Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Stižu me sjećanja, kaže pjesma Crvene jabuke, na sva davna proljeća…
Tako su, evo, i mene stigla sjećanja na neka davna proljeća i restoranske terase koje sam znao posjećivati, i na kojima sam, sve do jednom, znao uživati. Onda je do nečega, eto, došlo i više nikada tamo nisam otišao.
Najeklatantniji primjer je Amfora na Dolcu. U tom bistrou znao sam svakoga petka pod njihovim voltama tik do ribarnice satima uživati s pogledom na štandove i zvonike katedrale. Ambijent je, moram priznati, uvijek bio zbilja autohton a cijena svježe ribe koju nabavljaju iz obližnje ribarnice vjerojatno najniža u Zagrebu. Kod odlaska u Amforu, treba to spomenuti, nikad nije bilo glavno to neko gastronomsko iskustvo, po to se ide u druge riblje restorane, ali jest sve ostalo. Dobar ugođaj, opuštena, donekle zafrkantska atmosfera i osunčana terasa s koje se osim u pogledu uživa i u žamoru tržnice, činile su to mjesto ipak prihvatljivim za posjet.
Prije godinu dana, međutim, sve to se promijenilo i otkad su iz bistroa u sred jela izbacili bračni par s malim djetetom jer su se drznuli ustvrditi da su, eto, ipak naručili blitvu iako ih je konobarica koju tamo ranije nisam prečesto viđao uporno i tvrdoglavo uvjeravala da nisu, u Buffet Amfora više niti jednom nisam navratio niti bih ikada više. U tom trenutku izgubili su za sva vremena gore opisani kredit koji su im mnogi, pa i ja, dotad davali.
Još jedan restoran na Dolcu koji me više neće vidjeti, onaj je na polukatu u nutrašnjem dijelu tržnice. Kotlić kod Draža mi, jasno, nikad nije bio neko pretjerano drago mjesto, ali da sam jednom ili dvaput tamo jeo to je neosporna činjenica. Smatrao sam da jedan takav restoran s dnevnim gablecima upravo tamo treba postojati. Gradske vlasti, međutim, to nisu mislile i u jednom trenutku otkazali su najam gospodinu Dražu o čijem kotliću je ovdje riječ. Revoltiran tom odlukom ali i zadovoljan dogovorom koji je napravio s pizzerijom Lira u Gajevoj ulici, Draž se odlučio na veliki intervju u jednom dnevnom glasilu te ponosno izjavio da nakon mnogo godina napokon odlazi s Dolca jer – pazite molim vas ovo pomalo zakašnjelo priznanje – sa žoharima nikako nije mogao izaći na kraj.
U nekom duhovitom spletu ironičnih događaja, njegov dogovor s pizzerijom Lira nije uspio baš kako je zamislio, a gradske vlasti valjda nikome drugom nisu uspjel eiznajmiti prostor na polukatu unutarnjeg dijela tržnice Dolac, pa se Dražov kotlić tamo slavodobitno vratio. Ponovno, jasno, dao je Draž veliki intervju za novine. Žohare, primijetio sam, više nije spominjao. Što je bilo s njima? Je li, eto, ipak uspio riješiti taj problem s ovim povratkom? Sumnjam! Ali svakako neću nastojati doznati već ću jednostavno i to mjesto na Dolcu lagano zaobilaziti.
Eh da, i tu Liru u kojoj sam nekoć čak i znao pojesti pizzu, pa i njenu drugu ispostavu na Britancu, Bass, također ću izbjegavati. Ovi prvi su nakon neuspješne suradnje s Dražom upravo ušli u neku suludu kombinaciju i postaju – pazite molim vas ovo – tajlandski restoran ali ipak zadržavaju svoje pizze, a pizzerija Bass se lagano specijalizirala za gablece i variva.
Inače je prvi znak propasti pizzerije kada uvede i jela s roštilja, ali prelazak pizzerije na gablece onaj je posljednji znak koji vam neki gastronomski Bog šalje da taj talijanski specijalitet negdje drugdje jedete.
——-
U ovom kratkom putovanju niz ulicu sjećanja, pisanom za portal specijaliziran za gastronomiju, spomenuti ću samo one ugostiteljske objekte u koje više ne idem iako sam ih nekoć rado posjećivao. One druge poput Mimesa u Preradovićevoj ili, štojaznam, nekadašnje Riserie u nekadašnjem Blatu koje nikada nisam ni volio posjećivati, zaobići ću i u pisanju. Jedan od restorana koji odgovara ovom gore navedenom kriteriju neću imenovati jer su na vrijeme otpustili krivca za moj nedolazak na njihova domaća zagrebačka jela, ali otada sam se nekako odvikao od njih pa više nisam ni imao želju posjećivati ih.
Tamo sam oduvijek volio ići sve dok nisu zaposlili konobara koji je birao goste kojima će ponuditi stol da sjednu. On bi dolaskom u smjenu, a time se učestalo hvalio, sve stolove označio kao rezervirane. Kad bi naišli gosti za koje bi subjektivno procijenio da mu neće ostaviti veliku napojnicu, rekao bi im da je eto nažalost sve već rezervirano. Gostima, međutim, u koje je ulagao veće nade, odmah bi odigrao malu predstavu i rekao da je jedan stol čuvao upravo za njih. Ili, da će, recimo, te koji su kobajagi rezervirali (a nitko nije rezervirao) negdje drugdje smjestiti jer su mu oni važniji gosti. S tim malim igrokazom računao je, bezbeli, i na bolju napojnicu.
Taj restoran je među ostalim bio poznat i po domaćim hladnim narescima, ali kako se njemu to nije dalo rezati uvijek bi gostima koji to naruče rekao da nažalost trenutačno narezaka nema. Previše muke, govorio je, za jeftino jelo. A restoran koji naravno prima i kartice kao normalan način plaćanja, u njegovoj smjeni ih nikad nije primao jer, eto, napojnica se tada nije mogla tako dati. “Ne radi nam trenutačno POS aparat,” govorio je gostima i na jeziku po njihovoj volji objašanjavao im kako da dođu do najbližeg bankomata.
Spomenuti gospodin se na svu sreću tamo nije zadržao dugo, ali jest sasvim dovoljno da mi više ne padne na pamet vratiti se u taj ugostiteljski objekt. Uvjeren sam da nisam ni jedini koji je iz istog razloga trajno promijenio izbor restorana domaće zagrebačke kuhinje…
Nije bilo rođendana, nadalje, obiteljske proslave, izlaska s gostima i prijateljima, svadbi, proslava rođenja djeteta, primanja sakramenata, pa nažalost i karmina da nisam sjedio Pod Mirnim krovom. U Fijanovoj ulici na kućnom broju 7, dugi niz godina osjećao sam se kao u svom dnevnom boravku, često i bolje. Njihova savršena janjetina s ražnja ušla je u legendu ovog lijepog grada, ali taj restoran sada više ni ne nudi janjetinu s ražnja. Dotle je eto došlo! A najgore od svega, na servisima za dostavu hrane na istoj toj adresi rade najmanje tri do četiri različita restorana koja, pretpostavljam sve u istoj kuhinji, pripremaju i dostavljaju različite vrste hrane. Ni jedna, da ponovim, nije janjetina s ražnja, a što točno jest, ni nakon dugog proučavanja tih menija i fotografija nisam uspio shvatiti… Ima svega, od sushija do fileka.
U ovo doba godine kad se sve te divne terase ponovno otvaraju, mene baš poput na početku spomenute pjesme Crvene jabuke stižu sjećanja na sva mjesta u kojima sam nekoć volio sjediti a sada ih zaobilazim u širokom luku. I ponovno razmatrajući razloge zbog kojih sam ih prestao obilaziti, shvaćam da nisam pogriješio. Svaki od tih restorana nastavio je, naime, ići putem zbog kojega sam morao donijeti odluku kakvu sam donio. U tom trenutku se možda činilo teškim, baš kao da ostavljaš curu s kojom si dugo u vezi, ali sada mi je, evo, itekako drago.Miri Par : Priča o konobaru koji je gostima često govorio;” Oprostite , danas nam POS ne radi”
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
