Hrvatski model uličnih gastro festivala definitivno se iscrpio. Hrana na ulici ne smije koštati jednako ili više nego hrana u restoranima

Hrana na ulici ne smije koštati jednako ili više nego hrana u restoranima. U pizzeriji sjedite za stolom, s priborom za jelo, pijete iz staklenih čaša, a konobar vam donosi vruću pizzu na normalnom keramičkom ili porculanskom tanjuru. Na stol dolaze maslinovo ulje, sol, papar, Tabasco ili Volim ljuto. Nakon pizze možete popiti kavu. Osoblje počisti vaš stol kad ste gotovi, a imate i pristup WC-u.

Na Pizza festivalu dobijete pizzu na kartonu ili plastičnoj podlozi: nema konobara, nema pravog tanjura, nema pravog pribora, nema postavljenog stola, nema pristojnog WC-a. A pizza, svejedno, košta jednako kao u pizzeriji. Nije ni čudo što se značajan broj gostiju Pizza festivala osjeća blago prevareno.

Azijski festival je još teži slučaj: naša izvjestiteljica platila je dva voćna ražnjića i matchu čak 17,5 eura. U restorani Asia na Zvijezdi, gospođa Chen prodaje janjeći kebab, koji sadrži čak devet ražnjića, za 13 eura.

Osnovno pravilo ulične hrane je da mora biti jeftinija od restoranske. Na famoznim noćnim tržnicama u jugoistočnoj Aziji cijene hrane su i do dvostruko niže nego u restoranima.

U Hrvatskoj, na glavnim food festivalima, ulična hrana je skuplja ili košta jednako kao u restoranima. Zato su gastro festivali u strateškom problemu, kojeg njihovi organizatori, čini se, još ne prepoznaju – baš kao što ni jadranski ugostitelji do prije godinu dana nisu razumjeli da su pretjerali s cijenama, pa su im se lani restorani ispraznili. Ako se nastavi dosadašnja praksa, uskoro će se isprazniti i livade i trgovi na kojima se održavaju hrvatski gastro festivali.

Ulični festivali hrane trebaju imati i promotivnu funkciju. Oni bi trebali mobilizirati što više posjetitelja da probaju određena jela i da se kasnije, tijekom godine, vraćaju restoranima i brendovima koji ta jela pripremaju na festivalima. Da bi se to postiglo, neophodno je da cijene hrane i pića na food festivalima budu promotivne.

Umjesto toga, organizatori food festivala vide svoj posao isključivo kao veliko zgrtanje novca što je kratkoročno legitimno, a sudionici festivala pokušavaju u tih nekoliko dana ili tjedana značajno povećati godišnji cash flow. To je funkcioniralo u vrijeme masovnog adventskog entuzijazma, no taj se model poslovanja definitivno iscrpio.

Znamo barem nekoliko restorana koji su na lanjskom Adventu jedva pokrili troškove i sada su odlučni da više ne dolaze na Advent.

Što sada imamo?

Imamo food festivale bez ozbiljnih sudionika (na Pizza festivalu jedino je Al Dente relevantan za hrvatsku scenu pizzerija, a na Istravaganzi nema ni jednog istarskog restorana), ali s nepristojno visokim cijenama, formiranim po načelu: Nema veze što je jedan gost razočaran, sutra će doći drugi.

To načelo još donekle i može proći na zagrebačkom Adventu, jer Zagreb u prosincu posjećuje mnogo ljudi. Ali ulični gastro festivali koji se održavaju tijekom godine (i koji sve manje imaju veze s gastronomijom) uskoro bi se mogli naći pred gašenjem ako se drastično ne promijene.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.