U Bologni smo proveli kratki, ali prijekopotreban produženi vikend. Plan koji smo imali je imalo još tisuće ljudi. Talijani lijepe dane obožavaju provoditi na ulici. Grad je bio okupiran. Ni u jedan restoran u koji smo željeli ući nismo mogli doći samo tako. Trebalo je imati puno sreće kod rezervacija. Restorani u Bologni rade punom parom i moraju odbijati veći broj gostiju nego što ih mogu primiti.
U šetnji centrom ovog prekrasnog grada to se vidi gotovo odmah. Redovi u svakom restoranu, bilo da je riječ o turističkoj zamci ili autentičnim trattorijama. Uočiti razliku nije najlakša stvar kako se neki put misli. No, kad smo se već našli u Bologni morali smo nešto i pojesti. Pa smo se prvi dan zaputili u Salumeriu Simone na brzinsku marendu. Koja se pretvorila u sve samo ne brzinsku.
Salumeria Simone smještena je u samom centru Bologne u Via Pescherie Vecchie, tipičnoj uskoj talijanskoj uličici punoj raznih restorana. Gužva u ulici bila je tolika da smo jedva mogli napraviti pola koraka prije nego bismo opet zapeli u redu. Pokušali smo uzeti hranu za van da ne bismo morali satima čekati “Nema za van,” odriješito nam je rekao voditelj, u Simoneu zadužen za održavanje reda. “Morate zapisati svoje ime kod kolege, on će vas prozvati i onda možete jesti,” izdiktirao nam je pravila. Koliki je točno red nitko zapravo nije znao. Ljudi bi se nakon zapisivanja u voditeljevu bilježnicu raspršili i vraćali se tek kad bi glasno prozvao njihova imena. Red je unatoč svemu išao vrlo brzo. Nakon manje od petnaest minuta čekanja već sjedili za visokin stolom u gužvovitoj ulici.
Salumeria Simone je bolonjska institucija. Ovaj dućan star više od 60 godina trenutno ima tri lokala u istoj ulici, u kojima se mogu probati njihove odlične mortadelle, porchette i parmezani. Iako imamo nešto iskustva s dobrim mortadellama, ništa nas nije moglo pripremiti na apsolutno savršenu mortadellu u podjednako dobrom pecivu.
Talijani ne škrtare na količni. Mortadella curi iz sendviča koliko je ima. I fantastična je. Cijelo iskustvo bogatog sendviča stoji 5 eura. Prilično jeftino. Degustacija Parmigiana Reggiana odležanog 12, 18 i 30 mjeseci stoji 6 eura, a kod Simonea ni na siru ne škrtare. Vrlo je edukativno probati različite duljine odležavanja parmezana. Bilo bi još bolje kad po sirevima ne bi točili jeftini aceto balsamico. Dva velika sendviča s mortadellom, degustacijom odličnog parmezana i dvije pive platili smo 29 eura, a dobili smo više hrane nego što smo mogli pojesti, i pritom uživali u jednoj od hektičnijih ulica i lokala u Bologni.
Idući dan, na ručak smo ponovno otišli u centar. Završili smo u jedinom restoranu koji nas je uživo privukao i u kojem smo dan ranije mogli dobiti rezervaciju. U Vicolo Colomobini, restoranu u istoimenoj uskoj ulici. Vicolo Colombina je klasični talijanski restoran s malom ponudom tradicijskih jela koja kuha s puno znanja i poštovanja. Iako se i ovdje radi o restoranu koji živi od turista, podjednako internacionalnih i domaćih, to se na prvu ne bi reklo. Usluga je civilizirana, cijene umjerene pa čak i jeftine za pojmove većih hrvatskih turističkih centara.
Uspjeli smo dobiti prilično dobar stol u unutrašnjoj sali, u kojoj je sjedio presjek društva koje se ovog vikenda sjatilo u Bolognu. Mlada hrvatska obitelj, veliko društvo Talijana, dvije starije Azijatkinje, kao i mladi ultra cool studenti kojih je po gradu na sve strane. U Vicolo Colombinu smo došli kako bismo istražili tradicionalna jela po kojima je grad poznat u svakom kutku svijeta. I u tome je Colombina bila prilično uspješna. Nije to mjesto koje će vam otvoriti nove pojmove o gastronomiji, ali nudi konkretnu i ukusnu hranu, a upravo smo to tražili.
Predjelo, souffle s krumpirom, mortadellom i umakom od sira bilo je vrlo dobro. Prave zvijezde došle su za glavna jela. Mitske tagliatelle al ragu opravdale su status jednog od najpopularnijih svjetskih jela. Tjestenina precizno kuhana al dente, tehnički besprijekoran ragu dubokih okusa, napravljen s dobrim mesom. Jednostavno i nezamjenjivo. Cotoletta alla Bolognese također je bila na razini zadatka, ali uz jednu grešku na koju nas je konobar odmah ispravno upozorio. Umjesto tradicionalnog kotleta od teletine, u Colombini cotoletto pripremaju od piletine. Bilo je ukusno, ali to ipak nije bila prava stvar.
Tiramisu je bio klasičan, umjereno sladak i natprosječno dobar. Sve zajedno s dvije čaše talijanskog pjenuščca iz Trentina i dvije čaše lokalnog sangiovesea platili smo 93 eura, u što je naravno ušao i famozni talijanski coperto. I to je opet jeftinije nego što smo plaćali u pojednim hrvatskim mjestima, a razina kuhanja je na puno civiliziranijoj razini. Jasno je da mjesta koja smo obišli u Bologni žive od turista, ali ona nisu turističke zamke koje računaju da to da se turisti neće vraćati pa im podvaljuju što stignu. Naprotiv, kad se ponovno nađemo u Bologni rado bismo se vratili i u Salumeriu Simone i u Vicolo Colombinu.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.