Što sve ne valja s graševinom u Hrvatskoj i zašto graševina nema prepoznatljivost

Na pojasu dugom gotovo 500 kilometara – još uvijek nemaš odgovor 

Graševina je sorta koja prekriva gotovo cijelu kontinentalnu Hrvatsku. Od vinograda u Klanjcu i Moslavini, preko Kutjeva i Feričanaca sve do Baranje, Erduta i Iloka, graševina raste u pojasu dugom gotovo 500 kilometara. Prema službenim podacima iz 2022, u Hrvatskoj je zasađeno 4347 hektara graševine, što čini 24,7 posto svih vinogradarskih površina. Graševina je uvjerljivo najzastupljenija sorta u zemlji. Unatoč tolikoj raširenosti, graševina još nema jedan prepoznatljiv stil. Zašto?

Malvazija je uspjela. Zašto ne bi i graševina?

Primjer istarske malvazije pokazuje da jedna sorta može imati stotine proizvođača  i svejedno zadržati jasnu prepoznatljivost. Danas gotovo svatko zna što očekivati od malvazije: suho, voćno, blago aromatično vino s gorkastom bademastom završnicom. To nije slučajnost već rezultat sustavne komunikacije, regionalne sinergije i pametnog brendiranja.

Graševina, iako zastupljenija i prilagodljivija, još nema takvu jasnoću. U moru stilova, terroira i pristupa, ona ostaje raspršena. Ne zato što se njen stil ne bi mogao definirati, već zato što još nije dobila jedinstveni identitet. 

Više etiketa nego identiteta

Graševina se često nalazi na vinskim kartama izvan Slavonije, ali više iz potrebe da na kartama bude zastupljena i kontinentalna Hrvatska nego zato što ima jasan vinski identitet. Zahvaljujući visokoj prirodnoj kiselini, graševina se može vinificirati na tisuću načina: kao pjenušac, mirno vino, macerirano, vino kasne berbe, predikatno… Ipak, u većini slučajeva graševina se pije  u litrenoj boci i od nje se pravi gemišt.  Tko je kriv za to? Ugostitelji koji traže “nešto jeftino i lagano”? Ili brending sorte, koja se godinama poistovjećuje s “narodnim pićem”? Korijen problema je dublji. Sustavna vizija graševine kao brenda ne postoji, a teško je graditi stil bez jasne poruke.

Kao što nije svaki kulen isti, ne bi trebala biti ni svaka graševina 

Imamo kulen i kulin, slaninu i pancetu, špek i pečenicu…svaki kraj ima svoj izričaj, naziv i način pripreme. I svi se ponosno razlikuju bez potrebe za uniformiranjem. To je bogatstvo tradicije i raznolikost koju poštujemo.

Zašto onda graševina, koja se uzgaja u svim tim krajevima, često mora biti ista? Zašto ne bismo slavili kutjevačku mineralnost, iločku eleganciju, moslavačku svježinu, baranjsku punoću? Kao što su različiti naši stolovi, tako bi trebala biti i graševina.

Bordeaux ima sustav. Mi imamo potencijal.

U Bordeauxu postoji tisuće châteauxa, ali svi znamo njih nekoliko. Najveći brendovi poput Lafitea, Margauxa i Petrusa predstavljaju manje od 5 posto bordoške proizvodnje, ali su lice regije. Oni ne prodaju samo vino. Oni komuniciraju vrijednost terroira. Kod nas se često dogodi obrnuto; imamo dobru poziciju ali nedovoljnu promociju.

Terroir imamo. Vrijeme je da ga počnemo isticati

Postoje odlične vinogradarske mikrolokacije: Mitrovac, Vetovo, Venje, Hrnjevac, Kaptol, Vinkomir, Pomale, Zoljan, Radoš, Principovac, Banovo Brdo, Kamenac, Zmajevac, Vukovo, Sofija… Svaka od tih pozicija ima svoju mikroklimu, tlo, nadmorsku visinu, ekspoziciju, i najvažnije, stil vina koji može biti prepoznatljiv. U Kutjevu će graševina iz Mitrovca dati izraženu mineralnost i preciznost, dok će ista sorta iz Zmajevca u Baranji imati više strukture i širine.

Graševina iz Principovca bit će elegantna i profinjena, ona iz Vetova voćna i živahna, a iz Moslavine lagana i citrusna. Zašto to ne isticati? Ako terroir već postoji, treba ga samo imenovati, definirati i komunicirati. To ne znači forsirati uniformnost već slaviti raznolikost kroz jasno ispričane priče. Regija neće dobiti vrijednost zato što je sve isto, nego zato što svaki kraj zna što radi i zašto radi baš tako. U vremenu kad su autentičnost, porijeklo i identitet važniji nego ikad, mikrolokacije nisu tehnički podatak već temelj stvaranja stila.

Ne treba nam jedna graševina, treba nam sustav koji ih prepoznaje 

Graševina nikad ne može niti treba biti ista iz Iloka, Kutjeva, Baranje ili Moslavine. Njena je snaga upravo u raznolikosti. No, da bi ta raznolikost postala vrijednost, mora postojati sustav koji je prepoznaje, definira i brendira. Francuska to već desetljećima radi kroz apelacijski sustav. Svaka regija, podregija, selo, ponekad i jedan vinograd, ima pravo na svoj identitet ako iza njega stoje tradicija, terroir i kvaliteta. S takvim sustavom potrošač može znati što da očekuje i zašto određeno vino vrijedi više.  Zašto ne bismo isto napravili s graševinom? Ne trebamo je ukalupiti. Trebamo stvoriti apelacije koje će poštovati različitost, ali jasno komunicirati stil i porijeklo. Tek tada će graševina prestati biti “vino za sve” i postati vino koje zna tko je i odakle je.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.