Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Gospodin Pero Miladin taj je nadimak dobio jer je pružao utočište vodećim oporbenim političarima poslije pada Hrvatskog proljeća. Svi oni koji su nakon 1971. izgubili društveni status, posao ili završili u zatvoru, kod Pere su bili jednako dobrodošli kao da su na vrhuncu uspjeha i moći. Pa su tako na Šalati redovito jeli Franjo Tuđman, Savka Dabčević Kučar, Miko Tripalo, Dražen Budiša i mnogi manje prominentni hrvatski politički disidenti zbog čega se o gospodinu Miladinu počelo govoriti kao o Peri Ustaši. On to, međutim, nikada nije bio. Baš naprotiv, cijeloga života bio je iznimno tolerantan čovjek koji je u svojoj gostionici istodobno posluživao vodeće oporbenjake od kojih su mnogi bili stvarne žrtve komunističkog režima, ali i istaknute protagoniste tog istog režima, po čemu je vjerojatno bio jedinstven u zemlji. Sve svoje goste tretirao je s jednakim poštovanjem kao i velike političke, televizijske ili sportske zvijezde, a kojima je izletište na Šalati predstavljalo neizostavnu restoransku adresu.
Šalata, na kojoj se restoran nalazi, u ljetnim mjesecima poput ovoga jedna je od vibrantnijih gradskih lokacija. Zbog bazena koji je prošli vikend otvorio, mnogobrojnih koncerata koji se tamo održavaju, obnovljenog Boeinga koji je doživio renesansu otkad ga je preuzela poduzetna obitelj Babić te teniskih terena na kojima stasaju neki novi divovi sa Šalate, tamo se stalno nešto događa i konstantno je prisutan velik broj ljudi.
Za razliku od mnogih gradskih restorana, Kod Pere je vrlo lako dostupan automobilom. Velik broj parkirnih mjesta omogućuje vam da skoro pred vrata restorana dođete bez da morate hodati i znojiti se po nesnošljivoj vrućini od 30 Celzijevih stupnjeva kako je jučer bio slučaj, a čini se da ni i danas neće biti puno bolje.
Kod Pere ćete naći dvije najljepše, bajkovite gradske terase s prirodnom hladovinom od zelenila vinove loze kroz koje se sunce tek povremeno provuče do vašeg stola samo kako bi vas podsjetilo da je, evo, i dalje prisutno. Na jednu stranu terase gledaju prema Vlaškoj ulici koja se pruža pod njima, a na drugu prema zagrebačkoj katedrali. Na onoj nižoj terasi, toj drugoj, nešto je deblji hlad, iako je, čini mi se, zanimljivije biti na ovoj prvoj iznad i uživati u lijepom pogledu na obje razine. Te dvije terase su tijekom ovih nesnosnih vrućina toliko ugodne da zaslužuju, evo, da ih se još jedanput spomene na ovoj listi od 30 razloga zbog kojih bi dan od 30 Celzijevih stupnjeva trebalo provesti upravo na njima.
Ako su obje terase prepune, a što ovih dana i nije rijetkost, dobar je i prostrani unutrašnji prostor koji je ugodno klimatiziran.
Unatoč čestoj popunjenosti stolova, Kod Pere i dalje poštuju onaj stari ugostiteljski običaj da se za stalnog gosta uvijek može pronaći neko mjesto.
Za stalnog gosta pronaći će ga gdje god on to poželi iako – kao što sam već naveo u prethodnim točkama – gdje god da sjedne neće pogriješiti.
Konobarsku ekipu Kod Pere čini tim mladih ljudi koji pružaju jednu “staru školu” usluživanja na koju su gosti ovdje navikli tijekom više od pet desetljeća koliko ovaj restoran uspješno posluje. Prevruće je da se negdje drugdje svađate s konobarima…
Dobraaa…
Poslužuje se u ogromnoj zdjeli. Porcija je to barem za troje gostiju ili, kao što je to bilo u mom slučaju, jednog iznimno gladnog. Poveći komadi vrganja znaju zamirisati cijelom terasom pa i oni gosti koji su naručili ajngemahtec ili goveđu juhu, obje također sjajno pripremljene i u velikim količinama servirane, mijenjaju narudžbe i zahtijevaju ovu gusto kremastu od vrganja koja savršeno odgovara tijekom ovih toplih ljetnih dana.
Pridržavajući se načela starinskog gradskog kuhanja, nevjerojatno mekana patka s mlincima koju je naručio moj prijatelj Dominik Galić, između ostaloga i filmski producent, uvijek je skoro pa prvorazredna.
Bez ikakvog pretjerivanja jedna od boljih u gradu. Nju sam naručio ja.
S obzirom na to da više nije bilo ni patke ni pašticade, došli smo naime u kasnim poslijepodnevnim satima do kojih se sve već prodalo, naručilo smo miješano meso za dvije osobe koje nam je savršeno odgovaralo na ovaj vrući ljetni dan pa nismo ni žalili za prvobitnim narudžbama koje nismo uspjeli dobiti.
Posebno valja iz tog miješanog mesa istaknuti pljeskavicu napravljenu od mješavine govedine i svinjetine.
Uz to su došle i savršeno pripremljene police krumpira te ne baš mala zdjelica sataraša i pečeno povrće. Samo zbog toga bi, ako već ne zbog svega ostalog do sada nabrojanog, vrijedilo na današnji topli dan otići do Pere Ustaše. Pa čak i uz Schlosserove stube ako nemate auto…
Sve ovo naručeno i do zadnjeg zalogaja pojedeno, platili smo kao da nam je gospodin Pero Miladin, baš kao što je to nekoć redovito činio, osobno odredio cijenu procjenjujući nepogrešivim okom našu kupovnu moć. Kod Pere nikad nitko nije platio previše, poznato je to u ovom gradu, ali su mnogi, osobito studenti, plaćali jako malo ili čak ni malo… (mi smo platili malo jer je gospodin filmski producent u ozbiljnoj lovi, a mogli smo, da se procjenjivalo isključivo mene, proći skroz lišo).
Radnim danima, a tijekom kojih temperatura također zna dostići 30 stupnjeva Celzijusa poput ovog vikenda, po izrazito popularnim cijenama prave dnevne gablece. Ima li jela koje više asocira na ljeto od punjenih paprika? Nema. Isto kao što nema boljeg mjesta za konzumaciju istih od jedne od dvije Perine terase.
Marica Miladin, Perina supruga koja je desetljećima kuhala u restoranu prenijela je znanja na svoju snahu Nedu koja je sada tamo zaslužna za sve ovo u čemu uživamo. Tako je sve, evo, i dalje ostalo u obitelji.
Ako ste mislili da ga bez obzira na vrućine iz ideoloških razloga zaobiđete…
Nemaju jelovnik. Kome je po ovim vrućinama uopće do čitanja… bolje sve saslušati!
Perina kuhinja nekad zbilja zna biti premasna ili prekuhana, ali to ne utječe ni najmanje na to trebate li ga za vrijeme ovih toplinskih valova posjetiti ili ne. Bilo što da ovdje pojedete osjećat ćete se sretni, a to je sasvim posebno kulinarsko postignuće, do kojeg rijetko stižu i razvikani restorani. I, da se nekada dogodi da jelo baš i ne valja, bit će vam dobro i nećete se ljutiti te ćete mu se vrlo brzo vratiti. Odnos s tim kultnim zagrebačkim restoranom je naime kao i s maminom kuhinjom. Pa da joj nekada ručak i ne uspije, nema veze, bit će bolje drugi put…
U lipnju 2015. u 91. godini umro je Pero Miladin, taj legendarni dubrovačko-zagrebački ugostitelj čiji se restoran na Schlosserovim stubama još početkom sedamdesetih godina pozicionirao kao dnevni boravak zagrebačke intelektualne elite, ali njegova djeca uspjela su evo skoro već deset godina održati taj ugostiteljski objekt na visokoj razini te sačuvati legendu o svom ocu. Restoran je nakon gospodina Pere preuzeo njegov sin Ivica, matematičar i strastveni igrač bridža, te nastavio upravo tamo gdje je njegov otac stao…
Uslijed toga, ovo je bez ikakve sumnje najtoplija gostionica u gradu, prepuna sjećanja na svog plemenitog vlasnika, a koja je bez obzira na to što je najtoplija – ipak najbolji izbor za osvježenje i ugodan obrok u debeloj hladovini tijekom ovih nesnosno vrućih ljetnih dana.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
