Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Znam da se o ovoj temi već jako puno pisalo ali molit ću za razumijevanje jer mene ovo osobno pogađa. Porijeklo i nasljeđe me prikovalo za Makarsku rivijeru. Kao i svake godine, hvatamo sve moguće praznike da s obitelji odemo na more. Doma. Pa tako i ovaj Uskrs. Boravak na moru je predivan, pogotovo ako izbjegnemno buru i uhvatimo malo sunca.
Uskrs za mene, majku dvoje djece, iscrpljuć je po pitanju kuhanja. I voljela bih makar jedan dan izbjeći obavezu kuhanja i priuštiti si obrok u restoranu. Na našoj lokaciji, tu počinju problemi. Problem je gastronomska crna rupa između Splita i Dubrovnika. Ta rupa duga je 240 kilometara. Istih 240 kilometara prepunih gostiju u sezoni. Nekad ranije to su bili apartmanski gosti, a danas sve češće hotelski gosti i korisnici luksuznih vila.
Uvjerena sam da kupovne moći ima. A kupovna moć je za cijelu priču i nebitna jer cjenovno nažalost gotovo da nema razlike između odličnih restorana i onih jako loših. Na cijelom prostoru od Splita do Dubrovnika čak i u ljetnim mjesecima teško pronalazimo visokokvalitetan restoran iako ima mjesta koje cijenimo. A van sezone, ne postoji gotovo ništa.
Dolazimo tako ovog Uskrsa ponovno ovdje i razmišljamo kako da izjegnemo barem jedan dan kuhanja. Prošle godine pokušali smo s restoranom Jež u Makarskoj. Kad god ga posjetimo, imamo osjećaj da smo domaćine iznenadili. Konobar ljubazno ali nedovoljno profesionalno objašnjava ponudu: “Želimo biti drugačiji, nudimo klasična jela prilagođena da budu modernija.“ Moramo reći da u tome ne uspijevaju. Carpaccio brancina je plivao u soku od naranče. Nismo osjetili okus ribe. Ostatak ponude je bio nezanimljiv i osrednje pripremljen. Ne možemo se ni sjetiti koju ribu smo jeli. Svakako preporučujemo da ne eksperimentiraju. Neka se drže par klasičnih jela jer smo prije koju godinu u Ježu ipak bolje jeli.
Kada smo krenuli u potragu na jug prema Pločama i naišli na Tetu Olgu, restoran koji radi cijelu godinu i jako je popularan među domaćom populacijom, bili smo zahvalni na prilici da jedemo. Dočekala nas je vegeta. Slano i prezačinjeno. Tom stilu kuhanja je prošlo vrijeme.
Dalje prema Neretvi, nezaobilazna Đuđa i Mate. Uvijek im dajemo šansu. Jegulje i žabe. Dovoljno rijetko ih jedemo da nam ipak pričinjava određeno zadovoljstvo. No, osim odlično pripremljenih jegulja i žaba Đuđa i Mate ne nude gotovo ništa. Usprkos činjenici da im je prvi susjed Volarević s odličnim pošipom i plavcem, nisu nam to znali adekvatno prezentirati. Ponuda hrvatskih vina napreduje, zašto to restorani ne bi pratili?
Poučeni iskustvom, ostajemo kući ovaj Uskrs i kuhamo. Nema druge. Ali nas i dalje boli činjenica ne nemamo opciju za potrošiti novce na dobar obrok. Nigdje na prostoru od 240 km. Zar to nije žalosno?
Što me smeta?
Kao redoviti gost restorana koji zaista uživa u svakom aspektu boravka u ugostiteljtskom objektu, s punim poštovanjem prema zahtjevnosti kvalitetnog vođenja profesionalnih restorana, pomalo me smeta naslov moje kolumne, jer ne želim da se moj doživljaj svede na kritike i šturo navođenje pogrešaka. Banalno bi bilo ograničiti moje osvrte na pronalaske problema u restoranima. Intencija mi je da ukažem, kao gost i platiša, na propuste koji umanjuju moj doživljaj boravka u restoranu.
Dijelom radi posla ali i privatnih afiniteta, mnogo vremena provodim u restoranima. Postali su mi svojevrsni dnevni boravak i mjesto susreta. Teško mi je zamisliti i pronaći mjesto na kojem bih više voljela proživjeti lijepe trenutke s obitelji, prijateljima i poslovnim partnerima od restorana. Restorani su preuzeli primat u našem društvenom životu i zato si dajem za pravo imati određena očekivanja. Ako pritom dodamo aspekt inflacije i trenutnih cijena koje plaćamo, zar je neobično da želim da taj doživljaj bude na razini očekivanog?
U zadnje vrijeme doživljavam upravo suprotno. Pad kvalitete usluge, ponude, higijene i kreativnosti. Potpuno svjesna borbe koju ugostitelji vode s radnom snagom i cijenama, ipak smatram da trebamo stremiti boljemu.
Iz ugla običnog konzumenta i laika, iznosim svoj osvrt u nadi na neću nikoga uvrijediti, već upravo suprotno, pomoći da otkrijemo što to goste smeta, vjerujući da će ugostitelji prepoznati moju ispravnu namjeru.
U fokusu mog osvrta bit će puno više od same kvalitete hrane, već dojam svakodnevnog korisnika na ponudu vina, uslužnosti konobara, urednosti servisa, pratećih usluga i općenitog iskustva.
Dostava hrane
“Što me smeta” je smjer napretka.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
