Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Naš članak o nedavnom zatvaranju Tomata, najstarijeg kafića u Tkalčićevoj ulici osnovanog još 1981. godine, izazvao je veliki interes čitatelja, što nas je potaklo da rekonstruiramo zagrebačku ugostiteljsku scenu sredinom osamdesetih.
Stoga smo sastavili listu 37 osobito popularnih zagrebačkih restorana i kafića prije četrdesetak godina. Na ovoj retro listi nema diskoteka, rock klubova i noćnih klubova jer oni pripadaju dosta drukčijem ugostiteljskom žanru. Većina lokala s ove liste već dugo ne postoji, što je i normalno. Restorani i kafići gotovo uvijek imaju ograničeni rok trajanja. Evo, dakle, najopsežnije nostalgične liste koju smo dosad objavili.
Najstariji kafić u Tkalčićevoj neprekidno je radio od 1981. do kraja ljeta 2024. godine. Iduće bi se godine u njegovom prostoru u sjevernom dijelu Tkalčićeve trebao otvoriti “Koncept bar”
Ekipa Tomatova vlasnika, financijskog inženjera Jadranka Smoljana Sukija, sredinom osamdesetih otvorila je veoma dobru pizzeriju Tomato na samom dnu Zajčeve ulice. Lasagne su bile najbolje u gradu. Pizzeria nije dugo trajala. Danas je u tom prostoru neka manje ambiciozna pekarnica.
Stara vura, kako smo je svi zvali, bila je jedna od najelegantnijih zagrebačkih gostionica tijekom osamdesetih godina. Hrana je bila više nego dobra, a posluga predvođena legendarnim profesorom povijesti gospodinom Rocom, koji je po danu radio u gimnaziji a navečer u restoranu, mogla se uspoređivati s Esplanadinom. Poslije rata Stara vura nekoliko se puta pokušala reinkarnirati . Stara Vura velikog splitskog chefa Mire Bogdanovića svojedobno je sjajno kuhala. Zadnja verzija Stare vure, ona pretpotresna, svodila se na trećerazredni, mediokritetski turistički restoran.
Tiffany je sredinom osamdesetih godina bio daleko najbolji zagrebački privatni restoran. Tiffany je bio čisti fine dining u kojem je, nadahnut Pellapratovim receptima, briljirao chef Branko Ognjenović. Vlasnik Tiffanyja zakartao je restoran, koji se zatim pretvorio u kockarnicu. Danas taj podrum na uglu Gundulićeve više nije ugostiteljski poslovni prostor.
Altamira je bila prvi hrvatski španjolski restoran, s veoma solidnom paellom, premda je tartar biftek bio apsolutni hit. Kasnije se u podrumu u Palmotićevoj izmijenilo nekoliko posve anonimnih, nevažnih restorana i pivnica.
RL vaterpolista Rolanda Lopatnyja, supruga Tereze Kesovije, bio je vjerojatno prvi talijanski restoran u Zagrebu. Hrana nažalost uglavnom nije valjala, a posluga je bila prilično nadmena, da ne kažemo bezobrazna. LR-ov podrum već je dugo prazan.
Phoenix albanskog poduzetnika Vebija Velije bio je prvi hrvatski kineski restoran, a zatim prvi hrvatski argentinski restoran. I kineski i argentinski restoran pripremali su prilično spektakularnu hranu, ne samo za ondašnje kriterije. Velija je poslije rata otišao u Albaniju, gdje je postao hotelijerski veletajkun. U Phoenixovu se podrumu promijenilo nekoliko neuspješnih restorana, uključujući jedan posve grozni, navodno meksički.
Gračanka je osnovana još 1967. godine. Radilo se o tipičnoj podsljemenskoj gostionici, koja se ponosila velikim komadima mesa i ogromnim zdjelama zaista domaće juhe. Pošto je Gračankino vrijeme isteklo, u njen se prostor uselio slavonsko-dalmatinski chef Goran Albini Kamanjo. Prije petnaestak godina, Kamanjova je Gračanka, prepuna žive ribe i škampa, bila jedan od najpopularnijih gradskih restorana. Kamanjo je prije sedam ili osam godina već bio ozbiljno bolestan, pa je prije pet godina napustio Gračanku da bi se trajno povukao iz posla. U Gračanki trenutno nema nikoga.
Safari je u osamdesetim godinama bio jedan od najomiljenijih zagrebačkih kafića. Vlasnici su kasnije u podrumu otvorili restoran, koji je bio potpuno katastrofalan. Safari je već dosta vremena zatvoren, uz jedan mali kuriozitet. Vlasnik prostora svaka dva mjeseca u izlog stavlja natpis: “Caffe bar Safari bit će zatvoren zbog preuređenja do 31. u mjesecu.” I tako godinama.
Prva zagrebačka privatna pizzeria i danas radi, s vrlo sličnim jelovnikom kao prije skoro pola stoljeća. Purger je jedan od muzeja starog zagrebačkog ugostiteljstva.
Pizzeria ispod Kamenitih vrata radila je do kasno navečer. Pizze su bile ogromne, premda veoma loše. Ova skupa pizzeria koristila je sir za pizzu i šunku za pizzu, a pizza je bila užasno gnjecava. No, bilo je lijepo moći pojesti pizzu u ponoć na samom ulazu u Gornji grad.
Domino je sredinom osamdesetih bila jedna od najboljih zagrebačkih pizzerija. Domino je toliko držao do kvalitete, da je na pizzu quattro staggioni stavljao prave srednje velike škampe u ljusci. Domino već dugo ne radi, ali na izlogu i dalje piše Domino.
Šestine su bile jedna od prvih zagrebačkih pizzerija koja je pekla pizze u krušnoj peći, za minutu do minutu i pol. Sastojci su bili bezvezni, ali je tijesto bilo daleko najbolje, najmirisnije u gradu. U susjednoj dvorani preko puta pizzerije radio je restoran opće prakse koji nije bio posve loš. Šestine su propale tijekom rata. Prije petnaestak godine u tom se lokalu otvorio dosta solidan pub Hole in the One, koji nažalost nije dugo trajao. Šestine su već dugo prazne i zaključane.
Gradska kavana u osamdesetim je godinama počela umirati. Gotovo nitko ozbiljan u zagrebačkim intelektualnim krugovima više nije želio dolaziti u najljepšu zagrebačku kavanu. U devedesetim je godinama Gradsku kavanu preuzeo Miroslav Kutle, antiheroj privatizacije, koji je i kavanu i restoran Gradski podrum dokraja uništio. No, sadržaji u zgradi Gradske kavane upravo doživljavaju renesansu i procvat. Ondje se, naime, nalazi Sol Mate Jankovića.
Corso je desetljećima bio jedna od najpopularnijih zagrebačkih kavana. U osamdesetim se godinama u Corsovu prizemlju otvorila bezvezna ali vrlo komercijalna pizzeria. U zadnjih dvadeset godina Corso se više puta pokušavao revitalizirati, no bojimo se da je potres, koji ga je ozbiljno oštetio, zauvijek uništio ugostiteljski potencijal legendarne kavane.
Medulić nije bio raskošan poput Corsa ali je bio sasvim ugodan, s korektnom pizzerijom i bistroom i vrlo, vrlo povoljnim cijenama čak i za studentske kriterije. Medulić je nestao u devedesetim godinama. Danas se ondje nalazi prostrani DM.
Restoran s najljepšim pogledom na Zagreb i danas normalno radi, ali zaista nikad nije bio gori. Ako volite hranu, bolje je da izbjegavate Šestinski lagvić
Kaptolska klet također je, baš kao i Šestinski lagvić, u najgoroj gastronomskoj fazi otkako postoji, a ondje smo redovito počeli jesti još 1984. godine. Kaptolska klet još je gori slučaj od Šestinskog lagvića, jer je u jednom od brojnih preuređenja ostala bez svoje lijepe terase.
Kod Pere je i danas iznimno popularna gostionica s golemim porcijama “domaće” hrane. Utemeljitelj, veliki Pero Miladin umro je 2015. u 92. godini. Pero Miladin jedan je od najvažnijih protagonista ranog hrvatskog privatnog ugostiteljstva. U Perino se vrijeme restoran zvao Izletište pri Schlosserovim stubama.
Dva goluba najpoznatija je stara gostionica između Kvaternikova trga i Dubrave. Catering Kvatrić, posljednji vlasnik Dva goluba, odlučio je zatvoriti taj restoran s dobrom janjetinom, lošim kuhanjem i romantičnim vrtom. Kuća u kojoj se restoran nalazio sada se pretvorila u devastirani squat.
Grič inovativnog restoratera Drage Vukušića sredinom je osamdesetih bio jedan od epicentara zagrebačkog društvenog života: nogometaši, rokeri, pjevači zabavne glazbe, književnici, slikari, novinari, TV voditelji, aktivni i zabranjeni političari… svi su se susretali u Griču, uživajući u gusjim jetrima, žabljim krakovima, crnom rižotu, steakovima i svježoj ribi. Gospodin Vukušić krajem je osamdesetih odlučio zatvoriti Grič i pokrenuti luksuzni restoran u podrumu Muzeja za umjetnost i obrt, koji je propao za manje od deset godina. U Gričevoj se kući negdje 1994. ili 1995. otvorio Život na sjeveru, koji je bio dosta simpatičan, ali gastronomski inferioran pa nije dugo trajao.
Jedan od najpoznatijih zagrebačkih restorana počeo je propadati kad ga je preuzeo Mladen Munjaković vezni igrač Dinamove šampionske generacije iz 1982. godine. No, čak i da je Munjaković bio restoranski genij Šumski bi dvor nužno propao, jer su temelji te veoma lijepe i povijesno važne zgrade bili potpuno truli. Originalni Šumski dvor je srušen, a general Čermak sada ondje gradi repliku starog Šumskog dvora.
Split na početku Ilice, s lijeve strane ako hodate prema Gundulićevoj, bio je jednostavni riblji restoran s prvorazrednom robom. Split su obožavali ondašnji poslovni ljudi, koji su plaćali narudžbenicama velikih državnih poduzeća. Split je gotovo svakodnevno držao gigantske žive škampe.
Kornati su bili slični Splitu, samo s ljepšim ambijentom, osobito ne terasi, i definitivno boljim kuhanjem. Danas se ondje nalazi restoran Boban.
Genijalni Dragutin Šurbek, jedan do najvećih hrvatskih sportaša svih vremena, sredinom osamdesetih otvorio je konobu u podrumu u tada novoj, tek izgrađenoj Gotovčevoj ulici blizu Kvaternikova trga. Meniji su bili dizajnirani kao stolnoteniski reketi. Konoba 21 bila je jedan od prvih modernih bistroa u Zagrebu, s izvrsnim malim tanjurima. Gusja jetra, kulen i meso iz tiblice bili su apsolutni favoriti.
Stara Vlaška u najstarijem dijelu Vlaške bila je otmjeni konzervativni restoran s odličnom poslugom i finom kolekcijom klasičnih francuskih i hrvatskih jela. U Staroj smo Vlaškoj prvi put jeli tournedos Rossini, s dva odreska u porciji, jer je tournedos množina od turnedo pa ne postoji tournedos Rossini s jednim odreskom kako to misle neki hrvatski kuhari. To bi možda mogao biti biftek Rossini. Stara Vlaška bila je prilično skupa ali mnogo bolja od susjednog Gradskog podruma. Danas se u prostoru stare Vlaške nalazi noćni klub.
Restoran Purger na Gornjem Bukovcu iznad Maksimira, nije imao nikakve veze s restoranom Purger u Petrinjskoj koji i danas postoji. Purger je bio manja roštiljarna smještena u obiteljskoj kući, s vrlo dobrom pljeskavicom, senzacionalnim lungićima i ekstremno prijateljskim cijenama.
Purger u Petrinjskoj, koji već godinama traži novog vlasnika, restoran je uz koji su mnogi Zagrepčani emotivno vezani. Purgerov gazda, gospodin Stanko, nesumnjivo je simpatičan i drag čovjek, ali hrana u Purgeru nikad nažalost nije bila bolja od prosječne. Da nema gospodina Stanka, Purger bi bio odavno zaboravljen.
Okrugljak upravo slavi 111. rođendan. Okrugljak je i u boljim i u lošijim vremenima trajna institucija hrvatske restoranske industrije. Okrugljak ima jednu od spektakularnijih terasa u Zagrebu.
Lašćinska klet, tek desetak godina mlađa od Okrugljaka, radikalno je tradicionalni restoran i po hrani i u pristupu ugostiteljstvu, što može smetati. Međutim, vlasnicima Lašćinske kleti nitko ne može odreći dobru namjeru i profesionalni dignitet.
U osamdesetim i devedesetim godinama Diana je bila najprestižniji kafić u Zagrebu, koji je miješao dobre koktele, dok je šampanjac, uglavnom Louis Roederer Brut Premier, tekao u potocima. Kasnije je Diana počela propadati skupa s Westinom, koji nikako da uđe u Maistrin program obnove premda se obnova bivšeg Intercontija višekratno najavljivala.
Opera na najvišem katu zagrebačkog InterContinentala bila je jedan od prvih i najboljih hrvatskih fine dining restorana. Opera je zatvorena sredinom devedesetih godina. Jeffrey Vella htio bi u Operi otvoriti zagrebačku verziju Cap Aurea.
Rubin je bez ikakve sumnje, bio jedan od tri najluksuznija zagrebačka restorana svog vremena, uz Tiffany i Operu. Rubin je bio klasični hotelski fine dining, s fantastičnom vinskom listom koja je, primjerice, uključivala nekoliko berbi Chateau d’Yquema iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Današnji Esplanadin fine dining, Zinfandel’s, dostojno nastavlja otmjenu i plemenitu Rubinovu tradiciju.
Hamby je, dakle, bio prvi hrvatski hamburger bar. Hamburgeri su nam se činili dosta ukusnim, bili su zarazni i donosili su osjećaj Zapada, koji je mnogim klincima u komunističkoj državi upravo neophodno trebao. Hamby je, naravno, dolaskom McDonald’sa postao nepotreban, ali je uistinu odigrao važnu društvenu ulogu.
Drina je bila megapopularna bosanska gostionica, u kojoj smo kao tinejdžeri prvi put probali japrake i sogan dolme i odmah se zaljubili. Drina je početkom rata promijenila ime u Janje, jer se nekom naivnom to činilo politički prihvatljivijim. Janje se zauvijek zatvorilo 1994. godine.Zgrada u kojoj se Drina nalazila više ne postoji.
Zvečka je bila dosta grozna caffe slastičarna, koja je postala legendarna zbog svoje ultraprometne lokacije i niskih cijena, pa ste ondje doista mogli naći svakoga tko vam je trebao, ako ste imali između 16 i 30 godina. Zvečka je bila zagrebački Facebook osamdesetih.
Kavkaz je u osamdesetim godinama bio klasična kavana, s portretima velikih zagrebačkih umjetnika i novinara, s jednim stolom stalno rezerviranim za Ivu Mihovilovića, ali i s vrlo mladom rokerskom i glumačkom publikom. Današnji Kavkaz, ni u duhu ni u uređenju nema baš nikakve veze s Kavkazom iz osamdesetih godina.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
