od posebnog interesa za čitatelje portala specijaliziranog za gastronomiju, bez obzira da li imaju malu djecu ili ne, sasvim je naime dovoljno da imaju apetit, to je da taj mali slovenski gradić, manji čak i od nekih zagrebačkih kvartova, ima najmanje dva a moguće i tri zbilja dobra restorana.
——-
Elem, prvobitna ideja bila je ručati u Gostilni Francl, jednom od tih dobrih restorana, a to ne tvrdim samo ja već i u Michelinovom vodiču preporučuju njihova goveđa rebra, teleće obraze i janjeći but, ali nakon kratke šetnje centrom Celja od toga smo odustali. Na njihovom Adventu, poznatom kao Bajkovito Celje, a zahvaljujući kojemu je međunarodni žiri Mreže božićnih gradova uz potporu Europskog parlamenta Celju dodijelio titulu Europskog božićnog grada 2025. u kategoriji do 100.000 stanovnika, probao sam naime savršenu kobasicu koja se priprema po tradicionalnom slovenskom receptu okretanjem na posebnoj spravi, i provlači kroz mast i razne druge začine.
Pohvalio sam kobasicu prodavaču i rekao da dugo vremena nisam pojeo bolju, a on me uputio u obližnji restoran čiji su oni zapravo bili ispostava. Rekao mi je da je to najbolje mjesto za meso u gradu i da, ako mi se svidjela ova kobasica, moram probati i ostale njihove proizvode.
“A, Francl?”, pitala me supruga vidjevši da uzimam upute kako da dođem do tog restorana, ali shvatila je i ona da će ta gostilna morati pričekati na naš idući posjet.
“Bit će još bolje ako dođemo ljeti…”, rekao sam joj objašnjavajući da imaju prekrasnu terasu na koju bi zbilja bilo šteta ne sjesti dok se tamo ruča.
Restoran u kojemu smo na kraju ručali zove se Stari Pisker, a predstavlja kao “Gostilna in Pivnica za kronične mesojedce in gurmane“.
Ime im je, istina, malo zavaravajuće jer Pisker u slobodnom prijevodu znači lonac, a u restoranu nema ništa što bi se moglo jesti na žlicu, ali zato nisu ništa slagali u svom sloganu. Ljubitelji mesa će ovdje zaista pronaći utočište.
U 16 sati, a što je neko doba između ručka i večere pa se moglo očekivati i da neće biti gužve, restoran je bio krcat. Poslovođa me obavijestio da su rezervirani sve do 22 sata, ali da ima neka tri mjesta na šanku u nekom ćošku koja nam može ponuditi, a na koja sam ja odmah pristao.
Jeo bih tamo, da vam budem iskren, i s poda nakon što sam vidio njihova odležana mesa u posebnom frižideru na ulazu.
Stari Pisker u Sloveniji je poznat po steakovima, gurmanskim burgerima i svinjskim rebarcima, ali u ponudi imaju i morska jela poput pečenih kapesanti, raviola od jastoga ili bruschetta s lososom i burratom.
Mi smo za predjelo naručili njihov specijalitet, pečenu koštanu srž s prepeličjim jajima i tartar biftekom, a za glavno jelo je supruga uzela neke njoke s raguom od goveđeg repa dok sam se ja odlučio za rebarca i coleslaw salatu. Dijete, koje je jasno i dalje bilo s nama, nismo ga ostavili u Tehnoparku, pojelo je samo dva pomfrita jer je bila sita od one kobasice s božićnog sajma koju je ranije sa mnom podijelila.
Sve to, uz još dvije coca-cole i njihovo domaće točeno pivo, platio sam manje od 70 eura, a vrijedilo je višestruko više.
Usluga je, da spomenem i to, bila savršena, a atmosfera u cijelom restoranu nekako prijateljska i domaća. Kao da se svi međusobno poznaju i da su došli na ručak i čašu vina kod starog prijatelja.
Nisam uopće požalio što sam Francla ostavio za neke toplije dane, a i Gostilna Oštirka kraj koje smo prošli dok smo hodali kraj gradske tržnice, i za koju na temelju onoga što sam vidio pretpostavljam da je onaj treći zbilja dobar restoran u Celju, moguće da ih ima još i više, doći će na red tek prilikom neke od idućih posjeta kojih će, evo, nakon ovog jednodnevnog izleta svakako biti još mnogo.
Za kraj sam ostavio, kako je to red, i nešto slatko. U hotelu Evropa, a koji kartu s desertima ima na čak 19 stranica, nalazi se njihova fantastična torta od višnje sa sočnim biskvitom koju prave po receptu još iz 1873. godine.
Kakva je?
Da Celje slučajno nema taj Tehnopark za djecu, ni ova dva-tri gore navedena sjajna restorana, pa čak da nema ni ovaj prekrasan i međunarodno priznat božićni sajam na kojemu sam pojeo jednu od najboljih kobasica u životu, a da je grad od Zagreba udaljeniji i dvostruko više nego što zaista jeste, samo zbog te torte bi se isplatilo krenuti na jednodnevni izlet u Celje.
Eto, toliko je dobra…
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
