Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Prije nešto više od godinu dana pisao sam na ovim stranicama o mikrokozmosu niknulom u Martićevoj. Ne samo da je ta lokacija postala okupljalište mladih i urbanih ljudi, onih kojima više ništa ne predstavlja šepurenje po Bogovićevoj i okolnim centralno pozicioniranim ulicama te fotografiranje za nemaštovite portalske rubrike o tome gdje su se poznati i slavni okupili oko pepeljare, već je i ugostiteljska ponuda prilagođena upravo takvom susjedstvu.
Samo na potezu do mog frizera Nene, prebrojao sam tada nakon što su me malo šišnuli, tri su objekta kakvih nema u cijelom centru grada. U velikoj ostakljenoj kutnoj prostoriji s jako puno prirodnog svjetla nalazi se, naime, pizzeria Park s dovoljno dobrim, zasitnim i nimalo pretencioznim pizzama po prihvatljivim cijenama, a to je nešto čega u gradu inače kronično nedostaje. Tamo su jedino Al Dente i Basta prihvatljivi, i nedavno otvorena Duksa u onom centru kraj Kaptol centra, ali ovo je ipak malo pristupačnije mjesto kao što bi to pizzerija uostalom i trebala biti.
Tu je i popularni kafić s velikim izborom ginova, ali i drugih pića iz cijelog svijeta Mr. Fogg, jedna od najboljih hrvatskih vinoteka Vivat, pekarnica Korica, dizajnerski butik Garderoba, prekrasna cvjećarnica Tvoje koja je zapravo mnogo više od toga, te par bistroa koji nude vegetarijanske i bezglutenske obroke. Martićeva ulica, dakle, nekoć poznata isključivo po opasnim momcima, postala je jedna od najciviliziranijih zagrebačkih lokacija, a fakine, tučaroše i štemere koji su donedavno držali tih par stotina metara ulice nazvane po bosanskom fratru, narodnom pjesniku i tribunu fra Grgi Martiću, zamijenili su hipsteri, milenijalci i nfluenceri.
Martićevoj ulici, ali i cijelom gradu – poentirao sam tada u tom nadahnutom tekstu o novoj najboljoj lokaciji u gradu na koji vas svakako upućujem da ga još jednom pročitate ali i obratite pozornost na Mojo bar koji sam tada zaboravio spomenuti iako znam da je jedan od najzaslužnijih za procvat te ulice – ništa bolje od toga nije se moglo dogoditi. Cigla, naime, nije više jedino što je u ponudi ove zbilja šarmantne ulice kojom umjesto straha za vlastiti život sada vladaju dobre vibracije i opuštena, kvartovska atmosfera…
Ono međutim što se od tada dogodilo, a što je prirodan slijed događaja i predmet ovoga vikend zapisa, to je da su i druge ulice oko Džamije doživjele renesansu. Na mjestu nekadašnjeg sajmišta istočno od Draškovićeve ulice danas poznatog kao Trg Žrtava Fašizma, a koji je planiran i sustavno izgrađivan kao središte novoga istočnog dijela grada 1920-tih i 1930-tih, danas se evo živi bolje nego ikada! (Tvrdim to, jasno, pod punom kaznenom i materijalnom odgovornošću…)
—-
Elem, na Trg žrtava fašizma, među rajom poznat i kao Džamija, slijeva se prije svega ulica Franje Račkoga sa sjeverozapada, a u kojoj je otvoren Ziggy’s Coffee Shop s nekoliko dobrih sendviča i slastica po veoma razumnim cijenama, ali još važnije od toga: tu je otvoren i šarmantni mali restoran Has koji vodi mladi bračni par povratnika iz Portugala i koji, nota bene, neodoljivo podsjeća na pariške ili njujorške bistroe. Inspiracija za ime restorana došla im je od starozagrebačke riječi hasanje koja znači dobro jesti, a u Hasu – složni su susjedi u kvartu – stvarno se može dobro pojesti. U ulici kneza Višeslava koja se s jugoistoka slijeva na Džamiju, dva-tri su kafića i pekara koja zadovoljava potrebe obližnje Križanićeve gimnazije, a Zvonimirova ulica s istočne strane dobila je na kućnom broju 7 i novu galeriju Kolekcionart koja okuplj, izlaže i prodaje radove velikog broja perspektivnih suvremenih hrvatskih umjetnika. Tu je, naravno, i vječni Vincek. Nema tog Zagrepčanina kojega ne vežu neka lijepa sjećanja upravo uz ovaj mali Vincek u Zvonimirovoj ulici… Na sjeveroistoku nadalje, prema Meštrovićevu paviljonu ulijeva se mala Ulica popa Dukljanina, u kojoj ćete pronaći već više puta opjevani Noel, zagrebački restoran s Michelinovom zvjezdicom, ali i Noelovu fantastičnu pekaru otvorenu odmah kraj restorana.
Čak ni Plava ptica u Držislavovoj ulici, da spomenem i to legendarno mjesto koje već nekoliko desetljeća u kontinuitetu pruža utočište mnogim generacijama srednjoškolaca, nije izgubila ništa od svog nekadašnjeg sjaja. Neki novi klinci i dalje tu započinju svoje prve romanse, dobro skriveni na galeriji kafića od znatiželjnih pogleda školskih kolega i profesora…
Što bi, poštovani čitatelji, još htjeli u ovom vrijednom mikrourbanističkom sklopu? Trump Tower? Taj Mahal? Onog Turčina što iz labuđe poze soli zlatne steakove? Strpite se samo malo. Kako je razvoj ovog kvarta krenuo moguće da ću za godinu dana ponovno na ovim istim stranicama pisati upravo o tome.
Kontinuirano otvaranje novih korisnih, simpatičnih i specijaliziranih dućana, restorana i barova sa sjajnom ponudom svjedoči naime o tome da je ova gradska zona, bez ikakvog pretjerivanja, u svega godinu dana postala jedno iznimno ugodno ugostiteljsko ali i društveno središte grada.
U obližnjoj Tomašićevoj, isto tako, u prostoru nekadašnjeg Marketa2 posluje azijski restoran Purple Monkey s izrazito prijateljskim cijenama, a s druge strane Džamije prema Sheratonu, osim njihova hotelskog restorana koji je po ponudi zapravo talijanski a po kvaliteti vrhunski, u kompleksu Parka Kneževa udobno se smjestio Boogie Lab, fenomen za koji nije grehota i stati u onaj podugački svakodnevni red pred njihovom terasom.
Trattoria Canzona, Zlatna školjka, ReUnion u hipsterskom hotelu Canopy, pa čak i Pink Pig gospođe Maki Nagayoshi, sve je to tu u savršenom krugu od nekoliko stotina metara oko Džamije…
Eh da, skoro sam zaboravio, u Smičiklasovoj, na broju 22, smjestio se i moj je prijatelj Mirza koji je na toj adresi otvorio prvo dućan s odjećom Zagreb Social Club, brend koji se sve češće može vidjeti na nekim mladim, urbanim ljudima po gradu, a onda odmah pokraj toga i kafić Ten22 u koji isti ti mladi, urbani ljudi navraćaju na večernje piće ili u tom fantastično uređenom lokalu organiziraju neki privatni event… Tu je na vrhu spomenute ulice i Saralee’s thai street food, kiosk koji i dalje zaslužuje sve moguće pohvale. Kozmopolitska razina koju ovakvi mali ali itekako dobro osmišljeni lokali daju našem gradu jednostavno je nemjerljiva.
Gdje god se zapravo od Džamije uputili, u kojem god smjeru krenuli – da malo zaključim ovaj pregled ulica oko trga na kojemu se po prvobitnom projektu Ivana Meštrovića nalazio Dom za umjetnost, zatim po zamisli dr. Ante Pavelića i u provedbi arhitekta Stjepana Planića džamija s tri minareta i fontanom, pa Muzej revolucije naroda Hrvatske i sada, evo, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika – nema razloga da brinete: zasigurno ćete pronaći neko kvalitetno mjesto na kojemu se možete skloniti s ovih ljetnih teško podnošljivih vrućina.
Usput ćete, sasvim je sigurno, moći i nešto dobro pojesti ili, eto, samo popiti piće kako bi po uputi svakog donekle odgovornog liječnika na svijetu spriječili dehidraciju koja je u ovo doba godine neminovna ako pod hitno ne poduzmete nešto konkretno protiv te za organizam krajnje neugodne pojave…
——-
Ono međutim, zašto sve ovo pišem, dva su genijalna lokala u samom krugu Džamije, a od kojih jedan, iako ih dijeli svega par koraka, ipak spada pod ulicu Kneza Mislava dok je drugi na Trgu žrtava fašizma. To su Monocycle specialty Coffe koji se smjestio odmah uz najbolju zagrebačku knjižaru Frakturu, ujedno i najljepše uređenu, najbolje opremljenu i najaktivniju izdavačku kuću u Hrvatskoj, i slastičarnica Dolcinotti koja je zapravo i mnogo više od toga. Dolcinotti osim što prodaje slastice – pazite molim vas ovo – svojim zaposlenicima pruža novu priliku u životu.
U njihove procese nabave, proizvodnje i prodaje uključene su naime osjetljive skupine, neprofitne organizacije i volonteri, a nekima od uključenih bez ove slastičarnice ta druga prilika u životu ostala bi možebitno samo san. Riječ je, da malo pojasnim, o projektu koji je pokrenuo Reto centar u suradnji s Kristijanom Cinottijem, revizorom i osnivačem hrvatskog ureda međunarodne kuće Mazars u Hrvatskoj, a kroz koji se, između ostaloga, i majkama koje se liječe od ovisnosti ili su bivše ovisnice daje mogućnost rada i novog početka. Pri tome, ovo je veoma važno za napomenuti, inzistiraju na izvrsnosti a u to se svakodnevno iznova uvjeravam kada kod njih odlazim po kuglicu sladoleda pa onda još malo sjednem na klupicu ispred slastičarnice s koje se pruža neponovljiv pogled na paviljon oko kojega dinamično teče automobilski i tramvajski promet. Teško mi je i zamisliti bolje mjesto u gradu za uživanje u toj ukusnoj i hladnoj ljetnoj poslastici…
Odmah iza ugla nalazi se taj drugi spomenuti razlog zbog kojega ovo pišem: Monocycle specialty Coffe. Kafić je to fokusiran na vrhunsku kavu, kao što mu uostalom i samo ime kaže, a otvorio ga je Dado Tudić, dugogodišnji ugostitelj i zaljubljenik u kavu čiji se cijeli poslovni i privatni život uvijek vrtio oko tog vrućeg crnog kofeinskog napitka. S njim sam se prvi put susreo u njegovom tadašnjem lokalu u Kaptol centru, također jedno veoma ugodno mjesto, a od tada ga, evo, pratim po čitavom gradu kako bih uživao u njegovim kavama.
U Monocycle u ponudi imaju espresso i filter kave, a koriste kave Burundi i Tesla Blend s potpisom već poznatih zagrebačkih Cogito Coffee Roastersa. Prostor je ispunjen francuskim prešama, staklenim dekanterima za kavu, mlincima i drugim priborom potrebnim za savršenu kavu, ali ono što je tijekom ovih ljetnih dana njihov najveći adut to je prekrasno uređena terasa koja se zahvaljujući drvoredu u ulici kneza Mislava nalazi u stalnoj hladovini te je tako vjerojatno jedno od najugodnijih mjesta u gradu za provesti ljeto. Naravno, uz neku – kako se to često kaže – “dobru knjigu” iz susjedne knjižare…
Posebno zanimljivo za ova dva susjedna kafića je činjenica da jedan, ovaj prvo navedeni, ne radi subotom, ali zato punom parom isporučuje kolače i sladolede nedjeljom, dok ovaj drugi itekako poštuje neradnu nedjelju te baš poput Svevišnjeg na taj dan odmaraju. Subotom međutim otvaraju već u 7 ujutro i rade do kasno navečer… Kao da su se, evo, na dobrobit cijeloga kvarta dogovorili oko radnog vremena. Na taj način, naime, stanovnici ovog potentnog gradskog mikrokozmosa, ali i svi oni koji su ga kao takvog ispravno prepoznali pa umjesto da odu u centar grada radije naprave pješački krug oko Džamije, uvijek imaju barem jednu sjajnu opciju za jutarnju kavu vikendom.
U nekoć slavnoj Bogovićevoj koju sam spomenuo na početku, ali i u drugim ulicama oko Cvjetnog trga a koje su zbilja izgubile primat nad ovakvim alternativnim gradskim središtima prema kojima migrira sve veći broj naših sugrađana, tijekom posljednjih godinu dana nisam primijetio takvu opciju ni za vrijeme radnih dana, a vikend kada se tamo poznati i slavni odlaze fotografirati za nemaštovite portalske rubrike namijenjene izvještaju sa špice da ni ne spominjem.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
