Evo zašto mislimo da Galićeva nova graševina Galileo ne bi smjela koštati 125 eura

U utorak navečer u prepunom Mivinom vinskom baru i bistrou u Strojarskoj ulici održana je promocija najnovijeg i najneobičnijeg vina renomirane kutjevačke kuće Galić. Vino se zove Galileo. Riječ je o graševini, školovanoj u uistinu luksuznoj Seguin Moreauovoj bačvi u obliku lopte, kapaciteta 1500 litara. Takvih je bačvi vrlo malo u cijelom svijetu, a u vrijeme kad su se pojavile na tržištu negdje 2018. godine, jedna je bačva koštala nevjerojatnih 50.000 eura.

Seguin Moreau te se godine pohvalio da je odmah, bez bilo kakvih testova, naslijepo prodao tri bačve/kugle za 50 tisuća eura svaku.  Galićeva graševina Galileo, odležana u toj rijetkoj, neviđeno skupoj bačvi, svakako nije loše vino: ona je bogata, kremasta, s dosta svježine, finom međuigrom aroma i okusa jabuka, krušaka, kamilice i vinogradarskih bresaka i s dosta intenzivnim, dugim završetkom. Drvo se definitivno prejako osjeti, što će možda proći s odležavanjem u boci.

Riječ je, realno govoreći, o jednoj od šest ili sedam najboljih kutjevačkih graševina unatrag dvije godine. No, ono što izdvaja Galileo nisu kvaliteta ili stil, nego nevjerojatna cijena. Galileo, dakle, košta 125 eura, što je uvjerljivo najviša cijena za bilo koju suhu graševinu iz recentnih redovnih berbi. Evo zašto mislimo da je ta cijena potpuno pogrešna, i da šteti ugledu vinarije Galić.

Prvo, ne postoji ni jedan razlog da relativno mlada graševina brenda koji nema međunarodnu snagu košta više od vrhunskih, dokazano velikih svjetskih vina poput, primjerice, Ruinartova Blanc dr Blancsa  koji se proizvodi mnogo dulje, kompliciranije i koji dolazi iz najstarije šampanjerije na svijetu. Nadalje, prije mjesec dana u Disfrutaru, restoranu s tri zvjezdice, genijalno i svjetski čuveno bijelo vino Vina Tondonia iz 2012. klasične vinarije Lopez de Heredia platili smo 120 eura. Dakle, dvanaest godina staro glasovito svjetsko vino u restoranu s tri Michelinove zvjezdice platili smo nešto manje nego što Galićev Galileo košta u maloprodaji!  Tvrditi, kroz cijenu, da ste vredniji od jednog Ruinarta ili Lopez de Heredie nije znak samopouzdanja nego je znak dezorijentacije.

Drugo, Galileo zaista nije deset puta bolji od drugih vrhunskih kutjevačkih graševina, iako je deset puta skuplji. Treće, vina s tako ekscentričnom cijenom, koja se ne može opravdati kvalitetom ni stvarnom posebnošću (nije, primjerice, riječ o izdvojenom položaju sa 150 godina starim lozama koje daju jedan grozd svake godine) spadaju u kategoriju suvenirskih vina, poput onih tragikomičnih i tragično skupih pjenušaca iz Dubrovnika ili jednako bedastih u moru odležanih pjenušaca s Krka.

Galić je, međutim, ozbiljna vinarija, koja se bavi proizvodnjom vina a ne proizvodnjom vinskih suvenira. Četvrto, Josip Galić preksinoć nam je rekao da je usprkos visokoj cijeni, već prodao velik dio od 1800 boca Galilea.

Vrlo dobro, ali samo naizgled. Kuriozitetna vina koja se proizvode u vrlo malim serijama nikad nije teško prodati. No, takva vina sasvim sigurno ne pridonose ugledu vinarije, osobito ne u profesionalnim krugovima. Kao što ne pridonose ugledu regije ni sorte.

Vinarija Galić u proteklih se petnaestak godina afirmirala kao jedna od najozbiljnijih i najambicioznijih vinskih kuća u Slavoniji. Eksces s cijenom Galilea zaista im nije trebao što smo, uostalom, u utorak i rekli gospodinu Galiću. Nadamo se da se taj eksces neće ponoviti, jer šalje bezbroj krivih poruka.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.