Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Ovih dana završava još jedna sezona Života na vagi, još jednog od brojnih RTL-ovih realityja. Život na vagi izaziva dvije drastično različite interpretacije. Prema prvoj, očiglednoj i konvencionalnoj, Život na vagi klasičan je primjer duboko neetičke eksploatacijske televizije, koja zloupotrebljava vidljive fizičke mane svojih sudionika kako bi podizala gledanost.
Prema drugoj, nešto sofisticiranijoj interpretaciji, Život na vagi usprkos tome što se vizualno svodi na grupu nezdravo predebelih ljudi koji očajnički pokušavaju smršavjeti, zapravo pomaže natjecateljima da uspostave kontrolu nad svojim životima.
Zašto? Zato što je ekstremna pretilost, ako nije genetski odnosno medicinski uvjetovana, prije svega posljedica nedostatka kontrole i teškog manjka znanja. Natjecatelji na početku svake sezone moraju pokazati što svakodnevno jedu. I kad se suočite s tim enormnim količinama masnoće , brašna i šećera na jednom stolu, kad čujete da mlada žena redovito ruča četiri sarme a večera otprilike pola kilograma keksa i kolača dok sredovječni muškarac svakodnevno doručkuje pola kilograma sira i pola kilograma kruha, jasno vam je da su te osobe prilično izgubljene.
One nemaju kontrolu nad svojom prehranom, ali ni nad svojim životom, jer ekstremna debljina utječe na njihov društveni i radni status kao i na njihova psihološka stanja. O zdravlju da ne govorimo. Riječ je, dakle, o ljudima koji su blizu toga da budu izopćeni iz normalnog društvenog života, a neki kandidati ovog realityja već i jesu izopćeni u svojim sredinama.
Pomažući im da smršave, Život na vagi zapravo im pomaže da kroz nadzor nad fizičkim, prvenstveno prehranom i kretanjem, barem donekle vrate nadzor i nad drugim aspektima svoga života. Utoliko Život na vagi definitivno nije samo eksploatacijski TV show.
Problem Života na vagi zapravo je nedovoljna stručnost: serijal je nutricionistički anakron, a niz navodno dijetetskih proizvoda koje natjecatelji stalno konzumiraju, razne energetske pločice, nadomjesci, specijalne vode, velik broj obroka dnevno i slično, više štete nego što pomažu mršavljenju.
No, Život na vagi pruža nam i određeni, premda površan uvid u sociološku sliku ekstremne pretilosti. U Životu na vagi uglavnom nema kandidata iz predobro plaćenih profesija ni visokoobrazovanih natjecatelja. Nema ljudi sa širim znanjima, jer oni koji se mogu pohvaliti širim znanjima znaju da ne smiju svakodnevno doručkovati pola kilograma sira s pola kilograma kruha, ručati četiri sarme i večerati još pola kilograma keksa i kolača. Utoliko Život na vagi osvjetljuje činjenicu da je ekstremna debljina, osim psihološkog (traume su snažan triger) vrlo često klasno i obrazovno pitanje.
Ne samo u Hrvatskoj. Činjenice govore da su najdeblji Amerikanci istodobno najsiromašniji Amerikanci: riječ je o milijunima ljudi koji u supermarketima ili u fast foodovima jedu samo visokoprocesiranu jeftinu hranu, koju zalijevaju slatkim bezalkoholnim pićima ili pivom. U suvremenim društvima siromašni, u najvećem broju, već dugo ne gladuju: oni su, naprotiv, u stanovitom smisli osuđeni na pretilost, jer je najjeftinija hrana ujedno najkaloričnija i najnezdravija. Život na vagi, u svakom slučaju, postavlja određena važna osobna, zdravstvena i društvena pitanja. I zato ga ne treba bezuvjetno uvrstiti u tipične RTL-ove trash proizvode, poput Večere za 5 ili Ljubav je na selu.
Prema službenim podacima Službe za promicanje zdravlja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, Hrvati su najdeblji u Europskoj uniji. Liječenje bolesti povezanih s debljinom košta nas godišnje 1,7 milijarde eura, u 2019. na liječenje bolesti vezanih uz debljinu potrošeno je 2,7 posto BDP-a. U Hrvatskoj je debelo 35 posto djece i 65 posto odraslih. Djeca su na visokom petom mjestu, muškarci i žene na prvom.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
