Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Koliko ste pljeskavica i ćevapa pojeli, a da niste imali pojma što zapravo jedete? Koliko ste lignji pojeli, a da niste znali odakle dolaze i jesu li svježe ili smrznute (u 98 posto slučajeva su smrznute)? Koliko ste vijetnamskih kozica pojeli misleći da su jadranske? Koliko ste zamrznutog ljetnog povrća pojeli, a da vas je restoran pokušao uvjeriti kako jedete svježe povrće iz vrta?
Koliko ste jadranske oborite ribe platili milijun dolara, premda su one zapravo ulovljene u Maroku ili Španjolskoj? I tako dalje, i tako dalje… Prvo pravilo restoranske prehrane treba glasiti: gost mora znati što jede. Gost plaća dovoljno visoku cijenu, pa već zato mora znati što jede. Da ne govorimo o gastronomskim razlozima. Hrvatska restoranska industrija je u lošem stanju, među ostalim i zato što gost uglavnom ne zna što jede.
Simpatična pulska Šantamarina gostima prodaje vrlo dobre uvozne steakove, ali tvrdi da priprema domaću govedinu iz vlastitog uzgoja, jer misli da će tako zabilježiti veći promet. Zagrebački riblji restorani rutinski prodaju Metroove šanpjere iz uvoza, koji su svježi i vrlo dobri, uvjeravajući goste da je riječ o jadranskim kovačima. Naš dragi prijatelj ovoga je ljeta u jednom od najpoznatijih restorana na Stradunu dobio odmrznutu brokulu podgrijanu u mikrovalnoj.
Čovjek je gastronomski profesionalac, pa je s lakoćom prepoznao što su mu uvalili u restoranu iz kojeg dvoje ljudi ne može izaći s računom manjim od tristo eura. O svim mogućim obmanama s pršutima i drugim suhomesnatim proizvodima da ne govorimo.
U Hrvatskoj gosti ne znaju što jedu i plaćaju u restoranima, što je katastrofa. Takvo je stanje, međutim, lako promijeniti. Restorani bi se u deklariranju robe trebali početi ponašati kao supermarketi. Uđete li u reprezentativni Sparov supermarket u Banjavičićevoj ulici u Zagrebu, na svakom komadu mesa, na svakoj ribi i školjki, precizno je opisano porijeklo. To izgleda ovako: teleća koljenica iz hrvatskog uzgoja, žutoperajna tuna iz Španjolske, kamenice iz Nizozemske, škampi iz Škotske, srdele iz Hrvatske. I tu kupac zna što kupuje.
Zašto restorani ne bi uveli jednako precizan ili barem donekle precizan sustav označavanja porijekla hrane? Za početak, roštiljarne i burger barovi morali bi označiti proizvode li se njihovi ćevapi i pljeskavice u restoranu ili su kupljeni od dobavljača. Restorani koji prodaju ribu morali bi jasno naznačiti je li riba uzgojena ili divlja, je li hrvatska ili uvozna.
Restorani koji prodaju tunu morali bi napisati je li riječ o žutoperajnoj ili plavoperajnoj tuni i otkud tuna dolazi. Restorani koji prodaju steakove morali bi označiti pasminu goveda, porijeklo mesa, način i približnu dužinu odležavanja. Restorani koji rade sa svježim voćem i povrćem trebali bi dobiti pravo na oznaku svježeg voća i povrća kako bi se izdvojili od restorana koji gostima uvaljuju zamrznuto ili konzervirano povrće.
Tek tada hrvatska gastronomija mogla bi zaista napredovati, a gosti bi mogli znati što zaista jedu. Nismo, nažalost, sigurni da je većina hrvatskih ugostitelja voljna prihvatiti takav transparentan sustav označavanja porijekla hrane.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
