ŠTO SE (I ZAŠTO JEDE) U IGRI LIGNJE Nova sezona korejske hit serije majstorski koristi hranu kao kritiku turbokapitalizma

Tko god je gledao Netflixovu hit seriju Igra lignje (Squid Game) zapamtio je barem jedno jelo. Riječ je dakako o Dalgona bombonu koji je popularan u Južnoj Koreji, a koji se pravi od sode bikarbone i otopljenog šećera, tvoreći tako napuhani ali krhki disk slatkiša u koji možete utisnuti različite oblike. Sam način priprave kolača, uzgred kazano, jako je dobro prikazan u seriji. Druga je to igra u kojoj se kandidati natječu, a u kojoj svaki igrač mora savršeno izrezati navedeni oblik iz komada Dalgone ili će – spoiler alert – biti ubijen.

Serija između ostaloga na taj način nudi oštru kritiku kapitalističkog sustava u kojem svi živimo, onog s golemom podjelom između obijesnih bogataša i očajne niže klase spremne učiniti sve za novac, uključujući sudjelovanje u smrtonosnom nizu dječjih igara. U Južnoj Koreji je ta podjela posebno radikalna… Pri tome, a kao što ova igra s Dalgona bombonom odlično prikazuje, izrabljivana klasa si ne može priuštiti čak ni najmanju pogrešku.

Način na koji je toj igri doskočio glavni lik u seriji Gi-hun, a koje mu je spasio život iako je izabrao najteži lik kišobrana za izrezbariti, izgleda posebno dehumanizirajuće jer poput psa mora polizati šećer sa stražnje strane tog kolačića kako bi otopio šećer duž linija svog oblika.

Nije to, međutim, najveće poniženje vezano uz hranu koje je taj glavni lik pretrpio u seriji. Još gore se naime osjećao, pa je između ostalog zato i pristao sudjelovati u ovom bolesnom natjecanju, kada u prvoj epizodi serijala sa svojom kćerkom jede tteokbokki za njezin rođendan.

Jelo je to koje je uobičajena ulična hrana za siromašno stanovništvo u Južnoj Koreji, a najbolje ga se može opisati kao rižin kolač u pikantnom umaku.

“Htio sam ti kupiti nešto ukusnije”, kaže Gi-hun dok mu kći odgovara pričajući o restoranu u koju su je vodili njezina mama i očuh. Shvativši ipak da je zbog toga njezin tata još više potišten, uvjerava ga da je tteokbokki zapravo još bolji jer je to “junk food” koji inače ne smije jesti.

Gi-hunu, naravno, zbog toga nije ništa lakše… 

Jasan je to naime pokazatelj niže klase glavnog lika, a koji su kreatori serije sjajno prikazali ovom podjelom na jeftinu ulični hranu i restorane sa steakovima gdje ju je vodio očuh. Korištenje izraza”junk fooda”podrazumijeva “nižu” hranu te se tako već u prvoj epizodi jasno razdvajaju društvene klase koje će tijekom ostalih nastavaka prve, ali i druge sezone koju je Netflix ovaj tjedan počeo premijerno prikazivati, postati još očiglednije u igrama s velikim ulogom koje natjecatelji igraju.

——-

Tijekom samog natjecanja, hrana je također veoma važan čimbenik kojim se kreatori služe kako bi pokazali gdje se tko nalazi na društvenoj ljestvici. Natjecatelji naime, koji sudjeluju u toj okrutnoj igri na život ili smrt za užinu dobivaju kutiju s rižom, kimchijem, povrćem i pečenim jajetom, a sve to dobivaju u formaciji koja evocira sliku reda za kruh. Taj relativno jednostavan obrok osmišljen je da nahrani igrače taman onoliko koliko im je dovoljno da mogu proći kroz iduće izazove, a taj obrok budi različita sjećanja kod različitih igrača. Hrana je pri tome ravnomjerno raspoređena, poslužuje se u jednakim metalnim kutijama, a ne postoji čak ni opcija da se dobije više od onoga što je predano od strane moćnika. 

Riža im se pri tome ne grije kako bi se dodatno naglasilo koliko su ti igrači nisko na totemskom stupu, da čak ni osnovni napor nije učinjen kako bi njihova hrana bila barem nešto ugodnija. S vremenom, kako igre odmiču, ta užina postaje još i gora.

Igrači umjesto te kutije s rižom, kimchijem, povrćem i pečenim jajetom počinju dobivati samo pecivo i malu bocu mlijeka. To pecivo, prema službenoj Netflixovoj kuharici, poznato je kao soboro i ima preljev od mrvičastog kikirikija.

Uobičajena je to užina za djecu u korejskim školama, a čime se na neki način natjecatelje infantilizira ali i manipulira njihovim ponašanjem. Smanjivanje obroka se naime, kroz povijest znalo koristiti kao sredstvo kontrole populacije.

Ono što je u seriji posebno dobro prikazano, a to je također vidljivo na primjeru hrane, to je da stražari u tom logoru u kojemu se nalaze zapravo nisu puno bolji od svojih štićenika. 

Kada se u jednoj epizodi tijekom prve sezone dobije uvid u život tih stražara koji teroriziraju igrače shvaćamo da su im sobe zapravo jako malene, također su ograničeni strogim rasporedima, a obroci su im samo malo sadržajniji od onoga što jedu igrači. Ne dobivaju, evo, ni pečeno jaje…

Pladanj s kojega jedu nalikuje poslužavniku zatvorske kantine i takav im se dostavlja kroz rupu na vratima. Svatko je, čini se, zatvorenik unutar nepravednog sustava pa čak ni oni za koje se pretpostavlja da su u nekom boljem položaju zapravo nisu puno iznad onih o čijoj sudbini naizgled odlučuju.

Posebno je to dobro prikazano u drugoj sezoni gdje je jedan od glavnih likova koje pratimo čuvarica u toj igri, a za koju u prvim epizodama vidimo da živi u autu te dok ne odjene ono luđačko roza odijelo na sebe zapravo mislimo da će u igri završiti kao natjecateljica.

Snažna je to poruka koja se šalje svima unutar ovog beskrupuloznog klasnog sustava gdje razliku ponekad čini samo jedno pečeno jaje.

——-

Kraj prve sezone kroz hranu i piće, možda više nego kroz bilo što drugo, najavljuje ovu drugu sezonu koju upravo možemo gledati. I to, pazite molim vas ovo, uz pomoć sočnog odreska i jedne obične šalice kave.

Glavni lik u seriji Gi-hun u samom finalu natjecanja, kada ih je preostalo još samo troje, biva od strane organizatora igara počašćen raskošnom večerom u Steakhouseu. Time se, eto, pravi i puni krug od prve epizode kada nije bio u mogućnosti kćerku odvesti na rođendanski ručak kakav joj je prethodno priuštio njezin očuh već joj je kupio onaj jeftini, na početku spomenuti tteokbokki. Sada je, evo, pred njim i njegovim suborcima ali i protivnicima bio taj sočni odrezak, nekoliko različitih priloga i crno vino.

Unatoč tome što je izgledalo nevjerojatno ukusno, njih trojica su u toj fazi već bili otišli predaleko da bi ga uopće mogli okusiti a kamoli u njemu uživati. Naizgled su se popeli do elitnog statusa, u smokinzima jedu steakove, ali užas koji su proživjeli te djela koja su morali napraviti da bi do toga došli čine tu pobjedu zapravo sasvim beznačajnom i praznom.

Gi-hun na kraju prve sezone izlazi iz igre kao pobjednik i s milijardama dobitaka u banci, ali ništa od toga ga ne usrećuje. Još uvijek traumatiziran mukom praktički ni ne reagira tijekom sastanka sa svojim bankarom i ne može se natjerati da prihvati šalicu kave koja mu je ponuđena. Kava je u toj situaciji odraz svega onoga čemu on sada ima pristup, ali on to ne smatra svojim pa stoga ni ne uzima. Isto je i s novcem koji je osvojio, a koji u tom trenutku odlučuje koristiti za pomoć voljenima onih ljudi koji su ubijeni u igri te pronalasku organizatora kako bi jednom za sva vremena okončao taj užas kroz koji je prošao.

Taj njegov put nipošto ne uključuje ovo što mu je ponuđeno: sjedenje i ispijanje espressa…

Druga sezona Igre lignje koja je, da se ne zavaravamo, znatno lošija od prve, ali i dalje jako dobra, na primjeru hrane poentirala je međutim mnogo snažnije nego sve igre do sada odigrane. “Prodavač” koji regrutira kandidate za natjecanje koristi naime jednu uvrnuti metodu kako bi ponizio ljude koji se nalaze na samom dnu. Nudi im da biraju između kiflice, koja bi im odmah mogla zadovoljiti glad, i srećke koja im samo budi kratkotrajnu nadu ali zapravo ne pruža ništa te oni i dalje ostaju gladni. Svaki beskućnik kojemu je to ponudio izabrao je srećku, a što je kod “Prodavača” samo potvrdilo tezu da su svojim odabirima sami krivi za situaciju u kojoj se nalaze te ih zbog toga treba dodatno kazniti. U igrama ih se ubija, a “Prodavač” je tijekom ovog svog malog eksperimenta na kraju sve te kifle istresao na pod pred njima i zgazio ih nogama. 

“Nisam ih ja uništio…”, objašnjava im dok ga oni preklinju da to ne čini jer su i dalje gladni,”to ste učinili vi svojim odabirom”.

Na prvu se ta njegova teza, ali i teza njegovih nadređenih koji su osmislili taj cjelokupni okrutni sustav, može učiniti i istinitom, ali da to nije baš tako jednostavno nastoji im pokazati naš glavni junak tijekom cijele druge sezone, ali kako se čini i treće koja je, evo, najavljena za 2025. godinu.

Eh da, skoro sam zaboravio, u predzadnjoj epizodi druge sezone pojavljuje se još jedno bitno jelo: suhi gimbap. 

Korejsko je to jelo napravljeno od riže, povrća, ribe i mesa, uvaljanog u gim – osušene listove morske trave. Često je dio lunch paketa u Koreji i jede se na školskim izletima, piknicima i događanjima na otvorenom. Smatra se laganim obrokom čija najveća kvaliteta je to da je praktičan za nositi.

Sudionici natjecanja ga koriste kao argument da na svoju stranu pridobiju suprotstavljenu ekipu koja želi nastaviti s natjecanjem te im govore da ukoliko pređu na njihovu stranu, umjesto ovog suhog gimbapa od kojega će cijeli dan biti gladni već sutra mogu uživati u korejskoj govedini i rezancima. (Bulgogi beef najpoznatije je korejsko jelo koje je duboko ukorijenjeno u njihovu gastro kulturu još od doba prije Krista kada su se komadići govedine nataknuli na drvene štapiće i pekli iznad otvorene vatre).

Spoiler alert: argumentacija im, nažalost, ne prolazi i zato, evo, imamo još jednu uzbudljivu sezonu Igre lignje pred nama…

Hoće li hrane ponovno odigrati tako važnu ulogu kao što je u seriji činila sve do sada preostaje nam tek da vidimo, ali ono što već sada sa sigurnošću možemo tvrditi je da će nam apetit za dobrim serijama s tom trećom sezonom biti itekako zadovoljen.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.