Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Berlin je toliko multikulturalan da je hranu pridošlica prigrlio kao svoju. Kebab kakav poznajemo u Hrvatskoj nastao je upravo u Berlinu. Turski radnici koji su došli izgraditi poratnu Njemačku osmislili su Döner im Brot, odnosno kebab u kruhu. U Turskoj se kebab jeo bez kruha, na tanjuru, s raznim dodacima. I tako je nastalo jedno od dva najpoznatija ulična jela u Berlinu.
Drugo je, naravno, currywurst koji također ima zanimljivo porijeklo, ali o njemu ćemo nešto kasnije. Kebab ima posebno mjesto na berlinskoj sceni. Njemačka svoje döner kebabe želi zaštititi kao što su Talijani primjerice zaštitili napuljsku pizzua. Što, naravno, izaziva veliko negodovanje u Turskoj. Tek treba vidjeti kako će se ova razmirica riješiti.
Döner kebab je postao i simbol otpora sve većim troškovima života u zadnjih nekoliko godina. Od 2016. godine, prema nekim istraživanjima, cijena dönera narasla čak 75 posto. Lani su mladi kancelaru Scholzu vikali “Olaf, snizi cijene dönera!”. Neke stranke su išle toliko daleko da su zahtijevale Dönerpreisbremse, ograničenje cijene dönera kao esencijalnog njemačkog proizvoda. Döner kebab je simbol svega što Njemačka predstavlja; bogata hrana za svačiji budžet, prilika za kaloričan obrok u svako doba dana, a pogotovo nakon rave partija po kojima je Berlin poznat. Međutim u moru, a ovdje mislimo doslovno moru kebaba, kako izabrati zaista dobar? Jedan dobar vic kaže “pitaj pet Berlinaca koji je najbolji kebab i dobit ćeš osam mišljenja”.
Što me, međutim, nije pokolebalo u potrazi za kebabom. Nekoliko tjedana prije odlaska u Berlin, u Rijeci sam slučajno probao nekoliko novootvorenih lokala za kebab pa sam imao priliku za direktnu usporedbu, jer kebabe nisam jeo godinama. Na YouTubeu i nekoliko web stranica uporno je kao proporuka relevantnih publikacija izlazilo isto mjesto: Mustafa Gemüse Kebab, koji radi iz male prikolice u ulici Mehringdamm.
Na svim portalima, videima i vijestima stajalo je upozorenje o dugim redovima. Mislio sam da imam genijalno riješenje. Ako dođemo na Uskrs možda neće biti gužve. No, pri izlasku iz metro stanice odmah smo uočili Mustafu. Red je bio respektabilan, dok su obližnji konkurenti bili prazni. “Okej, pričekat ću, rade samo jednu stvar i nemaju stolova koje moraju čistiti, pa to mora ići brzo.” Pogled moje zaručnice nije bio pun razumijevanja, jer smo nakon cijeloga dana šetanja po Berlinu bili gladni. Ali stao sam u red i odlučno čekao.
Za svaki sam slučaj počeo skrolati po Redditu i razvijati plan B s nekim drugim kebabom na drugom mjestu. Deset minuta red se nije pomaknuo ni centimetra, a ispred nas je stajalo barem stotinjak ljudi. Čovjek u redu ispred nas samo je odustao. U 15 minuta smo se pomaknuli možda 10 centimetara. 20 minuta nije bilo nikakvog pomaka. Pola sata je prošlo a mi smo još bili na gotovo istom mjestu sa stotinjak ljudi pred nama. Neki su ljudi u Google recenzijama pisali da su čekali tri sata da bi im dragi Mustafa na kraju rekao da je ostao bez mesa.
Nisam mogao dopustiti da se to dogodi nama. Mislim da ne bismo više razgovarali do kraja puta. Na Redditu je osim Mustafina uporno izlazilo jedno ime: Rüyam Gemüse Kebap. Pogled na Google, koji inače nije baš vjerodostojan, da mi je nadu. Rüyama je ocijenilo 30 tisuća ljudi, prosječna ocjena 4,9. Ili je neka prevara ili je stvarno tako dobar. Kako god bilo, bolje nego čekati na nešto što možda nećemo dobiti i o čemu, još važnije, ovisi budućnost našeg boravka u Berlinu. Nakon još jedne kratke vožnje U-Bahnom došli smo do Rüyama.
Kod Rüyama je atmosfera je bila potpuno drukčija. Rüyam je lokal s prilično ugodnom terasom i sjedećim mjestima, sa zvučnika se čuje glasni i agresivni njemački hip hop, dok u proizvodnji radi sedam ili osam radnika koji svakih par minuta viču “Yes, chef!”kao kuhari iz serije The Bear. Red kod Rüyama je također postojan, ali ipak sve to ide malo brže i efikasnije nego kod Mustafe. Čini se i da smo imali puno sreće, jer se pred naš odlazak red pred Rüyamom protezao niz ulicu.
Nakon maksimalno pola sata čekanja i promatranja kako se radi taj poznati kebab koji Berlinu život znači, dobili smo ga i mi. Veliko olakšanje. Kebab kod Rüyama se radi od pilećeg mesa koje se rotira na roštiljima, povrća koje se grila, salata i odabira umaka. I stoji 6,9 eura, bitno suplje od 3,5 eura kojih se Nijemci jako dobro sjećaju, ali vrijedi sve te novce. U poznatim zagrebačkim lokalima koji hrane studente nakon izlaska, ni u Rijeci pa niti na Cipru gdje sam proveo nekoliko mjeseci studenskog života, nisam jeo tako dobar kebab. A bome niti u Istanbulu. Rüyam je definitivno najbolji koji sam dosad probao. Velik broj ljudi na Redditu dali su zaista dobar savjet.
Rüyamov kebab je u odnosu na hrvatske primjerke lagan i elegantan obrok. Kruh je vrlo dobar, meso bogato i ne preteško, a umak lagan i pun biljnih okusa. Ali grilano povrće koje se pomiješa u smjesu s mesom čini toliku razliku, da mi je nevjerojatno da nitko kod nas to ne radi. Niti nakon jednog hrvatskog kebaba nisam mogao pojesti još, nego bih osjećao sram što sam pojeo tako loš obrok koji ću za nekoliko sati definitivno proklinjati. Kod Rüyama sam želio još.
Ipak smo se suzdržali i odlučili da ćemo probati nešto drugo nakon što Rüyama isperemo najboljim koktelima u gradu u baru Wax On, koji je također radio na Uskrs. Idući dan smo poželjeli probati drugu najpoznatiji berlinski street food, currywurst. Currywurst je također nastao nakon Drugog svjetskog rata, u teškoj neimaštini razrušenog Berlina.
Izum se pripisuje Herti Heuwer koja je pomiješala kečap i curry prah kojeg je dobila od engleskih vojnika i s time zalila hrenovku. Nije bogzna što, ali morali smo vidjeti čemu takva fama. Opet sam se bacio na Reddit i lokalne portale. Svi su predlagali na jedno mjesto, Curry 36 koji ima četiri lokacije u Berlinu. Ko za vraga opet smo došli u ulicu Mehringdamm ulicu, na flashback od jučerašnjeg neuspješnog gladnog čekanja pred Mustafinom prikolicom.
Curry 36 i Mustafa Gemüse Kebap nalaze se gotovo jedan pored drugoga i vode zanimljivu bitku berlinskog street fooda. U kojoj zadnjih godina sasvim jasno pobjeđuje Mustafa. Vidjelo se to i na Uskrsni ponedjeljak. Red pred Mustafom kao da se nije pomakao od prethodnog dana, dok smo na Curryjevu blagajnu stigli u roku od par minuta. Izbora je bilo puno: hrenovke s opnom ili bez opne, vege hrenovke, umaci, pomfrit pa čak i nekoliko jela koja nemaju veze sa currywurstom. Naručili smo dobili odmah. Hrenovku s opnom i jednu bez opne za probu. Hrenovka kao hrenovka. Ništa posebno zapravo. Curry i kečap su dobra kombinacija, ali ništa što bi me zapravo zvalo na još.
Sasvim je jasno zašto pokret kebaba na čelu s Mustafom pobjeđuje. Kebab je bolje jelo od currywursta. Možda jest duplo skuplji, ali je toliko i bolji. Ako baš imate vremena samo za jedno, preporučio bih kebab u Berlinu, ali svakako probajte i currywurst jer je riječ o važnom povijesnom jelu za ovaj grad. Berlin se pokazao kao prijestolnica europskog street fooda. Jedan mali savjet. Jedite tamo gdje ima više ljudi. To je često vrlo dobar znak da se ste na mjestu koje nije turistička zamka nego prodaje kvalitetnu hranu.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
