Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Nakon obavezne obavljene špeže u talijanskom Coopu u trgovačkom centru Torri di Europa zaputio sam se u centar grada kako biH dočekao obitelj na glavnom tršćanskom kolodvoru. Imao sam nekih sat vremena za ubiti, a naravno da sam nakon gledanja u savršeno posložene artikle, salame, sireve i ostale proizvode dobrano ogladnio, odlučio sam pronaći mjesto za nešto brzo pojesti.
Izbor se sveo na Da Michele, poznatu pizzeriju iz Napulja koja je otvorila ekspozituru u Trstu, ili Da Pepi buffet u centru grada za kojeg sam dobio respektabilnu preporuku. Možda mi je taj dan bio zanimljiviji Da Pepi, u kojem još nisam bio bez obzira što sam u Trstu po valjda milijunti put. Nikad se zapravo nisam upoznao sa tršćanskom gastronomijom. Za mene je Trst uvijek bila destinacija u kojoj se obavlja kupovina, popije koja kava i odmah ide doma. Da Pepi me osvojio još preko interneta. Restoran u centru, s lokalnim jelima i terasom koja slikovito poručuje “nalazite se u Italiji.”
Što bi to bila lokalna jela? To bi bilo upravo ono što Da Pepi radi. Sporo kuhano različito meso sa senfom i hrenom. Pa sam nakon kratke šetnje od kolodvora sjeo kod Pepija koji se nalazi par koraka od kanala i pravoslavne crkve. Dan je bio za poželjeti, a vrijeme taman nakon posla, pa su terase bile pune Talijana i svih koji se tako osjećaju. Pio se Aperol, grickao se čips, masline ili štogod dobijete na stolu sa svojim pićem. Nevjerojatno mi je da takva praksa još nije zaživjela kod nas. A tako smo blizu Italiji.
Trst je, kao što sam već nekoliko puta pisao, zaista živ grad. Uz svu tu atmosferu i kulturu, lijepe ulice koje bi mogle možda biti čišće, ali nema veze to mu ne oduzima na šarm, nemoguće se ne osjećati kao lokalac. Italija i Talijani imaju taj nepogrešivi osjećaj kako da vas učine jednima od njih, makar u manje turističkim mjestima. A kako i ne biste željeli biti. Toliko povijesti, toliko mode, i nama naravno najvažnije toliko dobre hrane na svakom koraku, koja se zatim dalje širi svijetom po društvenim mrežama.
Na nekoliko minuta i sam sam pomislio da ovdje pripadam, iako ne znam sročiti dvije rečenice na talijanskom. Što je naravno sramota za jednog Riječanina, ali pokušat ću poraditi na tome. Ipak nam je Italija blizu, povijesne veze su tu, a u Trstu sam svako malo. Kad sam došao ispred Pepija, pokušao sam ne biti turist i nekako odglumiti da sam njihov. Što je odmah ispalo naivno.
Čim me vidjela, simpatična konobarica počela je govoriti na engleskom, na stol mi dostavila jelovnik na engleskom, njemačkom i španjolskom i razbila moju iluziju da sam lokalac. Nema veze, svejedno sam uživao kao da sam lokalac. Kraj mene je sjedila šarmantna talijanska obitelj koja je upravo završavala kasni ručak. Na drugom stolu su bili studenti koji traže jeftini i brzi obrok. Jedan je čovjek sjedio sam kao i ja i ispijao čašu vina. Konobarica je mladom paru nosila bezobrazno jeftino točeno pivo.
Terasa u Da Pepi gleda na terasu nekog drugog restorana pa je osjećaj zajednice još veći, iako mi se čini da je Da Pepi nemjerljivo bolji od njega. Mnogo ljudi prolazi između te dvije terase. Obavili su šoping u gradu, pretpostavljam u legendarnim mjestima koja su se nekad zvala Upim i Coin. Naravno, više se čuju balkanski jezici nego talijanski. Možda zapravo i jesam lokalac ovdje?
Obveznu vrećicu kruha donijela mi je konobarica koja govori savršeni engleski, bez puno naglaska. Možda ni ona nije s ovih područja? Da Pepi ima dobar jelovnik. Ako ste prvi put kod njih predlažem da naručite platu sporo kuhanog mesa koje je obilježje Trsta. Zajedno sa senfom i hrenom. Pa sam naravno to naručio. I za dobru mjeru, da slučajno ne ostanem gladan, jedan sendvič.
Cijene su niske. Plata za jednu osobu stoji 11 eura. Sendvič s jednim sastojkom 5 eura. Čaša vina ili pive 2 eura. Ovdje se možda može jesti za manje 20 eura, a da se ne ostane gladan. Unutrašnjost Da Pepi je fascinantna. Njegova povijest vidi se u svakom detalju. Buffet Da Pepi je 1897. osnovao Pepi Klajsnic zbog čijeg su slavenskog porijekla gostionicu odmah prozvali Pepi s’ciavo. Dopo pochi anni dall’inizio dell’attività, nel 1903. Klajsnic je gostionicu 1908 predao Paolu Tomazicu, a danas je vodi vlasnik Paolo Polla. Da Pepi vole i lokalci i turisti, kojih naravno nije malo pa makar i došli samo u šoping. Da Pepi ima i dućan sa suhomesnatim proizvodima i vinima, a “kuhar” reže i priprema kuhano meso. Nema ničeg drugog na jelovniku.
Kuhar koji cijeli dan priprema meso je stranac. I on odlično govori engleski. Nakon par minuta moja narudžba je došla na stol. Prilično velika porcija raznog mesa na čelu s porcinom, tršćanski porzinom, kuhanom svinjskom vratinom po kojoj je Da Pepi najpoznatiji, zampone, još par vrsta kuhanog mesa, svježe ribani hren i senf, sendvič i vino. Bez priloga. I sve je bilo dobro. Zapravo i vrlo dobro. Osim vina, kućnog terana, koji je bio bez veze. De Pepi je pokazao svoju bolju stranu. Dobio sam sve što sam želio. Brzi, jeftini i ukusan obrok. Sendvič u obliku poveće kajzerice također nije razočarao, kao ni kupovna peciva koja sam dobio u vrećici. Želio sam još popiti kavu, ali začudo Da Pepi nema aparat za kavu.
Nema veze, platio sam račun koji je bio manji od 20 eura, i negdje drugdje popiti kavu. Ipak, račun je bio veći od 20 eura, zaboravio sam da Talijani uvijek naplaćuju coperto. Što opet nije bio problem, jer Da Pepi je izvrstan. Na dvadesetak minuta mi je pokazao kako se osjećaju pravi Talijani u Trstu, što je želja mnogih kad negdje putuju, pa makar i na par sati. A Trst zaslužuje mnogo više.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
