Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
U najistočnijoj gradskoj četvrti lagano se skidaju billboardi s kojih nam se još smiješe političari raznih političkih opcija, ali kako je od izbora prošlo već nekoliko dana pa vrijedni radnici moraju osloboditi oglasni prostor za druge proizvode, njihove glave su sada samo polovično prisutne uz glavne prometnice. Tako dok se vozite kraj Europatradea u smjeru središta Sesveta, Jandrokovićeva vam polovica lica poručuje da je bila spremna na sve izazove osim očito ovog brzinskog odljepljivanja. Tko zna, pitaju se slučajni prolaznici suočeni s tim prizorom, gdje mu je druga polovica. Možda već na nekom plakatu kraj Anušića… Rijeke pravde koje su isto tako samo polovično prikazane svodeći Peđin nezgrapni lik ipak u neke oku prihvatljive gabarite presijecajući ga napola, možda čak i na trećinu, ne vidimo u što se ulijevaju i zašto ni u što. A mrka lica Domovinskog pokreta, ovako parcijalna, djeluju donekle manje zastrašujuća ali nažalost ništa više razborita.
Čak je i Ivica Lovrić, valjda u potpunosti zbunjen o kakvim izborima je ovdje bilo riječ, postavio svoj plakat s velikim natpisom: vaš gradonačelnik. Taj je jedini ostao netaknut jer ni radnici valjda nisu shvatili za koje izbore je postavljen te su pretpostavili da mora stajati sve do gradskih izbora…
Mnogo je dakle tih polovica glava i parola koje nam se po Sesvetama smiješe a sve su široj javnosti veoma poznate jer su stranke za tu drugu izbornu jedinicu koja obuhvaća i ovu najistočniju gradsku četvrt koja se proteže na 165,24 km² zauzimajući tako nešto manje od petine prostora Grada Zagreba, odabrali neke od svojih najjačih kandidata. Lalovac na primjer, koji je ko stvoren za šestu izbornu jedinicu gdje svaki dan obilazi tržnicu i svi ga susjedi poznaju u dušu, a ima dobru dušu, preseljen je ovdje jer im je trebao neki jaki kandidat za ovoliki broj ljudi. Drugog nažalost nemaju, a to su im rezultati, pa i u toj šestoj, jasno pokazali. Spomenuti Jandroković isto tako, što god o njemu njegovi politički protivnici mislili i kako ga nazivali, pomno je odabran kandidat za izbornu jedinicu koja donosi toliko glasova.
Sesvete koje su danas dominantno stambena četvrt pokazuju, uzgred kazano, jedan od najvećih prirasta broja stanovnika u Republici Hrvatskoj. Nije to za zanemariti, znaju to evo i naši političari.
Kada bi ova četvrt bila samostalna administrativna jedinica, sa svojih skoro pa sto tisuća stanovnika bio bi to peti hrvatski grad, a toga se prigodno za svake izbore i oni sjete.
To značajno povećanje broja stanovnika ne prati međutim prikladan razvoj mjesta, zbog čega su danas sveprisutni brojni problemi s kojima se stanovnici Sesveta svakodnevno moraju suočavati: zagušen promet, zastarjeli sustav javnog prijevoza, neadekvatno uređenje javnih površina, nepostojanje središta naselja te izostanak temeljne infrastrukture u velikom broju naselja gradske četvrti.
Istina je da su građani Sesveta vlakom za svega 12 minuta u središtu Zagreba, a što je čest argument onih koji žele stvoriti dojam da su se za taj kvart adekvatno pobrinuli, ali zanemaruju činjenicu da je sustav željeznice zastario i oronuo, a jutarnje gužve na tim linijama – pitajte bilo koga tko tako putuje na posao – krajnje su nehumane. Zgrada kolodvora, da spomenem i nju, ruševna je baraka koja izgleda kao da nije obnovljena od potresa, ali onog prvog, velikog iz 19. stoljeća.
Sesvete nisu, da budemo u potpunosti precizni, tipični satelit kakav su, recimo, Samobor, Zaprešić ili Velika Gorica. Sesvete nemaju, recimo, neki središnji gradski trg kojemu svi gravitiraju. U prostoru ih definira crkva Svih svetih na uzvisini, ispod koje se istočni izlaz iz Zagreba dijeli na tri ceste, prema Kašini i Mariji Bistrici, prema Varaždinu te prema Dugom Selu, Kobiljaku i Sesvetskom Kraljevcu. Naselje se zatim od crkve širi radijalno prema sjeveru kroz doline istočnih obronaka Sljemena i po njihovim padinama, a na jugu sve to čvrsto i neprohodno podvlači glavni hrvatski željeznički koridor s tom prigradskom postajom.
Među Zagrepčanima Sesvete su desetljećima zbog nekih malo zeznutijih pojedinaca imale imidž mjesta opasnijeg i od Dubrave, a zbog velike svinjogojske farme južno od pruge znale su dobiti i razne pogrdne nazive. Ništa od toga, naravno, nije bilo utemeljeno, ali dogodi se i u današnje doba da ih se rubno diskriminira kao u onom videu na tik-toku koji je nedavno postao viralan, a na kojemu neka mlada i veoma neupućena djevojka Sesvetama osporava da su uopće dio Zagreba
“Druga je to rasa!”, kaže ona za kraj, sigurno ste to već negdje vidjeli, bez da zapravo uopće zna o čemu govori. Taj dio grada trenutno je možda više Zagreb, tvrdim ovo odgovorno pa čak i pod kaznenom odgovornosti, nego bilo koji drugi.
Strahovit udarac Sesvetama i Sesvećanima zadalo je propadanje i zatvaranje velikih industrijskih pogona uz prugu – Sljemena, Badela, Končara, Termomehanike, ali od propasti kvarta spasilo ih je što su se tijekom zadnjih tridesetak godina u Sesvete doselile tisuće obitelji iz hrvatskih ratom pogođenih krajeva i oni iz Bosne i Hercegovine. Na ranije spomenutoj svinjogojskoj farmi izniknulo je golemo novo stambeno naselje Jelkovec-Sopnica za čak 11.000 ljudi, a stasala je i nova generacija brojnih sposobnih i uspješnih poduzetnika. Mala Bosna nazvali su kolokvijalno ta područja čiji stanovnici su se sjajno uklopili i dali novi poticaj kako samom kvartu tako i sesvećanskim starosjediocima među kojima je bilo nebrojeno mnoštvo vrhunskih intelektualaca, stručnjaka, sveučilišnih profesora i inženjera. Kvart je stoga naglo živnuo! Energija koju su im donijeli novi susjedi u kombinaciji s velikom željom u tome da si izgrade novi dom, dovelo je do toga da su Sesvete umjesto propasti koja je tako zadesila mnoge krajeve Lijepe naše, dožive renesansu.
Svi su oni naime s novim interesom počeli gledati na naselje i budućnost svoje djece i unuka te su zajedničkim snagama počeli raditi na boljoj budućnosti kvarta koju politika nažalost nikada nije dovoljno dobro pratila te je predugo ostavila taj ogroman i atraktivan prostor na istoku grada bez adekvatnog parka, šetnice, dobrih cesta, dovoljnog broja parkirnih mjesta pred zgradama te kulturnog i rekreativnog sadržaja.
Od politike, čini mi se, Sesvete godinama imaju samo obećanja. Ispunjenje onog o proširenju Branimirove te kasnijem spajanju i s produženom Vukovarskom, primjera radi, čekaju evo već tri do četiri izborna ciklusa… O drugima da ni ne govorim, a još manje pišem.
Postavljali su se već više puta plakati s nekim političkim facama pa onda i skidali, bez da se, eto, u naselju nešto značajno pomaknulo. Dolazilo im se na mise pred izbore i molilo, ali ne Bogu već za glas. Zauzvrat se, baš kao kad se Svemogućem obraćaš pa kažeš: “ako mi ovo sad ispuniš, onda ću se popraviti…”, garantiralo da će održati barem ona obećanja iz prethodnog izbornog ciklusa ali prečesto se ni do toga ne bi došlo.
Nema stoga ni sada smisla da vrijedni Sesvećani od ovih polovičnih faca s billboarda kraj puta, dok su barem tako papirnato još uvijek prisutni u kvartu, bilo što očekuju ili traže. Lalovac će se, znaju to i oni, vrlo brzo vratiti na Trešnjevački plac, Njonjo je vjerojatno već zauzeo mjesto predsjednika Sabora, a zaboravit će ih i svi ostali ako su ih se, jebatga, uopće i sjetili. Jedina sreća u svemu tome, a o tome najbolje svjedoči upravo taj kvart svojim postojanjem i veoma dobrim funkcioniranjem, za razliku od političara koji ne mogu bez Sesveta – one itekako mogu bez njih!
——
Ono međutim što su Sesvete meni, to je miris ručka nedjeljnog kod punice u Selčinskoj. Da malo, dopustit ćete mi, privatiziram ovaj drugi dio priče. Mali dječji parkić među zgradama gdje mi se dijete igra dok ja s puncem režem špek u njegovoj garaži i pretačem neku domaću rakiju iz demižonki u plastične boce od mineralne vode, to su eto Sesvete meni. Isto kao i Martin Maloča, moj prijatelj koji je jedno vrijeme bio čak i kapetan N.k. Sesveta, kluba koji je neki dan proslavio svoj petnaesti rođendan te tom prilikom pobijedio Dinamo u revijalnom srazu kojemu sam s tribina prisustvovao. Sesvete su za mene i mjesto na koje sam dolazio iz centra grada kako bih uvjerio svoju tadašnju djevojku, a danas već suprugu i majku mog djeteta, da napusti ovaj samodostatni kvart te da mi se pridruži u najužem gradskom središtu. Sjećam se još uvijek vividno toga kako sam provodio dane u Vatri i Agramu, jednim od popularnijim okupljalištima mladih Sesvećana u to doba, nagovarajući je da doseli k meni u Gajevu ulicu.
Restoran Boban nam je ispod prozora – objašnjavao sam joj – u Charlieju ćemo piti prvu jutarnju kavu, a subotom lagano na špicu oko Cvjetnog trga.
Nisam mogao shvatiti kako ti argumenti kod nje ne prolaze odmah na prvu pa sam u jednom trenutku pomislio čak i da je možda do mene te da joj se ne sviđam jer, tko bi pobogu odbio takav kvartovski sadržaj. Ali, kako sam sve više vremena s njom tamo provodio shvatio sam da ničega od toga ni ovdje ne manjka. Baš naprotiv – ima nekih stvari, poput janjetine s ražnja, kojih već godinama u gradu skoro pa nigdje nema. U pečenjari Viki u Sesvetama sam jednom prilikom pojeo takvu janjetinu kakvu centar grada nije vidio još od zlatnog razdoblja Mirnih krovova u Fijanovoj, a ni ćevapa se ne sjećam da sam bolje pojeo od onih iz Hrga grilla s njihove tržnice. Više ih zasigurno nisam nigdje pojeo nego tamo pa čak ni u Sarajevu gdje sam živo pet godina.
Kebab?
Najbolji koji sam pojeo bio je onaj u blizini Ištvanićevog kafića uvučen među zgrade preko ceste od kafića Vanilla, a imali su za dvije kune i onaj neki sok što bi stajao u velikim kanisterima na pultu i, u kojemu bi se neki mehanizam vrtio stvarajući dojam svježine tog zapravo preslatkog napitka. Savršeno je pasao uz taj sesvetski kebab!
Pamtim ga kao boljeg i od Jumbo kebaba u obližnjoj Dubravi koji kod mnogih, ne sasvim neopravdano, uživa status najboljega u gradu, dok ovi iz centra ne mogu ni u istu rečenicu s ovima.
Sjajnu janjetinu jeo sam i na njihovom sajmu koji se, poznato je, održava svakog četvrtka, već druga dakle dobra janjetina u tom kvartu, ali i odojak te grah koji se prodaju po cijenama za koje u centru grada ne mogu počastiti društvo ni rundom pića. U restoranu Vallis u koji se dugo vremena vezalo ime našeg reprezentativca Nike Kovača i njegovog brata također bio sam na nekoj svadbi njezinih prijatelja, a Batak grill, Gladne oči i restoran Gallus postala su mi skoro pa stalna odredišta. Bilo mi je žao samo to što više ne radi pizzerija Maminjo od onog trećeg brata Mamića koji je, kao, najmanje uspješan a jedini od svih njih još uvijek slobodno korača svojim nekadašnjim kvartom… Ne bih, sasvim sigurno, danima izlazio iz nje!
Nakon što me moja tadašnja djevojka a danas supruga i majka djeteta odvela još i u konobu Luka na riblji ručak, naručila mi nešto iz restorana Verde kada joj je mama bila odsutna pa nije kuhala nedjeljni ručak te počastila fantastičnim kolačima u restoranu Barrel koji iako koštaju po 10 Eura nisu preskupi već upravo toliko vrijede, pa i više, ja sam bio taj koji je želio napustiti svoj kvart i bože mi oprosti preseliti k njoj u Sesvete.
“Ni disko klub MM”, pomislio sam oduševljen svime ostalim s čime sam se upoznao,”zasigurno nije tako loš kako mi se činio promatrajući ga sa Saloonove terase na Tuškancu”.
Da nisu njezini roditelji na vrijeme intervenirali te rekli da će biti sasvim dovoljno da se poput političara u njihovom kvartu pojavljujem samo jednom u četiri godine, vjerojatno bih ovaj kratki kvartovski pregled upravo sada od tamo pisao. Jeo bih kebab, pio preslatki sok i pisao… Bio bih, ako je po onoj nedovoljno informiranoj sugrađanki koja se nenormalno dijeli po tik-toku, vjerojatno i druga rasa.
Ne bi mi, nota bene, pri tome ništa nedostajalo!
Tako dok se vozim kraj Europatradea iz smjera Sesveta, sada evo prema središtu grada, i gledam ovaj proces odstranjivanja političkih faca iz kvarta, postajem svjestan da oni ovom kvartu uopće ne trebaju pa ni ovako polovično prikazani a kakvi u svojoj biti zaista i jesu… Sesvete su puno bolje od toga!
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
