Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Tko bi rekao da će na križanju napuštene i razrušene Petrinjske te parkiranim autima zatrpane Mrazovićeve ulice, započeti novi život za taj cijeli dio grada
U vrijeme kada gradom kolaju najrazličitije moguće informacije, a čovjek koji želi ostati pri zdravoj pameti bira razne načine da ih izbjegne, mene oduševi kada mi netko onako, bez ikakvog sebičnog interesa, kaže nešto naizgled jednostavno poput toga da se, štojaznam, otvorio neki mali kafić, bistro ili restorančić gdje se može pojesti ukusno jelo u dobrom ambijentu, za pristojnu cijenu.
Nakon toga jedva čekam da provjerim te tvrdnje a ako bi provjera još i zadovoljila pa shvatim da je ukusno, obilno i ugodno, te da zbilja nije ni pretjerano skupo – nitko sretniji od mene!
Upravo tako je, evo, bilo neki dan kad sam po preporuci jedne prijateljice otišao u novootvoreni Marelica Art Latte u Petrinjskoj 47, u prostoru nekadašnjeg Tunaholica, gdje sam zbilja ostao ugodno iznenađen jer od te njezine preporuke iz najmanje tri razloga ništa nisam očekivao.
——-
Prvi razlog zašto od Marelice nisam puno očekivao je taj da je riječ o lokaciji u Petrinjskoj ulici. Ta ulica je naime jedna od onih iz užeg gradskog središta na koje se zagrebački potres iz 2020. najviše odrazio. Preko noći iseljene su zgrade u kojima se nalazilo ministarstvo vanjskih poslova, policija i Trgovački sud pa je ulica tako ostala bez ogromnog broja ljudi koji su u tim institucijama bili zaposleni ili su ih samo posjećivali kako bi izvadili osobne dokumente, predali požurnicu na sud ili posjetili nekog rođaka koji radi u ministarstvu. Oni dugački redovi koji su se donedavno formirali ispred policijske zgrade na broju 30, sada su izmješteni negdje prema Remetincu, pitaj Boga gdje, a velik broj odvjetnika, mladih i zgodnih odvjetničkih vježbenica te njihovi klijenti, raštrkali su se po cijelom gradu pokušavajući pohvatati sve nove lokacije na koje su ti sudovi nekoć smješteni u Petrinjskoj brzinski premješteni.
Stanara je također bivalo sve manje pa kafići koji su prije potresa mogli jako dobro živjeti isključivo na tim velikim količinama kave koju bi u prijepodnevnim satima prodali onima koji njihovu ulicu posjećuju po službenoj dužnosti, a u poslijepodnevnim i onima koji su tu trajno nastanjeni, sada nekim danima uopće ne otvaraju svoja vrata već samo stave natpis kako taj dan, eto, neće raditi. Istarski Tunaholic, koji je bio prvi moderni riblji street food u gradu, uslijed tog smanjenog šušura oko državnih institucija zatvorio je svoja vrata… I sada bi, pomislio sam, iza istih tih vrata trebalo biti nešto novo i dobro?
“Ugodan ambijent, izvrsna kava i povoljno a ukusno zdravo jelo,” kako mi je to pokušala prodati moja prijateljica. Nemoguće…
Petrinjska je već četiri i pol godine isključivo u silaznoj putanji i tako nešto se ne može dogoditi ni slučajno, a da se, evo, nekim čudom ili, recimo, krivom ugostiteljskom procjenom ipak dogodilo – tu je drugi razlog zbog kojega od te preporuke nisam očekivao mnogo.
Sva takva mjesta, naime, koja prave neku filozofiju od kave, čaja, jaja i tosta ili takozvane zdrave prehrane sa supernamirnicama, strahovito mi idu na živce. I to već dugo! Zagreb ih je zadnjih par godina prepun, a kad god sam neki od njih na nečiju preporuku posjetio, nastao je neki problem. Ili su me naživcirali već prilikom ulaza s nekim “waiting lineom” gdje bih kao trebao stajati i čekati da mi se netko obrati dok drugi samo prolaze i sjedaju gdje stignu, ili me je iz takta izbacivao taj neki njihov nadmeni stav oko nečeg tako običnog kao što je kava i neko jednostavno jelo. Brunch? Iritantno samo po sebi, zar ne?! Lokali su to, shvatio sam s vremenom, u koje bi se odlazilo radi fotografije za Instagram a ne radi ugodnog provoda ili uživanja u hrani i piću. Cijene da pri tome ni ne spominjem. Usporedive su s nekim od najboljih zagrebačkih restorana, a atmosfera na takvim mjestima je takva da svatko sjedi sam za stolom te iz raznih kuteva telefonom snima svoj svježe cijeđeni juice ili tost s avokadom. Smijeh je, da spomenem i to, u takvim objektima prisutan samo u obliku smajlija koji se stavi u opis ili komentar na uploadani video…
Osim po kazni, zbilja nisam vidio razlog za odlazak na takvo mjesto, pogotovo jer su i sve dosadašnje preporuke od ove osobe bile upravo takve. Niti jednom mi, nota bene, nije preporučila neko iole normalno mjesto. To je ujedno i taj treći razlog zašto od Marelice nisam previše očekivao… Ni sam naziv lokala me, jasno, nije previše privlačio. Čuj, Marelica… A zašto nije šljiva ili, evo, banana. Pa kad vas netko pita gdje ste, a vi slučajno tamo, možete reć’ da ste: u banani! (Ne osuđujte, nije puno gora fora od Marelice).
Ili evo, obrnuti ananas.
To je sada moderno, a osim što je zvučno ujedno je i snažna poruka koja bi zasigurno privukla više klijentele od ove marelice…
Eh da, skoro sam zaboravio, bio je još jedan, četvrti ili je to već sada peti razlog: nervirao me i neki članak koji sam nedavno pročitao o vlasniku tog kafića, a koji se pretežito bavio pitanjem njegovih odijela i mladenačke manekenske karijere… Bio je omiljeni model Karl Lagerfelda. Ali, pišu dalje ta vrijedna novinarska pera, surađivao je i s Tom Fordom, Yves Saint Laurentom i Versaceom. Dolce&Gabbana? Pa, naravno! Nema s kim nije surađivao… Koliko mu košta taj čaj kojim se u tekstu hvali da ga pripremaju po tradicionalnoj recepturi i na – pazite molim vas ovo – ceremonijalan način, što god to značilo, to niti ne spominju.
Samo lud čovjek bi uzevši sve ovo u obzir mogao pomisliti da se subotnje prijepodne isplati tamo provesti, ali nakon što sam u nedostatku bilo kakvog drugog zanimljivog sadržaja u centru grada isto ipak učinio, odgovorno tvrdim – ni od koga nagovaran i pri donekle zdravoj pameti – da je ovaj ugodni lokal zbilja nešto drugačije od svega ostalog što sam u Zagrebu do sada imao priliku vidjeti. Upravo na ovom mjestu – na križanju ovako opisane, napuštene i razrušene Petrinjske i parkiranim autima zatrpane Mrazovićeve ulice – napokon bi, shvatio sam, mogao započeti novi život za ovu ulicu.
Palo mi je to napamet dok sam na ceremonijalan način ispijao čaj, ali već od samog dolaska u taj Art Latte, da ne spominjem više tu voćku po kojoj su nazvani, stvari su izgledale itekako obećavajuće…
——-
Elem, bez obzira na to što je oko 11 sati spomenuti ugostiteljski objekt već bio dupkom pun, vidi se to odmah kroz njihove velike prozore koji unutarnjem dijelu dovode svjetlost te se kroz njih nesmetano može pratiti dinamika gradskih kretanja, nisu me natjerali da stojim u nekom waiting lineu niti su me, što je na onim gore opisanim mjestima također čest slučaj, bahato otfikarili već s vrata. Baš naprotiv. Gazda lokala, koji je zbilja bio u fantastičnom trodijelnom odijelu od skupocjene merino vune, baš kako je onaj magazin to neki dan i naveo, dočekao me na ulazu kao da imam rezervaciju ili da je, eto, neograničen broj slobodnih mjesta.
“Uđite, uđite…”, bio je srdačan iako sam bio s malim djetetom, a što je ugostiteljima inače u rangu toga da si došao s psom samo ne smiju postaviti znak zabrane pa jedva čekaju da ti kažu kako nema slobodnih stolova.
Ja sam se, iskreno govoreći, već bio počeo okretati i izlaziti iz lokala jer sam vidio da je prostor relativno mali, a svako od otprilike 40-ak mjesta bilo je već popunjeno, ali vlasnik je vrlo simpatično i dobronamjerno inzistirao da ipak ostanem.
“Ne brinite…”, rekao je,”naći ćemo mjesto za vas!”
I, zbilja, dok me on uvjeravao da ću ipak uspjeti sjest, iako je po svemu sudeći to izgledalo nemoguće, jedan čovjek se oglasio da on baš odlazi te da mogu, ako želim, sjest za njegov stol. Ja sam mu čak ponudio platiti to piće koje je zbog djeteta i mene brzinski dovršavao, ali nije prihvatio. Odlazeći je međutim sreo neku prijateljicu za drugim stolom pa joj se pridružio na još jednom piću, a meni je bilo drago što je karma u ovom slučaju tako brzo reagirala te da je taj čovjek bez ikakve odgode nagrađen za svoj humani čin.
Čuo sam ih kako naručuju Delamotte šampanjac, a koji je suh i fino uravnotežen s ukusnom aromom citrusa, pa sam znao da mu je na tom novom mjestu još i bolje.
Vlasnik Marelice, koji je tom svojom elegantnom pojavom bio sušta suprotnost ostalim gazdama po kafićima, nije tako srdačan bio samo prema meni. Uskoro je još nekoliko ljudi pokušalo ući u ionako krcat lokal, a on ih je na neki način sve uspio zadržati. Malo su pričekali ispred ulaza uz čašu prosecca kojom ih je počastio, te su se vrlo brzo, ne pitajte me kako, našli unutra za nekim od stolova. Pri tome, valja reći, da nisam primijetio da je netko napustio lokal…
Sve to doprinijelo je ugodnoj, pa rekao bih čak i obiteljskoj atmosferi među nepoznatim ljudima koji su to subotnje prijepodne odlučili provesti u ovom novootvorenom, kako smo svi vrlo brzo shvatili, vrlo dobrom baru.
Konobarici koja nas je posluživala materinji jezik je engleski, odmah će vam to dati do znanja, ali jako se trudi govoriti i hrvatski što je stvorilo kombinaciju zbog koje bi se mom imenjaku Miri Gavranu vjerojatno digla kosa na glavi, ali svima nama koje je posluživala to je bilo veoma simpatično.
Duet ove bilingvalne konobarice i neobičnog, besprijekorno odjevenog gospodina koji nikoga nije odbio s vrata te je naposljetku svatko bio posjednut i profesionalno uslužen, zbilja ostavlja dojam da tih par trenutaka koliko ste u Marelici niste u Zagrebu, pogotovo ne u nekoj razrušenoj ulici, već u New Yorku, Parizu ili, ne znam, Berlinu.
Čovjek je navodno ovakve lokale otvarao u Maroku pa moguće da je, evo, i tamo ovako. U Zagrebu međutim, sve do ovog otvorenja, nigdje nije tako bilo… Bez problema mogu zamisliti epizodu Sex&Grada u kojoj će se one četiri prijateljice naći na brunchu upravo na ovom mjestu. Ne znam niti jedno drugo mjesto u gradu koje bi bila adekvatna kulisa za takvo što.
Konobarica nam je objasnila da njihove kave dolaze iz Gvatemale, Etiopije, Kolumbije, Indonezije, Brazila, Perua, Meksika, dok čajevi uvoze iz Japana, Kine, Južne Koreje, Indije, Šri Lanke, Vijetnama, Južne Afrike i Argentine. Posebnu pozornost, kaže, posvećuju pripremi organske kave i čaja koje pažljivo pripremaju njihovi baristi, specijalisti za latte art, filter kavu i pripremu čajeva.
“Pripremamo doručak, brunch i poslovni ručak…”, nastavila je nabrajati, “kao i sokove i smoothieje od svježeg voća i povrća, deserte s niskim glikemijskim indeksom te slastice i kruh bez glutena”. Također poslužujemo – poentirala je na kraju – vrhunska vina i šampanjce, te naše uvijek svježe voćne koktele.
Dosadan kakav jesam naručio sam espresso, ali narudžbu moje supruge koja nam se s vremenom pridružila samo do sada nije bilo potrebe da je spominjem, nešto je što bi teško razumio i profesor kroatistike a kamoli ova ljubazna strankinja. Najgore što se muškarcu može dogoditi, uzgred kazano, je da mu djevojka pije neku kompliciranu kavu. Neki mali makijato s hladnim u velikoj šalici ili cappuccino sa srednjom pjenom i malo mlijeka… Nakon drugog ili trećeg izlaska shvatit će da mu je lakše promijeniti djevojku nego svaki put umjesto nje vraćati kavu i prepirati se s konobarom je li to ono što je ona naručila. Njegov espresso, zapamtite ovo dobro, nikad neće stvarati probleme u vezi.
Narudžba moje supruge koju očito nisam zamijenio na vrijeme dok je još uvijek bila samo djevojka, u Marelici je međutim ispravno procesuirana i donesena. Naručili smo stoga odmah i omlet i raviole u kremi od graška, a za dijete smo uzeli svježe cijeđeni sok od jabuke i tart od marelice na kojemu smo shvatili da im je, eto, dobar i naziv lokala. Kolač je naime bio takav da se isplati po njemu nazvati i prvorođeno, a ne samo ugostiteljski objekt.
Vrijeme do stizanja narudžbe kratio sam slušajući zbilja ugodnu glazbu koju puštaju u Marelici, ali i pozorno osluškujući reakcije na ovo novo mjesto za susjednim stolovima.
Svaki stol živio je neki svoj život, a opet smo svi bili kao jedno.
Dvije gospođe za susjednim stolom, a koje su očito čitale isti članak o vlasniku koji sam i ja pročitao, ukucavale su njegove ime u Google tražilicu te jedna drugoj međusobno pokazivale njegove fotografije iz mladosti. Njihov muški pratitelji, vidno iznervirani time, pokušavali su promijeniti temu, prilično neuspješno. Za drugim su stari znanci ispijali šampanjac, a za trećim su neki mladi i urbani ljudi hvalili sve što su kušali. Od čaja pa do ponude za business lunch. Bili su pogotovo oduševljeni uslugom i unutarnjim uređenjem lokala, a po pitanju hrane i pića nitko ni za ostalim stolovima nije imao zamjerku.
Dok je meni stigla narudžba za stol, bogato opremljen omlet i ukusni ravioli koje je supruga tako brzo smazala da nisam stigao niti jedan probati, vani je počela lagano padati kiša. Tako pokisla Petrinjska je izgledala još gore, pa nitko od prisutnih nije želio napuštati ovu malu oazu u centru grada, a kojom je s vremenom vladala sve opuštenija i razigranija atmosfera. Pojačale su se i narudžbe vina i koktela, a ja sam shvatio da ne stoji nijedan od ona tri razloga zbog kojih od ovog mjesta u početku nisam imao velikih očekivanja. Ne stoje čak ni onaj četvrti i peti razlog…
Bio sam sretan jer se, eto, u vrijeme kad gradom kolaju najrazličitije moguće informacije, a čovjek koji želi ostati pri zdravoj pameti bira razne načine da ih izbjegne, jedna takva o malom kafiću, bistrou ili restorančiću u kojemu se može dobro popiti te u lijepom ambijentu pojesti neko ukusno jelo, pa onda još i za pristojnu cijenu, napokon pokazala kao istinita. Dobar je to znak za cijeli centar grada!
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
