MIRO PAR Kako sam s napisao knjigu o Ćirinoj povijesnoj sezoni u Dinamu ’82, s njegovim sinom Mirom i Miroslavom Tomaševićem

Kad je Ćiro čitao biografiju njegova kapetana iz šampionske generacije ‘82. Velimira Zajeca, danas predsjednika GNK Dinamo Zagreb, u jednom trenutku nasmijao se onako iskreno iz srca kako je on to znao.

“Što je bilo Šefe?”, pitao sam ga. Imao sam, naime, tu privilegiju da posljednjih desetak godina njegova života provedem u skoro pa svakodnevnom druženju s Trenerom svih trenera.  

“Vidi šta moj Zeko ovdje kaže, da su su me nakon utakmice sa Zvezdom moji sinovi zavarali jer su poslije te pobjede otišli proslaviti u Karaku, a ja sam, kako on to tumači, mislio da su otišli kući. Sutradan su, piše dalje, svi došli na trening sa sunčanim Ray-Ban očalama jer sam ih ranije upozorio da ne želim vidjeti podočnjake…”

“Pa je li bilo tako?”, pitao sam oprezno, “dobra je fora.”

“Pa bilo je tako da smo razvalili Zvezdu, a i oni su došli na trening s tim sunčanim očalama, ali malo me je ipak podcijenio moj sin Zeko. Nije njegov šef bio baš toliko naivan kako on misli. Znao sam ja gdje su oni, nije to uostalom bilo ni tako teško za dokučiti, ali sam morao pustiti malo i da se razvesele. Neka se druže, govorio sam uvijek, jer mi je najvažnije bilo da funkcioniraju kao klapa.

Uostalom – nastavio je Ćiro između dva dima tanke cigarete koju je volio nazivati pederskom – iluzorno bi bilo misliti da se nisu otišli proveseliti nakon tog famoznog rezultata. Činili su to i kad nije bilo ovakvog povoda. Dinamo sam bio preuzeo godinu dana ranije kad je bio na 14. mjestu, a oni su i tada znali noći provoditi u Karaki i Saloonu. To me, moram priznati, više čudilo, i to mi je bilo teže za povjerovati da se mogu tako veseliti dok su na četrnaestom mjestu u ligi nego ovo da su tamo otišli nakon ovako velike utakmice, ali dobro… Nije više ni važno. Fol s Ray-Bankama je, moram ipak priznati, bio stvarno dobar”.

Kako mi je rekao, taj dan ih je, među ostalim i zbog toga, malo poštedio ali treninge koje im je nakon toga pripremio da bi se spremili za Hajduk sasvim sigurno nije zaboravio ni Zeko iako ih, eto, nije spomenuo.

Osobno pripadam generaciji koja se te njegove ‘82. nije bila ni rodila, pa osim nekih sporadičnih priča o tome kako su Cico i Mlinka bili glavne švace u gradu nisam previše o tome znao, ali slušajući ovu priču ali i mnoge druge slične ovoj iz prve ruke od čovjeka bez kojega ništa od toga tada ne bi bilo moguće, shvatio sam da je to nešto što se obavezno mora zapisati za sve one koji, baš poput mene, nisu imali privilegiju da prožive te dane najvećeg Dinamova ponosa i slave.

Zahvaljujući tim njegovim prisjećanjima napokon sam shvatio zašto tu godinu uvijek ističe kao najvažniju u svojoj karijeri, pretpostavljajući je tako i onoj povijesnoj ‘98. kada je s hrvatskom reprezentacijom osvojio broncu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Odlučio sam stoga to i zapisati…

Ćiro se tome, naravno, dugo opirao jer je smatrao da je to vrijeme prošlo i da nitko o tome neće htjeti čitati, ali kad je 2022. vidio koliki je interes javnosti izazvala četrdeseta godišnjica njihova osvajanja naslova prvaka, pristao je na to da se uhvatio obilnog posla prisjećanja na sve utakmice iz furioznog proljeća te sezone za koje je uvijek govorio da je to “bilo najljepše proljeće u njegovom životu”.

Pa i ako nitko ne bude čitao – rekao je kao da je to uopće moguće za neko takvo intimno štivo kao što su njegova prisjećanja iz sezone Bijelog šala – neka barem negdje ostane zapisano da njihov Šef nije bio toliko naivan da ne zna kako moji sinovi feštaju.

Rezultat toga je mali literarni biser koji je neki dan predstavljen na Interliberu. I predstavili su ga baš njegovi sinovi:, i to baš od strane njegovih sinova: Zeke, Štefa Deverića, Džeme ali i onog pravog, biološkog sina Mire koji je cijelu tu sezonu kao desetogodišnjak proveo uz njih. Knjiga nam osim pregleda svih utakmica iz proljetnog dijela sezone i njegovih sportskih i životnih razmišljanja, pruža i povijesni kontekst vremena u kojemu je taj uspjeh postignut. To ga čini, bez ikakvog pretjerivanja, a ne govorim to samo zbog toga što sam je ja pisao, važnim dokumentom vremena! Ne zaboravlja Ćiro, naime, pri tome spomenuti svakog od svojih sinova koji su mu na tom putu pomogli, kultne ugostiteljske lokacije iz Zagreba tog vremena a gdje su se mnoge povijesne stvari događale, poput sedamnaestog kata u Intercontiju koji mu je tada služio kao dnevni boravak, a posebno ističe i ulogu navijača bez kojih – kako on to opetovano tvrdi – taj uspjeh nikada ne bi bio moguć.

Nisam, priznajem, mogao ni pretpostaviti da se sjeća, pa evo skoro svega što se te godine dogodilo, ali baš kao i mnogo puta prije toga Ćiro me je ponovno iznenadio i, oduševio. A, da se poslužim malo njegovim rječnikom, utvaram si da će isto biti i svima ostalima koji pročitaju ovu knjigu bez obzira jesu li proživjeli tu ‘82. godinu ili je, eto, poput mene prolaze s ovim više od četrdesetogodišnjim zakašnjenjem.

——-

Elem, osim priča iz Karake, a gdje je Ćiro imao svog čovjeka koji bi mu dojavio kada se igrači tamo okupe te uz pomoć šifre “tap” za Balić i “tap-tap” za dupli Balić, a znao je i za tihi alarm koji bi redar na ulazu aktivirao kada ga ugleda kako bi se oni mogli skloniti u tajnu sobu, knjiga sadrži još mnoštvo zanimljivih priča iz tog doba. Poput one, evo upravo mi je pala na pamet, kako su ga u Rijeci optužili da je švercer jer je nekom Smokiju poklonio skupocjeni sat. On se na to uvrijedio te nije htio potpisati ugovor s njima i ekipu je vodio bez ugovora, a što mu je omogućilo da na polusezoni, bez ikakvih problema, prihvati Dinamovu ponudu i preseli u Zagreb. Nakon što je kasnije u sezoni pobijedio Rijeku na stadionu je ugledao tog Smokija koji ga je bio optužio i zahvalio mu je na tome jer, eto, inače nikada ne bi mogao napraviti ovaj rezultat. Ili, evo, kada je tijekom posljednje utakmice u toj povijesnoj sezoni protiv Budućnosti skoro umro. Dinamo je pobijedio s minimalnih 1:0. Kranjčar je opet postigao vrlo efektan gol, a tijekom razuzdane proslave nakon posljednjeg sudčeva zvižduka – to nikome prije nije ispričao – skoro da je ugušen od strane navijači.

Oni su, naime, utrčali u teren i u tom euforičnom zanosu željeli su mu skinuti bijeli šal s vrata kako bi ga zadržali kao uspomenu. Jedan od njegovih navijača je potegao šal s desne strane, drugi s lijeve, a vaš Ćiro ostao je u sredini i to – sa sve manje kisika. Povlačili su tako jako, svako na svoju stranu, da je mislio kako je gotovo. Prolazio mu je cijeli život pred očima: od ratom obilježenog djetinjstva u Travniku i prvih skijaških uspjeha, preko igračke karijere koja je okončana brutalnom ozljedom, teškog emigrantskog života i novog sportskog početka u ulozi trenera, pa sve do, evo, ove pobjede pred punim Maksimirom…

Od smrti gušenjem bijelim šalom spasio ga Đemo Mustedanagić. Razgrnuo je obojicu navijača i tako oslobodio njegov dišni sustav da udahne malo zraka, ali da je kojim slučajem tada i umro – rekao je, a ja zapisao – ne bi mu bilo žao. S tim trofejem postigao je sve u životu što je želio. Dinamo je napokon postao prvak Jugoslavije!

Uf, kako to lijepo zvuči, pa evo i nakon četrdeset i dvije godina…

Bio bi Dinamo, jasno, prvak i ‘83. da ga suci protiv Partizana nisu pokrali na pravdi Boga te da je Ćiro, dva kola prije kraja pristao na nemoralnu ponudu u Mostaru, ali kako nikada nije povrijedio šport, pa ni tada, vrlo dobro znajući da bi takva akrobacija bez legitimacije kompromitirala i čitavu prethodnu sezonu, te godine su se morali zadovoljiti “samo” s tada veoma cijenjenim Kupom Maršala Tita.

Odluka o odlasku Ćire iz Zagreba pala je, međutim, u Splitu. Njegov prijatelj Jure Bilić prišao mu je uoči utakmice s Hajdukom na Trofeju Marjan i prišapnuo: “Moraš otići, jer ja te više ne mogu braniti – Šajber će te zaista zatvoriti!”

“Nitko te više ne može spasiti!”, rekao mu je uz savjet da bježi. Proglasili su ga bili antidržavnim elementom i ustašom…

Gdje ću u zatvor tako mlad, pomislio je tada, a istovremeno su ga već tražili na sve strane. U Split je tada došao i predsjednik Grasshoppera Oberholzer, tražeći ga da pređe za trenera jer im je iznenada umro dotadašnji šef, glasoviti Nijemac Weissweiler.

Zadnji pokušaj da sredit stvar te da ostane, bio je preko Pere Bekića koji tada ima određene simpatije prema njemu, a koji mi je rekao da ništa ne brine jer će on, kao veoma utjecajni funkcioner tog doba, sa Šajberom sve srediti. Ispred Ćire je zvao Slavka – pazite molim vas ovo da vidite kakav je to razgovor bio – i kaže mu da malo popusti jer je Ćiro dobar čovjek. S druge strane slušalice Ćiro čuje Šajbera kako galami da ga treba prebiti, da je on ustaša, da mu je cijela obitelj ustaška i da neće on vaditi tenkove na ulicu zbog Ćire.

Radije će – rekao je a Ćiro čuo – maknuti Ćiru s ulice.

Bekić, koji nije znao da je on sve to čuo, spusti slušalicu i kaže: ”Evo Ćiro moj, sve sam sredio!”

Nakon tog njegovog ‘sređivanja’, odmah je Ćiro spakirao svoje stvari i, umjesto u zatvor po Šajberovom nalogu, otišao u Grasshopper. Da ga međutim Šajber nije odlučio utamničiti, na pokojnu majku Katu mi se zakleo dok sam zapisivao ova njegova prisjećanja, nikada ne bi otišao iz Dinama…

Bilo je to zaista, naljepše proljeće u njegovom životu, ali i svih onih kojima plava krv teće kroz vene. Ne treba stoga čuditi da su se te ‘82. godine mnoga jutra dočekivala u Karaki, a treninzi, uz Ćirino prešutno odobrenje, odrađivali s Ray-Bankama na nosu…

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.