Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Prošlog smo vikenda u Londonu pokušali pogledati Cartierovu izložbu u Victoria & Albert muzeju. Nismo uspjeli, jer je izložba rasprodana do kolovoza. Zatim smo u British Museumu pokušali razgledati izložbu Utagawa Hiroshige, jednog od najvažnijih japanskih umjetnika iz razdoblja Edo. I ona je bila rasprodana.
U studenom lanjske godine stajali smo u dosta dugačkom redu da bismo u pariškom Centru Pompidou vidjeli novi pogled na nadrealiste, dok smo jedino u bečkoj Albertini u miru mogli pogledati najveću dosadašnju izložbu Leonardovih i Dürerovih crteža. Ali, bio je početak travnja, vrijeme kad se baš ne putuje. Tako, dakle, izgleda kulturni turizam. Izložbe su rasprodane tjednima, pa i mjesecima unaprijed. Pred muzejima i galerijama stvaraju se ogromni redovi, a hoteli i restorani pune se gostima s izložbi.
Kulturni turizam jedan je od najvažnijih segmenata modernog turizma. Čak je i uvijek prepuna Venecija postala hub za brojne vrijedne izložbe, i to izvan Biennala, koje nisu nužno povezane s venecijanskim umjetničkim naslijeđem. U Bilbau je pak izgradnja Guggenheima stvorila preduvjete za nastanak danas legendarne baskijske gastronomske scene. Chefica Elena Arzak rekla nam je da do otvaranja Guggenheima gotovo nitko nije dolazio u Bilbao i San Sebastian.
U Hrvatskoj, međutim, kulturni turizam uopće ne postoji. Prije trinaest godina razgovarali smo s Matom Đurovićem, bivšim vlasnikom restoranske grupe Nautika, o tome kako poboljšati i produžiti dubrovačku turističku sezonu. Predložili smo da se Dubrovnik, kao beskrajno vrijedna arhitektonska povijesna scenografija, posveti kulturnom turizmu. Što se, naravno, nije dogodilo. Kao ni bilo gdje drugdje u Hrvatskoj.
Hrvatski turistički i kulturni stratezi misle da se kulturni turizam treba svoditi na manifestacije poput Dubrovačkih ljetnih igara i Splitskog ljeta, koje mogu biti lokalno vrijedne, katkad zabavne i pitoreskne, ali koje nemaju baš nikakve veze s relevantnim svjetskim kulturnim sadržajima.
Hrvatska bi, ako se želi baviti kulturnim turizmom, morala ući u mrežu velikih svjetskih izložaba i velikih svjetskih opernih produkcija. Gradovi nositelji kulturnog turizma unaprijed su jasno definirani: Dubrovnik, Split, možda Zadar i svakako Pula.
Tijekom cijele godine, a osobito između svibnja i studenog, u ta tri ili četiri grada trebalo bi dovoditi najpopularnije i uistinu najvrednije svjetske izložbe klasične, suvremene i moderne umjetnosti. Pula bi, zbog Arene, trebala postati regionalno središte spektakularnih opernih produkcija, koje se ne bi izvodile jednom ili dvaput u sezoni, nego barem šezdesetak puta godišnje. Time bi Pula postala stalno tržište za obožavatelje opera. Obožavatelji opera uglavnom su ljudi visoke kupovne moći, jer su karte za opere vrlo skupe.
Ovo sve možda zvuči pretenciozno. Ali, ako je Split uspio dobiti i zadržati Ultra, i ako je Zrće postalo relevantni centar internacionalnog clubbinga, zašto Dubrovnik, Split, Zadar i Pula ne bi postali jadranska središta visokog kulturnog turizma, gdje će se izmjenjivati Da Vinci i Warhol, Dürer i Bacon, Blaue Reiter i Van Gogh, te još mnogo moderniji koncepti i autori, od onih notornih, poput Jeffa Koonsa i Damiena Hirsta, do genijalnog, ne baš slavnog, rano umrlog Matthewa Wonga?
Riječ je, naravno, o skupim projektima koji se ugovaraju godinama unaprijed i koje je potrebno vrlo snažno, internacionalno promovirati. No, takvi projekti mogu hrvatskom turizmu dati novu, sadržajno beskrajno vrijednu dimenziju i dovoditi stotine tisuća gostiju tijekom cijele godine. Bojimo se, međutim, da se među svim genijima koji pišu razne hrvatske turističke strategije, nitko nije potrudio strateški razmisliti o dugoročnim prednostima afirmacije kulturnog turizma u Hrvatskoj.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
