MIRO PAR Kako sam usprkos golemim gužvama uspio dobiti stol u Vinodolu za subotnji ručak 

Nisam dugo bio u Vinodolu. Toliko dugo da mi čak mobitel nije zapamtio lozinku za Wi-Fi mrežu pa sam prilikom subotnje posjete istu morao nanovo ukucavati. Ne znam jesu li je oni u međuvremenu mijenjali ili sam ja promijenio telefon od zadnje posjete, ali u svakom slučaju jako dugo me ovdje nije bilo.

“Neće te bit ni u subotu!”, rekla mi je supruga kada sam u petak navečer predložio da nakon špice i pića u Charlieju odemo na ručak u Vinodol. Podsjetila me na velike gužve koje su tamo učestale, a subotom u vrijeme ručka pogotovo. Bez obzira na to što je zbilja velik restoran s puno stolova, mjesto je jako često nemoguće dobiti. Prije par godina poznavao sam jednu djevojku koja im je radila kao domaćica zadužena za rezervacije, Mateja se zove, pa sam preko nje znao ostvarivati određenu prednost nad svojim gladnim sugrađanima, ali otkako je prešla u restoran Boban pa onda otišla na porodiljni nisam baš često jeo u tom jednom od najlegendarnijih zagrebačkih restorana.

Ovaj put sam, međutim, odlučio supruzi pokazati da neće biti u pravu te nekako ipak dobiti stol u najgorem popodnevnom terminu između 13 i 15 sati.

Tri opcije su mi pale na pamet: Prva je bila nazvati idući dan i pokušati rezervirati. Do sada nisam prečesto imao sreće s tim načinom. Oni naime telefone otvaraju tek od 12 sati, a do tada su se mnogi već nekako pobrinuli za stol, pa makar bili primorani da na njemu sjede od jutra. Telefonski pozivi za one stolove koji su u to doba još slobodni, od podne nikako ne prestaju. Rekla mi je to onomad i moja Mateja, ali potvrdio mi je i konobar koji me u subotu posluživao. Telefon je samo jedan, a poziva od ljudi koji bi željeli rezervirati stol je bezbroj. Posljedica toga je stalno zauzeta linija, a kada se napokon probijete do neke stvarne osobe s druge strane žice onda će vam samo moći reći da je, eto, nažalost sve popunjeno. Tu sam opciju stoga ostavio za slučaj da niti jedna druga ne uspije…

Druga opcija je bila samo se tamo pojaviti. To bi onda trebalo učiniti prije podne, dok još nisu otvorili ni vrata ni telefone ali su ipak tamo da pripremaju sve za kuhinju i servis. Riskira se pri tome da te uopće ne puste unutra ili da te zamrze i prije nego što si im postao gost, ali zna biti – kao što sam gore već naveo – učinkovita metoda. Ukoliko se pak ne možete organizirati da se prije podne tamo fizički pojavite ili nekog frenda pošaljete da se umjesto vas sramoti, opcija je i doći u terminu kada bi željeli ručati pa se nadati najboljem. Da je recimo netko otkazao svoju rezervaciju ili, štojaznam, da će vas prepoznati kao dobrog gosta ili nekoga za koga baš žele da kod njih jede pa nešto ipak izmisle. Za ovo prvo i nisu neke šanse jer naši gosti jednostavno nemaju kulturu otkazivanja rezervacije. Jednostavno se ne pojave i puste da restoran trpi štetu, ali ne pruže priliku ni nekim drugim ljudima da dobiju, eto, to za njih čuvano mjesto. Dok se u zagrebačke restorane ne uvede da prilikom rezervacije morate ostaviti podatke kreditne kartice pa za slučaj vašeg neopravdanog nedolaska da vam restoran može naplatiti određenu naknadu to se neće promijeniti, pa na takav način ipak nisu neke šanse za dobivanje stola. Ovaj drugi način – da će vas prepoznati kao dobrog gosta ili nekoga za koga baš žele da kod njih jede – još je manje vjerojatan. Barem u mom slučaju…

Ostavio sam, međutim, i tu opciju otvorenu za slučaj da mi ne uspije ono s telefonom u podne.

——-

Elem, treća i posljednja opcija koja mi je pala na pamet kako bih dobio taj subotnji stol nakon zagrebačke špice u legendarnom Vinodolu, ali još važnije: dokazao supruzi da nije u pravu (!), učinila mi se nekako najmanje vjerojatna. Bilo je to da im pošaljem- pazite molim vas ovaj iskorak u 21.st. – elektronsku poštu (E-mail). Opcija je to koju oni naime nude, čak i preko Googlea te na svojim Web stranicama, ali nekako nisam vjerovao da to itko kontrolira te da taj sustav uopće funkcionira.

Mail sam, ako hoćete baš iskreno, poslao samo kako bih se sutra u pola 2 mogao pojaviti u Vinodolu i dići frku da sam rezervirao preko Maila, opcije koju su sami ponudili, a da oni, eto, nemaju moj stol. Nadao sam se da bi to moglo dovesti do toga da mi ipak nešto riješe jer je odgovornost, kao, podijeljena.

“Šalješ im Mail?”, pitala je moja supruga kad je vidjela što činim,”nema šanse da ti odgovore.”

Bilo je to već drugo “nema šanse” koje sam te večeri dobio, i to po ovako nekom nebitnom pitanju kao što je rezervacija stola u restoranu, pa ono nešto za što sam te večeri svakako namjeravao pitati, a do čega mi je tada bilo više stalo, na kraju se nisam ni usudio pitati. Dva odbijanca za kraj tjedna su bila sasvim dovoljna da me prođe volja.

Iduće jutro donijelo je međutim promjenu u odnosu snaga u mom bračnom životu. Restoran Vinodol je s prvim jutarnjim zrakama sunca ljubazno odgovorio na moju E-mail rezervaciju te su me obavijestili da će me moj stol u zakazano vrijeme čekati spreman.

Dok su dakle ljudi bezuspješno okretali njihov broj telefona koji do podne uopće neće biti uključen, a od podne hoće samo da vas obavijesti kako, eto, nema mjesta, te navijaju vekerice kako bi zaskočili tetu čistačicu u jutarnjim satima kada dođe otvoriti restoran da počisti i na taj način zauzeli neki od stolova i prije otvaranja, ja sam se samo okrenuo na drugu stranu u krevetu potpuno miran po pitanju gdje ću danas i, što jesti. Sustav je, shvatio sam, bolji i od onoga koji sam dugi niz godina njegovao s Matejom na njihovom pultu za rezervacije…

Ovaj svoj mali uspjeh, da spomenem i to pred kraj, nisam svojoj supruzi dodatno nabijao na nos. Izveo sam je umjesto toga na taj ručak i dozvolio joj da plati jer ja, eto, uopće nisam uspio ući u restoran kako je to ona prethodne večeri tvrdila da će biti. Ono što me tom prilikom itekako obradovalo vidjeti je da Vinodol razinu profesionalizma ne drži visoko samo po pitanju sustava rezervacije stola već su im također i kuhinja i servis na istoj onoj visokoj razini na kojoj su bili još onda kada mi se mobitel automatski spajao na njihovu internetsku mrežu. 

Bilo mi je zbilja žao svih onih nesretnika, a bilo ih je veoma mnogo, koji su ostali stajati ispred ulaza bez mogućnosti da uživaju u tom fantastičnom Vinodolovom predbožićnom ambijentu, ali tko im je kriv kad nisu u stanju poslati ni jedan obični Mail.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.