Kuda idu divlje svinje i hoće li otjerati obitelj Beckham s Lopuda

U predvorju hotela Glavović, u središtu Lopuda na obali Ive Kuljevana, okupilo se neki dan čitavo mjesto. Talijan Toto Bergamo Rosi, još uvijek vidno u stanju šoka, na nekoj simpatičnoj mješavini talijanskog i hrvatskog jezika prepričavao je što mu se prethodne večeri dogodilo.

“Zvijer je skočila na mene…”, govorio je tako uživljen u događaj da je ostavljao dojam kao da se to upravo sada događa i da ga zvijer, evo, opet napada.

Taj Talijan koji već godinama boravi na Lopudu gdje je sudjelovao i u mnogim za otok značajnim restauracijama, nastavio je svoje izlaganje u jednom dahu: “Napadnut sam na skalinima od kuće. Prilikom penjanja zatekao sam je na sredini skala, ona se zatrčala na mene, vjerojatno od straha, ali kako je skočila ozlijedila me na predjelu leđa.”

U tom trenutku podigao je majicu na spomenutom predjelu leđa, a okupljeno mnoštvo uzdahnulo je od užasa prilikom pogleda na tragove crvenih ogrebotina koje su zasigurno – zna to svatko tko se barem jednom u životu spustio niz suhi tobogan ili poskliznuo igrajući mali nogomet na parketu – pekle kao sam vrag.

“Ja sam na svu sreću dobro…”, zaključio je Toto svoje svjedočanstvo, ističući da je i dalje fizički moćan, “ali što bi se dogodilo da je zvijer napala neko dijete? Posljedice bi sigurno bile ozbiljnije”.

“Pa što je to bilo?”, začuo se ženski glas iz nepoznatog smjera. “Ta zvijer? Možeš li je, Toto, identificirati?”, nastavila je radoznalo.

“Divlja svinja, sinjorina!”, odgovorio je Toto sada već nekim umirujućim, sveznajućim tonom u glasu. Objasnio je kako s njima već sedam do osam godina vodi borbu te da ih je na Lopudu sve više – brzo se razmnožavaju i nitko ih ne lovi – a policija i vlasti, kako kaže, po tom pitanju ništa ne poduzimaju.

“Treba ih odstrijeliti!”, uzvratio mu je taj ženski glas rezolutno, a po žamoru koji je odmah zatim nastao u predvorju obiteljskog hotela Glavović mogao se steći dojam da takav stav uživa većinsku podršku. 

Na tom spontanom i neformalnom sastanku mještana zatekao se i novinar lokalnog medija, kojega je urednik poslao novim Jadrolinijinim katamaranom Kata da vidi što se to na Lopudu događa i može li se iz svega toga izvući neka priča koja će im na portalu ostvariti velik broj klikova.

“Nije vijest da je divlja svinja napala čovjeka”, rekao mu je u luci Gruž kad ga je otpratio na brod, dajući mu valjda prvu novinarsku lekciju otkad su ga tamo zaposlili kao pripravnika prije nekoliko godina, “vijest je da je čovjek napao divlju svinju!”

S tim riječima na pameti, mladi izvjestitelj iz Grada uključuje se u raspravu te napominje kako se u drugim državama Europe divlje svinje love, jasno, zbog mesa, ali i zbog opasnosti koju predstavljaju za ljude. (Vlasniku jednog fast fooda koji je bio prisutan, svidjelo se ovaj dio s besplatnim mesom)

Vidjevši da je zadobio pozornost mještana i u nadi da će pokrenuti lov na te divlje zvijeri, novinar snažno poentira: “što ne bih rekao da je slučaj ovdje na Lopudu!”

Prostorijom je zavladao muk. Istovremeno su znali da govori istinu, bilo ih je zbog toga strah za svoje živote i one njihove djece, ali bili su i uvrijeđeni što im to netko sa strane govori. Situaciju je prelomio jedan od starosjedilaca…

“U pravu je piskaralo!”, zagalamio je sjedokosi čovjek koji na lopudskoj plaži Šunju vodi respektabilan restoran s proizvodima iz vlastitog vrta. On ih je, kaže, vidio čak i tamo, sjedile su na ležaljkama ispod suncobrana bez da su platile onih 20 obligatornih eura dnevnog najma kako to čine svi ostali posjetitelji, a boji se i za svoje usjeve pa svaku večer provjerava ogradu oko vrta da mu se slučajno negdje ne bi provukle. Kopaju navodno i do dva metra pod zemlju…

Otok se po hitnom postupku, složni su čini se bili svi okupljeni, mora riješiti tih nemani. Ali, pitanje je: kako?

Lovostaj je i lovci ne smiju loviti, a i da smiju, s obzirom na to da se divlje svinje ukazuju na tristo metara od kuća, ne bi to učinili. Zabranjeno je na tako maloj udaljenosti.

Također, lov na ženku divlje svinje s mladima nije preporučljiv – istaknuo je mjesni doktor prilikom rasprave – jer usmrćivanjem majke mladi će vjerojatno uginuti.

“Kolega, molim vas…”, prekinuo ga je odjedanput dr. Aleksandar Štulhofer, poznati seksolog i stalni gost u hotelu Glavović. “Ne kaže se majka, pa ni otac, već Roditelj 1 i Roditelj 2”.

“Molim?”

“Usmrćivanjem Roditelja 1 – tako ste trebali reći – mladi će vjerojatno uginuti”.

“Molim?”

“Govorimo li i dalje o divljim svinjama?”, začuo se ponovno onaj ženski glas iz mase, ali nitko nije znao odgovor, niti odakle to pitanje dolazi, pa je ona samo ponovila ono svoje da ih, eto, treba odstrijeliti.

Mjesni doktor nakon toga uz riječi da nisu oni nikakve kolege, napušta hotel ali i ovu priču. Štulhofer je ostao u hotelu, ali ne i u priči. Nije više medijski interesantan. 

——-

Elem, oko pola noći, sasvim neočekivano dolazi do potpunog zaokreta u hotelu Glavović.

“A mravi?”, pitao je iznenada jedan od mještanina nekoć zaposlen u restoranu g. Zdravka Perčina. “Oni su nam veći problem na otoku od divljih svinja!”

Otok Lopud, istina je, vodi vječnu borbu protiv tih malih ali strahovito dosadnih životinjica koje na udaljenosti od stotinu kilometara osjete je li vam negdje u kuhinji ispala mrvica kruha pa vam onda zaposjednu cijeli stan i nikada ih se više nećete riješiti.

“Mravi – gnjave me u travi!”, podviknuo je još jedanput, ovaj put prodornijim glasom i od onog Bebekovog u originalu. Mislio je da ga prvi put nisu čuli, ali čulo ga se jako dobro i prvi put samo su ljudi nakon njegova pitanja zastali na trenutak i zapitali se je li čovjek možda zbilja u pravu s tom tezom. O veprovima već neko vrijeme samo slušaju i strah im se, baš kao u Spielbergovim Raljama, svakom pričom samo povećava iako zapravo tu neman uopće nisu vidjeli. Neki tvrde da čak ni ne postoji već je to samo otočka legenda koju su izmislili njihovi praoci koji su željeli turiste držati dalje od otoka kako im ne bi remetili njihov mir. Mrave s druge pak strane, viđaju doslovno na svakom koraku. Hodaju u pravilnim kolonama, nose neku hranu, zavlače se u rupe…

Toto Bergamo Rosi, ne vjerujući svojim ušima što čuje, ponovno podiže majicu i pokazuje na zadobivene ozljede. Ljudi moji, kaže, predaleko ste otišli – kakvi roditelji 1 i 2, kakvi mravi – tema su divlje svinje.

Pogledajte što su mi te zvijeri napravile…

Novinar lokalnog medija koristi priliku da fotografira ozljede te dodatno podiže tenzije izmišljajući kako je čuo da ni Beckhamovi ove godine neće doći na Lopud zbog straha od beštija koje bi im mogle napasti malog Brooklyna. On nije ni približno fizički moćan kao Toto i posljedice bi, nota bene, mogle biti ozbiljnije.

“Navodno je i gospođa Habsburg…”, podebljao je zatim još malo svoj narativ vidjevši da možda ljudi ipak neće napasti divlje svinje pa će on ostati bez vruće robe po koju ga je urednik poslao,”najavila da će zbog toga prekinuti zakup Franjevačkog samostana na koji ima pravo još 99 godina”.

Reakcija na njegovu provokaciju je međutim ovaj put u potpunosti izostala. Nitko više nije obraćao pozornost na njih dvojicu i divlje svinje. Mravi su, u pravu je bivši zaposlenik g. Perčina, ono što je pravi problem Lopuda. Svugdje su i previše ih je. Nemoguće je nogom stupiti na terasu a da vam se na njoj ne stvori mravlja kolonija. Kruh se drži u vrećici i na vješalici kako do njega ne bi došli, a niti jedan od onih na TV-u učestalo oglašavanih insekticida ne daje nikakve rezultate. Borba protiv njih, čini se, izgubljena je za sva vremena.

“Njih ne možemo ni odstrijeliti!”, začuo se tužan ženski glas za koji se sada ustanovilo da pripada gospođi Belmi Gaudio, vlasnici brenda Koibird s trgovinom odjeće smještenom u Londonskom Maryleboneu, a koja je nedavno sa suprugom Juliusom kupila Vile Viline na najljepšoj lopudskoj lokaciji. Prema pričanju Lopuđana ovaj bračni par za vilu, koja osim centralne zgrade ima i prekrasno imanje s bazenom i nekoliko manjih gospodarskih objekata u pozadini, izdvojio je desetak milijuna eura, a sada, evo, ne mogu živjeti od divljih svinja i mrava pa gledaju kako da ih se efikasno riješe.

Okupljene mještane iz hotela Glavović potjerala je naposlijetku gospođa Vlasta koja je izravni potomak jednog od dvojice braće Glavović koji su među najzaslužnijima za razvoj turizma na otoku. Oni su naime 1925. kupili staru mlinicu uz obalu za gradnju hotela koji je otvoren 1927. i sa starom kućom kao depandansom imao 70 postelja kao prvi hotel na Lopudu. Svoj prvi restoran otvorili su, samo da stvari stavimo malo u perspektivu, još davne 1903. godine, a 25 godina kasnije nabavili su prvu električnu centralu koja je počela prvo raditi za potrebe hotela, dok je već iduće godine pružala privatnu i javnu rasvjetu cijelom Lopudu.

Bilo joj je vrijeme za spavanje, a kako je vidjela da ovo okupljanje u predvorju njezina hotela ničemu ne vodi, poručila im je da je jedino čega se na Lopudu trebaju bojati to je praznih terasa na obali Ive Kuljevana. Turiste u posljednjih stotinu godina od tamo nisu uspjele otjerati ni te divlje svinje, ni mravi – rekla im je – pa je vrlo važno da to ne učinite ni vi sa svojim jakim cijenama i slabom ponudom. Na to nitko od prisutnih nije imao što za reći te su se svi u tišini povukli prema svojim domovima i restoranima, a novinar lokalnog medija zakasnio je na posljednji trajekt koji vozi prema gradu te je bio primoran prespavati na plaži. Tu mu se gubi svaki trag…

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.