Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
U konobi Dida blizu Maksimirske šume prvi smo put jeli u siječnju 2000. godine. Dražen Budiša, ondašnji predsjednički kandidat HSLS-a i SDP-a priredio je večeru za novinare u tom neupadljivom podrumskom lokalu na kraju Petrove ulice.
Večera nije bila raskošna jer je Budiša za razliku od sadašnjih političara uvijek pazio na javne troškove, ali je bila prilično ukusna, prožeta ugodnim raspoloženjem i dobrim namjerama. Dražen Budiša izgubio je nažalost te predsjedničke izbore, da bi se par godina kasnije povukao iz politike što je bila golema šteta; simbioza lijevog ali nacionalno itekako svjesnog ideologa Ivice Račana i liberalnog nacionalista Dražena Budiše, koji je iza Hrvatskog proljeća proveo četiri godine u zatvoru, povezivala je, i to neobično plemenito, većinu glavnih vrijednosnih orijentacija na hrvatskoj političkoj sceni.
Zato smo između 2000. i 2003. godine živjeli u vjerojatno najdemokratskijem razdoblju u sveukupnoj hrvatskoj povijesti. U Didi smo kasnije privatno jeli desetak puta između, recimo, 2006. i 2016. godine. Katkad je sve bilo veoma dobro. Katkad su nam, međutim, servirali dosta lošu ribu; jednom su nam umjesto romba uvalili skata; skat spada u obitelj hrskavičnjača, dakle raža i morskih pasa, ali sliči na romba.
Volimo raže i morske pse, ali smo stekli dojam da u Didi nisu znali što pripremaju: ispekli su skata al forno, pa se sirota riba potpuno raspala uslijed preduge termičke obrade. Teško je reći je li bilo neugodnije nama ili konobarima. Kasnije smo još samo jednom jeli u Didi, negdje u proljeće 2017. i sve je bilo izvrsno. Zatim smo je, tko zna zašto, počeli zaobilaziti. Danas smo poslije punih sedam godina ponovno došli i u Didu u društvu dragog prijatelja i dugogodišnjeg poslovnog partnera. U Didi se baš sve drastično poboljšalo.
Dida, koji prije sedam godina nije točio na čaše ni hrvatske pjenušce, sada na čaše toči čak tri šampanjca od kojih su dva vrlo ozbiljna; Barons de Rothschild i Ruinart Rose. Odlučili smo se, poslije kraćeg razmišljanja, za Barons de Rothschild, koji je bio uobičajeno otmjen i vibrantan. Zatim smo otišli do vitrine s dnevnim ulovom, jednim od najimpresivnijih koje smo vidjeli u Zagrebu za dugo vremena. U vitrini je ležao čak i živi jastog, ne mnogo kraći od metra. E sada, u zadnje dvije godine hrvatski su restorani puni živih hlapova što je pohvalno, ali pravi jastog, veliki rak s ticalima umjesto kliješta, definitivno je rijetkost izvan akvatorija pojedinih dalmatinskih otoka. Naručili smo, naravno, jastoga sa šurlicama, koje su bile skuhane perfektno al dente.
Jastogovi medaljoni bili su naprosto fantastični: u Hrvatskoj ne postoji mnogo sastojaka iz mora koji se mogu mjeriti s velikim živim jastogom. Jastogovi su medaljoni bili čvrsti, slatki, s dugim mineralnim završetkom. Ovaj je veliki rak zavrijedio čistu desetku; ne peticu, nego euforičnu desetku.
Prije genijalnog velikog jastoga pojeli smo nešto finih jodiranih brbavica tek nježno otvorenih na grillu. Uz spektakularan ručak u zagrebačkoj konobi Dida popili smo butelju kremastog a svježeg Vrhunskog chardonnaya Iločkih podruma iz 2022. a zatim još po čašu opojnog Traminca Principovac iz 2018. koji tek doseže vrhunac: trebalo bi ga početi piti za sedam do deset godina.
Konoba Dida iznimno nas je ugodno iznenadila. Ali kuharima preporučujemo da količinu češnjaka u raznim umacima smanje na četvrtinu ili petinu. Dida drži previše dobre ribe i vrhunskih rakova da bi cijelim restoranom dominirao miris prženog češnjaka. Uz malo elegantnije, suzdržanije kuhanje Dida bi se vrlo brzo mogao uvrstiti među najbolje zagrebačke nacionalne restorane.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
