Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Advent u Zagrebu svečano je otvoren u subotu paljenjem prve adventske svijeće na Trgu bana Jelačića, čime je započelo ovogodišnje izdanje popularne zimske manifestacije o kojoj smo na ovim stranicama već u nekoliko navrata nadahnuto pisali. Započelo je tada međutim još nešto: rasprava o takozvanim “cashless zonama” koje su po prvi put uvedene u kućicama na Trgu bana Jelačića, a unutar kojih je, kao što taj engleski naziv kaže, zabranjeno gotovinsko plaćanje.
Ta odluka izazvala je, jasno, odmah val nezadovoljstva među građanima. Kao što to uostalom čini svaka odluka… Dok se mnogi ipak slažu kako je digitalizacija važan korak u modernizaciji društva, konkretno ova odluka da se gotovina isključi iz blagdanskog doživljaja izazvala je ipak određenu zabrinutost. Pogotovo kod onih koji nisu shvatili da se ta zona nalazi samo na Jelačić placu, a već u Gajevoj, primjera radi, mogu i dalje platiti gotovinom… (To jest, smiju platiti gotovinom, a da li mogu, s obzirom na visoke cijene domaćih kobasica, fritula iz Dubaija te kuhanog vina iz tetrapaka, ipak je jedno drugo, mnogo kompleksnije pitanje).
U svojim protestima protiv te zone bezgotovinskog plaćanja njezini protivnici koristili su primjer starijih generacija ili onih bez pristupa digitalnim sredstvima, a kojima se onda kobajagi uskraćuje potpuno uživanje u ovom predblagdanskom razdoblju, te su gotovinu osim kao sredstvo plaćanja pokušali prikazati i kao simbol slobode. U tome su – spoiler alert – naposljetku i uspjeli!
Svoje teze podupirali su izjavama Hrvatske narodne banke koja je nekom prigodom istaknula važnost očuvanja prava građana na korištenje gotovine kao ključno za određene društvene skupine, a također su citirali i Europsku središnju banku koja naglašava važnost dostupnosti gotovine kao zakonskog sredstva plaćanja u eurozoni.
To je bilo sasvim dovoljno da propadne ideja o cashless zonama, a koja je barem na tim određenim mjestima mogla uštedjeti svima mnogo vremena, skratiti redova na blagajni te donijeti veću učinkovitost drugim poslovnim operacijama, poput knjigovodstvenima koje se onda mogu automatizirati, pa ni zaposlenici više ne bi morali brojati gotovinu ili fizički polagati novac u banku, a bilo bi, čini mi se, i manje mogućnosti za prevaru.
Grad Zagreb je međutim učinio nešto sebi nesvojstveno te reagirao promptno. Nakon tih pritužbi određenog dijela građana umjesto da ljudima objasne kako se to odnosi samo na tih par kućica na trgu, ili da, što ja znam, uvedu štand na kojem se gotovina može uplatiti na neku “adventsku karticu” s kojom će se onda vršiti plaćanje na kućicama, krenuli su onim lakšim, populističkim putem te u potpunosti ukinuli cashless zone. Kontaktirali su organizatore te zatražili da se svugdje omogući i plaćanje gotovinom… To je, eto, bio neslavan kraj tog cashless eksperimenta!
Bez obzira međutim na neuspjeh te ideje ona nam je, čak i u ovom kratkom razdoblju što je trajala, a o tome možete čitati u nastavku ako nastavite skrolati prema dolje na vašim pametnim telefonima, pružila barem odgovor na jedno važno pitanje: ono o potrebi davanja napojnice za prodavače kobasica…
——-
Elem, pisao sam prije nekih 365 dana, za vrijeme prošlogodišnjeg Adventa, o nenormalnoj situaciji kada me prodavač kobasica na jednoj od ugostiteljskih kućica tražio napojnicu. Nije to, jasno, učinio izravno već je dugo prevrtao po novčaniku, tražeći pola eura da mi vrati kusur, pa tobože gubeći strpljenje jer, kao, ne uspijeva nikako pronaći taj polić, napokon je izustio da, eto, nema sitno.
“Nema veze”, rekao sam mu tada veoma smireno jer mi to nije bilo prvi put da se susrećem s ovakvom metodom prisilne naplate, “idi pa usitni”.
“Sačekat ću ja!”, izašao sam mu još malo u susret…
Smatrao sam tada, a isto činim i sada, da još uvijek nismo došli do te točke u obrnutoj evoluciji da se od nas, kao na primjer kod Amera, očekuje napojnica i onda kada smo cijelu uslugu zapravo izvršili sami. Bezobrazluk je da je taj prodavač na ionako preskupoj adventskoj kućici, koji mi nota bene nije pružio apsolutno nikakvu uslugu vrijednu nagrađivanja, smatrao da ima pravo na mali dio moje gotovine i za vlastiti džep. Kao da, uostalom, već nije ugrađen u te astronomske cijene kobasica… Postavio je on bio, pazite molim vas ovo, i plastičnu čašicu s kvazi duhovitim natpisom kako bakšiš – čuli ste tu glupu foru zasigurno već stotinu puta, pa i u tom mom prošlogodišnjem tekstu objavljenom upravo na ovim stranicama a koji je, evo, opet aktualan – nije grad u Turskoj.
Kobasičar kojemu, naravno, nije trebalo ništa ostaviti na kraju je ipak nekako uspio pronaći tih 50 centi u novčaniku pa nije morao napuštati svoje radno mjesto kako bi usitnio novac da mi vrati kusur.
Pisao sam o tome nastojeći tada osvijestiti ljudima da pola eura nije isto što i pola kune, pogotovo jer je to bio prvi Advent s novom valutom a s kojom se još uvijek nisu svi bili najbolje upoznali i što su mnogi, pa i ovaj moj, itekako zlorabili. U svome naumu, nije me sramota priznati, nisam baš uspio. Umjesto toga navukao sam samo gnjev ljudi na sebe koji su me u komentarima nazivali nepravednim prema tim prodavačima koji se po cijele dane tamo smrzavaju samo kako bih se ja dobro proveo u predbožićno doba. Osim nepravednim, nazivalo me se još i škrtim, a o nazivima koji nisu blisko vezani za temu bolje da ni ne govorim, ni pišem. Ima tu, naime, i mlađih čitatelja…
Stvar se međutim, kako primjećujem, znatno promijenila ove godine kada su na Adventu, u tim “cashless zonama”, umjesto da samo zaokruže iznos do neke okrugle brojke, ljudi pod nos dobiti elektronički ekran na kojemu je u postotcima od izdanog računa bio izražen iznos napojnice koji mogu odabrati.
“Deset posto, petnaest ili dvadeset, koliko ste voljni ostaviti onome tko vam je samo preko pulta dodao kobasicu od pet eura?” Svijetlilo je to pitanje s ekrana aparata za naplatu diljem cijele cashless zone dok je još uvijek postojala, a odgovor na to pitanje – u sto posto slučajeva kojima sam svjedočio – glasio je identično.
Nula posto!
Ljudi im jednostavno nisu željeli ništa ostaviti.
Nula!
Što se promijenilo u ovih godinu dana? Ništa osim načina na koji se to pitanje postavlja. Kada naime treba zaokružiti, pa da se ti “sitni centi” ne vraćaju i onda nosaju po džepu, a što se valjda tumači kao neka sramota, tada nema problema da se i ni za kakvu uslugu ostavi 50 centi, ostavljaju to i dalje po kućicama koje posluju s gotovinom, ali ostaviti 10 % od pet eura ne dolazi u obzir.
Zanimljivo: prodavačima takav bakšiš, koji se ne sprema odmah u džep već će se pojaviti prilikom nekog obračuna na kraju dana, tjedna ili mjeseca, nije baš pretjerano interesantan. Kada bi naime naišli na nekog zbunjenog čovjeka koji ne razumije što ga taj aparat traži, ili recimo nekim strancem, oni bi radije sami stisli nulu nego se potrudili da im objasne o čemu se tu radi.
U tom slučaju bakšiš, što se njih tiče, može biti i grad u Turskoj…
Novac s kartice vrednuje se dakle za ostavljanje napojnice više od onoga u kovanicama, a za primanje se vrednuje manje, iako je, bezbeli, vrijednost ista. Pokazalo se to u ovim ukinutim cashless zonama na Adventu dok su još uvijek postojale, a barem zbog toga je bilo značajno da su uvedene pa makar i samo na ova 24 sata.
Sva druga važna pitanja koja su se otvorila s ovim neuspjelim uvođenjem nečega što je u većini europskih zemalja već sasvim normalna i uobičajena stvar, ostat će do daljnjega neodgovorena ukoliko uopće budu i postavljena.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
