Dobro je voditi malu djecu u restorane. Djeca se u restoranima socijaliziraju

Vodi se stalna rasprava o tome trebaju li djeca posjećivati restorane. Sigurno ste se već negdje susreli s tim. Započela ju je vjerojatno još Samantha u jednom od nastavaka serije Seks i Grad, tvrdeći da je djeci mjesto samo u restoranima koji poslužuju Happy meal, a dovršio Miljenko Jergović u svojoj nedavnoj kolumni gdje piše o bezumnoj vladavini djece u društvu.

Njegova teza je, isto kao Samanthina, da djeca ne trebaju ići u restorane ako će se tamo ponašati kao da su na dječjem igralištu. Ukoliko će se prilikom posjete restoranu odgajati i socijalizirati tako što će učiti kako se u restoranu, ali i drugim ozbiljnim mjestima valja ponašati, onda bezbeli trebaju. To je uostalom i jedan od razloga zašto je za djecu korisno da posjećuju restorane i uče kako u njima mirno sjediti, ne držati laktove na stolovima i ne podmetati nogu konobaru, a ako ne prođu tako neku vrstu socijalizacije u životu – proširuje Jerga malo svoju tezu – odrast će u tinejdžere koji vrijeđaju i fizički napadaju profesora ili roditelje koji takvo ponašanje agresivno opravdavaju. Bio je naime takav jedan slučaj u medijima dok je pisao tu kolumnu…

Samantha je, sjetit ćete se te epizode ako ste pratili Sex i grad dok je još bio gledljiv, znatno radikalizirala stvari po tom pitanju.  Dok je jela u otmjenom restoranu razgovarajući na telefon o poslu, jedno glasno, musavo dijete igralo se sa svojom precijenjenom tjesteninom. Konobar je Samanthu upozorio da mobiteli nisu dopušteni jer to smeta drugim gostima, a ona je – gnušajući se dvostrukih standarda – zahtijevala objašnjenje.

“Razumijem da bi moj mobitel nekima mogao smetati, ali što poduzimate u vezi s ovom bukom?”, rekla je pokazujući na derište za susjednim stolom. Blago zaprepašten njezinom “neosjetljivošću”, konobar joj je odgovorio da je to dijete.

“Ne možemo ništa učiniti u vezi s tim!”

Vidjevši da nitko neće biti njezin zagovornik na fronti protiv djece u restoranima Samantha, koja nikada nije prihvaćala ne kao odgovor na putu do svojih ciljeva, a nije ga ni sama prečesto davala, odlučila je pokušati urazumiti roditelje tog neodgojenog mališana.

“Razumijem da vaše dijete i ja moramo koegzistirati u ovom gradu,” rekla je veoma pristojno, “Ali možda biste ga mogli odvesti na neko prikladnije mjesto gdje će dobiti Happy Meal kako bih, eto, i ja imala sretniji obrok.”

U tom trenutku dijete je bacilo tjesteninu na njezin bijeli sako i tako ostvarilo povijesnu pobjedu za svu djecu svijeta koja vrište po restoranima. Samantha je ipak uspjela sačuvati dostojanstvo duhovito zaključivši ovu raspravu.

“Ja sam iznijela svoje,” rekla je svjesna poraza, “a on svoje.”

Nije bilo puno stvari s kojima Kim Cattrall kao Samantha Jones nije mogla izaći na kraj u Seksu i gradu. Od akrobatskih seksualnih činova do lažnih bradavica, Samantha je uvijek uspijevala ostvariti svoj cilj. Naspram iritantne djece u restoranu, međutim, i ona je bila nemoćna.

——-

Elem, ono što bi u ovom drugom dijelu mog teksta trebalo napomenuti jest da ni djeca – pazite molim vas ovo – ne vole biti u restoranima. Uglavnom nemaju što jesti jer šestogodišnjaci baš i nisu ludi za krvavim steakovima, kamenicama ili foie gras, ali ni za roštiljem, pa su osuđeni na tri uvijek ista jela s dječjih menija kojima dominiraju pohana piletina i riblji štapići. Osim toga, klincima je u restoranima, možda ste primijetili, beznadežno dosadno. Čak i na vlastitim rođendanima, krštenjima, pričestima ili nekim drugim proslavama kad se čitava obitelj samo zbog njih okupi, ona uglavnom zijevaju, negoduju i plaču…

Uvjeren sam da kada bi postojao neki dječji gastronomski portal na kojemu bi radila djeca i pisala za drugu djecu, kod njih se ne bi postavljalo pitanje smetaju li ona drugim gostima u tim restoranima već – možda sasvim ispravno – smjetaju li njima ti restorani, drugi gosti ali i njihovi dosadni roditelji. Zašto nas jednostavno, zaključio bi sasvim sigurno neki spisateljski wunderkind tamo u toj izmišljenoj redakciji, ne puste da jedemo sladoled i gledamo Pepu Pig?! Ili, također svoj djeci draga opcija, da budu kod dede i bake koji im daju štogod požele pa makar to bili špageti s gumenim medvjedićima ili kinder jaje u nekoliko slijedova.

Pa ipak, dok ta djeca nauče čitati i pisati pa  gastronomski portal na kojemu će napisati svoj pogled na pitanje kojemu se u svijetu odraslih bave i Samantha iz Sex i grada ali i Miljenko Jergović postane moguć, ne preostaje im drugo nego da slušaju roditelje koji suvereno odlučuju o njihovim posjetima ugostiteljskim objektima.

Djeca su u restoranima, jasno je dakle, samo zbog roditelja koji nemaju kamo s njima pa kad se požele restoranske hrane i tog iskustva moraju, eto, voditi i njih. To međutim nipošto ne treba osuđivati već jako dobro razumjeti.

Ja sam, evo, prvi koji će povesti dijete u svaki restoran u kojemu poželim ručati ili večerati mnogo radije nego da odustanem jer bi nekome za susjednim stolom dijete moglo smetati ili zato što je njoj to dosadno. Nije ni meni naime previše zabavno slagati Barbie kućicu od Lego kockica pa je, čini mi se, slažem svaki dan po dva puta…Cijelu ovu raspravu olakšavaju pak restorani poput zagrebačkog Theatriuma koji, iako je restoran visoke razine u kojemu bi se moglo zamisliti i Samanthu Jones kako telefonira o poslu dok jede, zapravo vole djecu i trude se omogućiti im što bolje iskustvo u okruženju koje je djeci prirodno zamorno i dosadno.

Cijenjeni chef Filip Horvat znao je u takvim prigodama sa zadovoljstvom djeci pripremiti neka jednostavnija jela, ali uvijek s nekim svojim zanimljivim pristupom koji bi oduševio i male i velike. Tako je uostalom svoje stalno mjesto na Theatriumovom meniju prije nekoliko godina pronašao i bečki šnicl. Napravio mi ga je jednom prilikom za dijete, a bio je toliko dobar – bolja od bilo koji drugi koji sam imao priliku probati od Zagreba do Beča – da sam odmah naručio i jedan za sebe. Za vrijeme covida kad su radili samo za dostave, da se malo našalim, taj njihov bečki bio je prodavaniji od onog malog gela za dezinfekciju ruku… Svi su poludjeli za njima, a neki su mu pripisivali i ljekovitija svojstva od onih Pfeizerova cjepiva.

“Neće dijete smetati drugim gostima?” pitao sam ga i ovaj put po povratku u Zagreb s godišnjeg odmora, više iz pristojnosti jer sam ionako već sjedio i čekao Theatriumovu juhu od graška zbog koje bi vrijedilo i prekinuti ljetovanje, a on me odgovorom podsjetio zašto uopće posjećujemo takva mjesta.

“Posjet restoranu nije individualno,” rekao je, “već kolektivno iskustvo!”

“To je nešto što treba postati jasno svakom djetetu ali i odraslima!”, poentirao je autoritativno prije nego što je oko vrata zakačio pregaču i nestao u kuhinji gdje nastaje njegova čarolija.

Meni je, naravno, jedino bilo bitno da se mojoj kćerki svidjela juha i da je cijelu pojela, a od pojave mobitela i crtića koje djeca na njima gledaju po kafićima i restoranima njihovo divlje ponašanje ionako više nigdje nije tema. Problemi koji će zbog toga s vremenom nastati kod djece bit će tema za neku drugu, vjerojatno mnogo dublju analizu od ove moje, ali to ću onda ipak prepustiti stručnjacima. Ono što je meni kao laiku već sada jasno, to je da će takav trend zabavljanja djeteta u restoranu sasvim sigurno dovesti do toga da ćemo se vrlo brzo početi radovati ako negdje u restoranu umjesto mobilnih ekrana na mjestu dječjih lica opet vidimo nekog nestašnog mališana koje će konobaru postaviti nogu ili, štojaznam, na neku našu domaću inačicu Samanthe istresti pun tanjur tjestenine.

Time će ova rasprava napraviti puni krug i zatvoriti se sama u sebe pa je možda napokon i trajno okončamo.

Fotografije/Miro Par

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.