Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Nema novinskog portala koji u protekla dva dana nije izvijestio o ponovnom otvaranju kultnog kafića Charlie u Gajevoj ulici, na kućnom broju 4. Otvorio je, pišu svi, ponovno svoja vrata. Doslovno je tako naslovljeno skoro pa devedeset posto članaka. Slobodno proguglajte i prebrojite.
Nisu doduše, ništa slagali. Zbilja jeste – ponovno ih je, eto, otvorilo na toj adresi. Od tih dviju informacija jedna je, međutim, suvišna a druga je manjkava. Suvišno je naime navoditi Charliejevu adresu jer to je, jasno, u Zagrebu bolji orijentir od bilo čega drugoga.
Kod Charlieja, govorilo se uvijek kad bi se trebalo s nekim dogovoriti u gradu i svi bi odmah – bolje nego da si im preko Googlea poslao lokaciju – znali gdje trebaju doći. A dolazili su, da spomenem i to, svi živi… Charlie je naime svojevremeno inicirao proces socijalnog prelijevanja prema kafićima i terasama u centru grada. To se najbolje moglo vidjeti subotom između 11 i 13 sati, kad se pred Charliejem nije moglo pronaći slobodno mjesto pa bi ljudi, ne želeći otići nigdje drugdje, stajali sa svojim šalicama kave u ruci oko terase i satima čekali da se neki stol oslobodi.
Informacija koja je manjkava, ona je o Charliejevim vratima. Ona jesu otvorena, ali treba spomenuti da su i dalje okrenuta prema Jelačić Platzu jer, po prvobitnom arhitektonskom rješenju, to nije trebao biti slučaj. Da nije bilo žustre intervencije gospođe Zdenke Braun, Mirkove supruge, ta vrata bi bila sa strane, tamo gdje je sada veliki prozor.
Nekoliko tjedana prije otvorenja tog lokala koji će s vremenom steći status kultnoga, u njemu su se okupili Mirko Braun, slavni arhitekt Nikola Filipović i njegova tadašnja supruga, također arhitektica, ništa manje slavna Ines Filipović. Radovi na lokalu već su bili pri kraju, ostale su još samo završne pripreme, pa je Mirko odlučio nazvati suprugu na posao i pozvati je da vidi što je on to proteklih mjeseci radio u prostoru nekadašnje mesnice.
“Zdenkica…” tepao joj je u slušalicu, “moraš doći vidjeti lokal’”
Nakon nekoliko trenutaka koje je odšutio, slušajući valjda što mu ona ima za reći s druge strane linije, zaključio je taj kratki telefonski razgovor iskrenim riječima: “Neću ovo moći bez tebe!”’”
Gospođa Zdenka Braun je u to vrijeme bila iznimno zadovoljna zaposlenica u samo nekoliko stotina metara od kafića udaljenoj Zagrebačkoj banci, te se snažno protivila suprugovoj ideji o kupnji lokala. Preklinjala je Mirka da ne ide u ugostitelje i da se drži sporta, o kojemu je puno toga znao, ali s obzirom na Mirkovu legendarnu tvrdoglavost koja mu je u igračkim danima znala biti vrlina a u obiteljskim odnosima ponekad i mana, odustajanje od te ideje nikad nije bila realna opcija.
Gospođa Zdenka unatoč svemu nije mogla odbiti taj njegov poziv. Pod pauzom je uzela svoju geldtašnu i uputila se prema Gajevoj ulici gdje su je svi nabrojani već čekali. Mirko si je već bio natočio jedno pićence na šanku, arhitekt Filipović ponosno je stajao nasred svoga djela očekujući osim dogovorene naknade i određene pohvale, a gospođa Filipović je nezainteresirano sjedila za stolom u kutu prebacujući neku čašu iz jedne ruke u drugu.
Gospođa Braun obišla je po svom dolasku prednju prostoriju, stražnju, zavirila u pripadajuću ostavu, stala iza šanka i pregledala toalete. Izašla je iz lokala, pogledala ga još jedanput izvana, pa se ponovno vratila unutra. Spomenuti trojac s uzbuđenjem je očekivao njezinu reakciju, ali nisu, čini mi se, dobili baš ono čemu su se nadali.
“Ovo je užasno!’” procijedila je gospođa Braun kroz zube na rubu suza. Arhitekt Filipović skrenuo je pogled u strop, Mirko se zagrcnuo na piću, a gospođi arhitektici ispala je čaša iz ruku na pod i razbila se u tisuću komada po tek postavljenim pločicama.
“Ovo je…” ponovila je gospođa Zdenka Braun još jednom za slučaj da je netko od prisutnih nije čuo, “čista katastrofa!” Pa evo, rekla je skupljajući komadiće upravo razbijene čaše, ni pločice vam nisu jednake u prednjoj i stražnjoj prostoriji. Ulaz mora biti prema trgu, nastavila je, a ovaj koji ste vi napravili neka bude veliki prozor. Također, i dva manja prozora moraju biti probijena kraj novih vrata koja ćete postaviti.
Gospođa Braun je nekoliko mjeseci prije ove arhitektonske intervencije bila u Barceloni gdje je vidjela jedan simpatični mali lokal koji je sada odlučila prenijeti i u Gajevu ulicu.
“Ja to ne mogu sada mijenjati!” pobunio se odmah arhitekt Filipović pozivajući se na svoj autoritet, ali ona ga je prekinula i prije nego što je uspio podsjetiti na to da je projektirao čak i hotel Dubrovnik, te ga je obavijestila da to ni neće biti potrebno. “Sve ću završiti s vašom suprugom!” rekla je gospođa Zdenka i zasukala rukave, potvrđujući tako i riječi svog supruga da on to bez nje, evo, zbilja ne bi mogao.
Zamislite samo da su vrata bila s te druge strane… Pa nikad nitko, tvrdim ovo odgovorno, ne bi ušao u Charlie, a vizura grada gledajući s Ilice niz Gajevu bila bi trajno nagrđena.
Na svoje radno mjesto u Zagrebačkoj banci gospođa Braun se, nota bene, nikad više se nije vratila, ali lokal je u itekako izmijenjenom izdanju, na dan 21. lipnja 1972. godine po prvi puta otvorio svoja prema Jelačić Platzu okrenuta vrata. Sve ostalo je, reklo bi se, povijest ovoga lijepog grada. To je, eto, ta ni malo manjkava informacija o otvaranju vrata u Gajevoj ulici na kućnom broju 4, a koja je ovih dana ponovno postala aktualna.
———-
Elem, povijest ovih novih vrata, otvorenih prije dva-tri dana a na portalima objavljenima još i prije toga, započinje 27. listopada 2022. godine, točno u podne, kada su se u prostorijama Državnih nekretnina d.d. otvorile sve pristigle ponude na natječaj za zakup nekretnine.
Dvijetisuće i dvadeseta godina koja je za sve bila teška, za obitelj Braun je bila najteža. Prvo je umro Davor Braun, sin Mirka i gospođe Zdenke, a nedugo zatim, od tuge, napustila nas je i ona. Gospođa Zdenka – dobri duh grada Zagreba. Priča o Charlieju kakvoga znamo i volimo tu svakako prestaje postojati, a propao je i onaj jalov pokušaj s tvornicom kave Franck, a koja je bila glavni pretendent da nastavi legendu o Charlieju istovremeno dobivajući idealnu lokaciju za promociju te prodaju svojih proizvoda. Republici Hrvatskoj nakon toga nije ništa drugo bilo preostalo nego da tu malu nekretninu itekako bogate povijesti ponovno nekome ustupi na korištenje.
Bez obzira na to što se po gradu priča o natječajima za zakup prostora koje provodi spomenuto društvo, oni su – ovo je vrlo važno za napomenuti jer se pokazalo i u ovom konkretnom slučaju – itekako dobrodošli!
U suprotnom bi naime svi ti prostori, kao što su to u većini slučajeva i činili, pa evo i kultni Charlie u Gajevoj ulici par godina prije nego što je došlo do ove realizacije, još desetljećima zjapili prazni i propadali.
Cijelu Maksimirsku ulicu, Marićev prolaz, donji dio Ilice od Britanca i Oktogon bi isto tako trebalo što prije dati na neki ovakav natječaj pa da se i njima udahne neki novi život te da svi ovi prazni i tužni prostori u gradskom ili državnom vlasništvu, a kojih nam nažalost uopće ne fali, napokon ponovno budu stavljeni u funkciju. Za Kulušić su se to, eto, tek neki dan, nakon više od dvadeset godina, sjetili učiniti. Možda sad napokon tamo otvori nešto korisnije od ovoga za što se sve ove godine koristio prostor na toj atraktivnoj lokaciji, a što je to točno bilo nitko zapravo ni ne zna… Nostalgične uzdahe dok se kraj njega prolazi? Nemam pojma, a nemaju, bojim se, ni oni. Ovi natječaji su, čini mi se, stoga jedini način da grad ponovno malo živne te da se ljudi koji su centar napustili nakon potresa, a u njega se nisu vratili jer im isto ni nakon četiri godine nije omogućeno, niti je bilo što učinjeno što bi ih na to trebalo nagnati, napokon počnu malo vraćati u najuže gradsko središte. Dok god naime, prostori po centru grada zjape prazni – umjesto da se u njima otvaraju neki novi i zanimljivi ugostiteljski objekti – to se neće dogoditi, a što se duže s time čeka to će povratak biti teži.
Upravo zbog toga, ova djelomično suvišna, a donekle manjkava informacija o Charliejevom otvaranju vrata u Gajevoj ulici, na kućnom broju 4, posebno me obradovala. Novi Charlie bi za ovaj napušteni i razrušeni centar grada iz 2024. godine mogao, nadam se, biti podjednako značajan kao što je to bio onaj Mirkov iz ’72.
Ponovno bi mogao inicirati proces socijalnog prelijevanja prema kafićima i terasama u centru grada te vratiti ljude u njegovo najuže središte. Subotom u razdoblju između 11 i 13 sati, dopustite mi da malo sanjarim, ispred Charlieja bi se opet mogla tražiti stolica više…
Naravno, čim dobiju terasu ispred lokala koja im pripada a koju za sada još uvijek nemaju, ali po usput dobivenim informacijama od konobara samo je pitanje dana kada će tamo neki činovnik u gradskoj upravi lupiti pečat i na posljednji papir koji je Charlieju potreban da zaživi u svojoj punini te doživi svoj nekadašnji sjaj.
Ono što, međutim, ovaj novi Charlie ima, a što za onaj originalni uz najbolju volju, dužno poštovanje i sve simpatije ne možemo nikako tvrditi, to su osobito dobra pića, atraktivne stolove i stolice te poprilično spektakularan interijer.
Po tom pitanju, ovom novom Charlieju u cijelom gradu nema ravnog… Mislili su na svaki i najmanji gastronomski ali i arhitektonski detalj.
Ni gospođa Braun, uvjeren sam, ovdje ne bi imala ništa za prigovoriti. Pogotovo kada bi vidjela da su novi vlasnici u potpunosti ispoštovali tradiciju lokala ukrasivši ga mnoštvom fotografija iz bogate igračke karijere oca i sina Braun, ali i trenerske jednog od njihovih najslavnijih ali ujedno i najvjernijih gostiju: Ćire Blaževića.
Čak su i pločice na podu jednake u prednjoj i stražnjoj prostoriji…
Legendarna fotografija Ive Eterovića koja prikazuje Charliejevu terasu krajem sedamdesetih godina, primjera radi, o kojoj sam na ovim stranicama ranije već iscrpno pisao, nalazi se uokvirena na polici u malom pozadinskom separeu. Po zidovima vise, nadalje, fotografije prvih vlasnika s otvorenja lokala od prije 52 godine, momčadske fotografije Dinamovih šampionskih momčadi iz ’67. i ’82., te razni drugi podsjetnici na Zagreb kakav je nekoć bio i zahvaljujući ovakvim ugostiteljskim pothvatima ponovno mogao biti.
Atmosfera u kafiću je nevjerojatno ugodna, kao da se nalazite u nekom malom, šarmantnom francuskom bistrou, a osim velikog izbora kvalitetnih i sjajno prezentiranih pića, izvrsne kave, bogatog izbora čajeva te veoma profesionalnog i diskretnog osoblja, nude i nešto za prigristi. Kroasani i mali sendviči koje za Charlie pripremaju u Noelu, ono je što mi je u Charlieju ranije uvijek nedostajalo pa sam prilikom neočekivanog napada gladi uvijek nevoljko morao ustajati sa svog mjesta i odlaziti u obližnju pekaru… Boje interijera koje prevladavaju, zaboravio sam to spomenuti, odmaraju oči, a zeleni baršunasti detalji odaju dojam sofisticiranosti. U njihovim unutrašnji prostorijama stane svega petnaestak do dvadeset ljudi, a što je skoro pa dvostruko manje nego što je prije bio slučaj. Svjesno su žrtvovali sjedeći prostor u prednjoj prostoriji kako bi dobili veliki, zbilja reprezentativni šank na kojemu se pripremaju i prvoklasni kokteli, a stražnja prostorija koja je prvenstveno namijenjena za sjedenje ostala je bez dijela svojih kvadratnih metara kako bi Charliejevi gosti napokon dobili adekvatan, gospodski toalet.
U kafiću se na svu sreću više ni ne puši, a prihvaćaju i kartice kao način plaćanja što je najkasnije od uvođenja eura kao službene valute postao ‘uvjet bez kojega se ne može’ za svaki ozbiljan ugostiteljski objekt.
Je li bolji ovaj novi Charlie od starog, pitao me netko, a ja sam rekao da jeste. Ali, je li mi draži – nije i, ne treba ni biti.
Sasvim je dovoljno da sam na temelju svega viđenog siguran da će Charlie i tijekom idućih 50 godina biti jedan od glavnih orijentira u gradu Zagrebu, te da će kroz njegova prema Trgu bana Jelačića otvorena vrata prolaziti još mnoge generacije Zagrepčana i, još važnije: Zagrepčanki, koje će na ovom kultnom zagrebačkom mjestu stvarati neke nove, ali vlastite i uvjeren sam ništa manje lijepe i zanimljive uspomene…
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
