Novi i bolji život Charlieja, kafića koji je prije 30 godina postao okupljalište fejkane hrvatske elite

Zagrebačka Špica pojam je koji ne izaziva osobito ugodne osjećaje. Zagrebačku Špicu čine nerealizirani aspiranti u previsokim godinama, ražalovani ili mediokritetski političari, neuspješni novinari, ljudi s estrade koji misle da su fotke u medijskim izvještajima sa Špice važni zbog njihova društvenog života i još k tome ljudi koji žele biti u njihovom društvu.

Zagrebačka Špica mjesto je koje subotom između podneva i tri treba zaobilaziti, pogotovo otkako je umro Ćiro Blažević, najuspješnija i jedna od najduhovitijih osoba koje su ikad visile na Špici. U središtu te i takve Špice već se trideset godina nalazi kafić Charlie. Charlie je gotovo slučajno postao epicentar zagrebačke Špice.

Naime, u ranim devedesetima glavno gradsko subotnje okupljalište bio je Hard Rock Caffe, veliki prostor u kojem se danas nalazi sushi restoran Kiyomi. U Hard Rocku su se subotom stvarale tolike gužve da se za piće čekalo; ljudi su stajali u pet do šest redova ispred dugačkog šanka. Ovo je doslovno. Hard Rock Cafe bio je mnogo pristojnija vrsta Špice već i zato što ondje nitko nije fotografirao niti se dolazio fotografirati, pa se u Hard Rocku nisu okupljali društveni wannabies. Bar ne u velikom broju. No, Hard Rock je naglo umro kad je jedan policijski specijalac nastrijelio Alberta Papu, njegova vlasnika i osnivača.

I tako se, prije nešto manje od trideset godina, Špica višom silom preselila pred Charlie.  Zagrebačani koji ne žele biti viđeni na Špici subotom se ionako okupljaju na terasi Esplanade, gdje ih se ne fotografira i gdje vjerojatno neće naići na neorijentirane saborske zastupnike ili pjevačice i pjevače koje nikako da pobijede na Dori.

Kafić Charlie godinama je osrednjom ponudom precizno odražavao mediokritetski značaj većine svojih gostiju. No, Charlie se u zadnje vrijeme srećom počeo mijenjati. Novi Charlie, pod vodstvom chefice Katarine Vrenc, ima izvrsnu vinsku kartu, vrlo dobar izbor jakih pića, cijelu stranicu menija za snackove i mala jela i kompetentnog sommeliera. Čak je i selekcija mineralnih voda na visini.

Jedino moraju smanjiti cijene šampanjca; čaša šampanjca četiri je eura skuplja nego u Esplanadi i devet eura skuplja nego u Sheratonu, što nije mudro ni komercijalno. U Charlie nismo dolazili barem 25 godina. Doslovno. Jučer smo poslije Dolca svratili da bismo pročitali vijesti i popili čašu-dvije Coletti pjenušca. Osim zaista zanimljive karte, svidjela nam se i decentna atmosfera koja nije bila kontaminirana zagrebačkom Špicom. Stječe se dojam da bi Charlie polako mogao početi ulaziti u novu fazu, u životno razdoblje poslije Špice.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.