Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Sramota me, iskreno da vam kažem, dok gledam ove studentske prosvjede u Novom Sadu. Pa i Beogradu. Mladi ljudi Srbije zauzeli su ceste u svom gradu, blokirali fakultete, smijenili gradonačelnika pa i premijera. Ako bog da, i predsjednika će… Nadstrešnica koja se srušila i ubila 15 ljudi paradigma je cijelog tog trulog društva koje također mora i, sasvim sigurno i vjerojatno ubrzo, hoće pasti i urušiti se. I to, evo, zahvaljujući ovim studentima zbog kojih me sramota…
Na njih sam, da se razumijemo, strašno ponosan. Sramota me mene samoga kada se sjetim što sam radio za vrijeme svog studiranja. Nisam, pri tome veoma važno za napomenuti, živio u ništa boljem, uređenijem ili manje koruptivnom društvu nego što to oni sada čine. (Ili, evo, mi sada).
Kako da me onda ne bude sramota kad vidim kako ti divni mladi ljudi po fakultetima ponosno slažu neke salame, sireve i paštete po prozorima kabineta u kojima spavaju i hrane se već više od dva mjeseca kada sam ja svojevremeno, u istom društvu ali i akademskom statusu kao i oni, u podrumskom prostoru restorana Boban jednoj kolegici objašnjavao da Talijani zapravo ne znaju za umak bolognese i da to jelo za njih ne postoji. Oni poznaju ragu od mesa, pravio sam se pametan, “ragu alla bolognese”, koji se mora kuhati polako više sati na slaboj vatri. Uobičajeno je da se služi s tagliatellama, a korištenje špageta je posebna vrsta gastronomskog svetogrđa jer na špagete “šugo” ne prianja dobro i jednostavno nije dobra tjestenina za ovakvu vrstu jela. Bio sam to negdje čitao tih dana umjesto ispitne literature koju sam zapravo u to vrijeme trebao čitati, pa sam iskoristio priliku da je zadivim u toj prvoj varijanti Bobanova talijanskog restorana koji je poslovao ispod razine zemlje u Gajevoj ulici.
Ili, evo, sjećam se te svoje sramote ovih dana bolje nego ikad prije, da je patka u Šestinskom Lagviću mnogo manje košćata od one u Okrugljaku… Bila je to neka druga kolegica kojoj sam objašnjavao, ali sramota je u usporedbi s ovim što za vrijeme svoga studiranja čine ovi na početku spomenuti mladi ljudi po Srbiji ista.
——-
Umjesto dakle, da sam se i ja, kao perspektivan student Pravnog fakulteta u Zagreba, s nekim narescima i jogurtima zaključao u kabinet na tadašnjem Trgu Maršala Tita čim su se pojavile prve informacije o aferama Sanaderove Vlade, poput Bechtela, primjera radi, Imostroja i inih, ja sam u obližnjem Klubu kulturnih radnika jeo teleće pečenje te u nenormalnim količinama miješao vino i vodu. Riječ je o restoranu koji je svojedobno predstavljao središte zagrebačkog društvenog života, u lijepom podrumu preko puta Hrvatskog narodnog kazališta, a u kojemu je vlasnik bio otac moje drage kolegice s godine – legendarni ugostitelj Drago Vukušić. U osamdesetim godinama, možda će se sjetiti neki stariji studenti, vodio je iznimno uspješnu gostionicu Kod Drageca na zagrebačkom Zelengaju. Provodio sam tamo dane i noći, a istovremeno mi je za državu i premijer tvrdio da je “u banani”.
Nije me bilo briga.
Više sam se borio za stol petkom u Takenoku, koji je tada radio u sklopu Kaptol centra te koji su posjećivale neke od najljepših djevojaka iz prvog desetljeća dvijetisućitih godina, nego za vlastiti budućnost i budućnost države u kojoj živim. Imali su briljantan sashimi, osobito od tune, a volio sam pojest i biftek u umaku od blagog čilija. U Asiju na Tomislavovom trgu znali smo odlaziti nakon subotnjeg izlaska jer nam je kineska kuhinja odlično djelovala protiv mamurluka, a neke veće proslave ili obilježavanje značajnih datuma organizirali bi u Mirnim krovovima koji su jedno vrijeme imali daleko najbolju janjetinu u gradu. Također i u Lašćinskoj kleti, poznatoj i kao Ferenčina, znali smo uživati u klasičnoj zagrebačkoj kuhinji koju bi obilježila najbolja domaća juha u gradu, punjeni lungići i savršena čokoladna torta, dok nam se društveno-politička zajednica utapala u korupciji i klijentelizmu.
Sjećam se vividno toga kako sam upravo tamo, a možda ipak kod Pere Ustaše kod kojega sam također često provodio svoje studentske dane, pravio neke glupave pravničke pošalice o tome kako je – pazite molim vas ovo – samo Chuck Norris sudio dva puta o istom. Istovremeno je, da vam to malo približim vremenski, naš premijer pokušavao izbjeći i jedno svoje suđenje odlaskom u Austriju.
“Non bis in idem”, poentirao sam na latinskom misleći da sam strašno pametan, a bio sam, sada mi je to jasno, neviđeno glup.
Hranio sam se tih godina u pivnici Medvedgrad na Savskoj, koja je bila i jedno od najpopularnijih mjesta za odlazak na pivo u Zagrebu, pa u Dva goluba koja su imali prekrasan vrt ali i izvrsnu zagorsku juhu te teleću koljenicu, a kada bih se poželio nečeg manje tradicionalnog otišao bih u tada nevjerojatno popularnu Mex Cantinu. Bio je to tih godina najveći meksički restoran, autentično uređen, sa širokom ponudom originalnih meksičkih jela. U to poprilično neugledno dvorište kraj Savske odlazio bih po enchilade, nachose, tacose te meksičko pivo, a nezaboravne su i crne palačinke s višnjama i sladoledom koje su mi ostale u sjećanju kao nešto dobro iako se sada čudim da sam to uopće mogao poželjeti da naručim.
S obzirom na to da sam iz Zagreba, za vrijeme tih studentskih dana sa svojim kolegama se nisam baš previše susretao po menzama, iako sam čuo da je u to vrijeme bila najbolja ona na PMF-u, ali sretao bi ih nakon noćnih izlazaka u sitnim satima kod Trovača na Ilici. Ili, štojaznam, ispred American Donauta koji je tada bio nevjerojatno popularan, a danas ne znam ni da li još uvijek postoji. I, ako postoji – zašto?
Nisu mi, da vam iskreno kažem, ni oni djelovali kao da se bave nekim pametnijim stvarima nego ja tih godina, ali ako mi ovo stanje u kojemu nam se država nalazi, te ovo što studenti u Srbiji čine išta pokazuje – onda je to da smo trebali.
Imaju naime, i oni gdje jesti i piti po Novom Sadu i Beogradu, sasvim sigurno mnogo više, bolje i povoljnije nego što sam ja imao u Zagrebu, pa su se, eto, opet opskrbili salamama, sirevima i paštetama koje su posložili na prozore fakultetskih kabineta iz kojih već više od dva mjeseca ne mrdaju. Niti će, sve dok im se zahtjevi ne ispune!
Moj jedini zahtjev za vrijeme studiranja, da mi se što prije donese Speisekarta, konobari bi odmah ispunili, ali zbog toga me sada – dok gledam ove hrabre mlade ljude koje ni batinaši ne uspijevaju zastrašiti – malo sram. Kako je tek onima, pitam se, koji za svega jedan Vučićev sendvič pokušavaju stati na put ovoj boljoj budućnosti.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
