U dva sata i dvadeset minuta iza ponoći stao je sat na zidu u stanu gospođe Zdenke Braun u Gajevoj ulici. Bio je petak trinaesti, ali nitko, ponajmanje ona, nije mogao pretpostaviti koliko će taj dan, zapravo, biti nesretan.
U isto vrijeme na drugom kraju grada, stalo je, naime, i veliko srce njezina sina jedinca Davora.
Bilo mu je tek 57 godina.
——-
Svi su Davora Brauna zvali po njegovom ocu Charlie, ili Charlie mlađi, a ja po njegovoj funkciji koju je obnašao u trenutku našeg prvog susreta, ali i gardu koji mu je tako dobro stajao: ‘Gazda’.
Prvi put sam ga upoznao prije nekih deset godina kada sam unajmio mali podstanarski stan u zgradi preko puta kultnog zagrebačkog kafića koji je skoro pedeset godina u vlasništvu njegove obitelji, a u kojemu sam, nota bene, vrlo brzo počeo provoditi više vremena nego u samom stanu.
I to, najčešće upravo s njim, koji je, eto, po službenoj dužnosti stalno bio tamo.
Satima smo znali sjediti ispred ogromnog televizora na prekrasnoj Charlijevoj terasi i gledati sve moguće nogometne utakmice; od mlađih uzrasta, za koje su tada nastupali i njegovi klinci, pa sve do onih veteranskih koje bi on vješto pronašao na nekom od mnogobrojnih sportskih kanala na koje je bio pretplaćen.
Tuga je i nakon četiri godine još uvijek pregolema da bi se bilo što pametno o njegovom preranom odlasku moglo napisati, a to da će nedostajati ovom gradu koji je time izgubio dio svoje duše i identiteta, nešto je što ionako svi znaju i osjećaju pa nema potrebe da se to posebno spominje. Tome uostalom svo ovo vrijeme i svjedočimo.
Ono što bi ipak trebalo spomenuti, a što nikako ne može biti slučajnost, to je da baš u vrijeme kada je diljem planete uslijed pandemije koronavirusa stao nogomet koji je on toliko volio i pratio, stalo i njegovo srce.
Kao da je, jebem ti život, znalo da dugo vremena neće imati za čime zatitrati i, oko nečega se uzbuditi…
Sjedili bi mi, međutim, i bez tih prijenosa utakmica na njegovoj terasi. Ili unutra, sasvim svejedno, glavno da smo doma – u Charliju!
Razgovarali bi o Zagrebu kakav je nekada bio, u vrijeme njegove igračke karijere i Dinamove najveće popularnosti, a kao svjedok i jedan od glavnih aktera tog vremena uvijek bi se tu našao i Ćiro Blažević. Još jedan stalni gost u našem kafiću.
Pisao sam nedavno o tome, prilikom prisjećanja na njegovu majku Zdenku Braun, ali nije naodmet ponoviti a pogotovo sada, svega par dana nakon što je Dinamo napokon oslobođen a što bi obojicu zasigurno veselilo.
Prisjećala bi se njih dvojica tako tog zlatnog razdoblja Dinamove povijesti prepričavajući pri tome razne anegdote, a ja bih samo sjedio, pio svoju najdražu kavu koju bi mi konobari Ante, Johnny ili Jura zbrljali, i uživao slušajući povijest jednog grada i njegova kluba iz prve ruke.
Rijetko kada sam se toliko nasmijao kao kada je Davor prepričavao kako ga je Ćiro nakon povratka iz vojske smjestio na klupu u utakmici protiv Hajduka. Davor je vojsku služio s braćom Vujović, a prije utakmice Ćiro ga je pozvao na stranu da ga u četiri oka upita u kakvoj su formi njih dvojica.
‘Šefe…’, rekao mu je Davor sav ushićen znajući da mu prenosi neku važnu informaciju, ‘tjelovježba bi nam počinjala u sedam ujutro, a njih dvojica bi već od pet trčali krugove oko vojarne!’
Mislio je da će ga Ćiro pohvaliti za tu insajdersku informaciju, moguće čak i nagraditi, ali bio je tada još jako mlad, jedva punoljetan, pa mu ne treba ni zamjerit tu krivu procjenu čovjeka koji će s vremenom zaraditi zvučan nadimak „Trener svih trenera“, a kojemu se zbilja može svašta prišiti, mnogi to često i rado čine, osim toga da je bio predvidljiv.
‘A tiii?’, upitao ga je Ćiro nekim tankim glasom samo tren prije nego što će ni malo tankim glasom zagrmiti, ‘Gdje si ti bio u pet ujutro?’
‘Spavao si!’, podviknuo je još jedanput zaključno i, poslao ga na klupu za rezerve.
Prije skoro četrdeset godina to je zasigurno naljutilo temperamentnog Davora koji je, između ostaloga, bio poznat i po tome da lako plane, pogotovo kada zna da je u pravu i da bi po svemu trebao igrati, ali sada – dok je ovo pričao – s lica mu nije silazio onaj njegov decentni, svima poznati i nevjerojatno zarazni osmijeh.
Uf, kako nam taj osmijeh nedostaje u centru grafa… Zagreb nije isti bez njega!
Bilo je međutim još mnogo takvih anegdota, ali za sada je dovoljna ova jedna koja o tom odnosu najbolje svjedoči.
——-
Tijekom svih onih godina prije nego što sam mu prvi put prišao za stol i pitao ga da li je slobodno mjesto kraj njega kako bih pogledao neku utakmicu koje se sada ni ne mogu sjetiti, Davor Braun prošao je maksimirsku školu nogometa, u prvoj momčadi zagrebačkih plavih nastupao je tri sezone, potom je nešto malo igrao i za Zagreb, da bi onda napravio i međunarodni transfer te prešao u austrijski LASK iz Linza.
Koliko je iznosio taj transfer ’86. godine zbilja ne znam, nisam se tad bio ni rodio, ali tako snažan, visok i beskompromisan obrambeni igrač koji zna igrati s obje noge te ima dobar pregled i razumijevanje igre, u današnje doba bi zasigurno vrijedio preko 50 milijuna Eura. U Gajevoj ulici, ispred kućnog broja 4, stajali bi u današnje doba skauti sve od Manchestera, preko Parisa i Milana, pa do Madrida u nadi da će njegova gospođa majka dati pristanak da Davor potpiše upravo za njihov klub.
Gospođa Zdenka bi im, uzgred kazano, taj pristanak najradije uskratila jer joj je kao i svakoj majci uvijek bilo teško odvojiti se od svog sina, ali na kraju bi ipak, za njegovu dobrobit, popustila te ga pustila najvjerojatnije u Real iz Madrida…
Niti Linz, međutim, nije tada bio loš klub, a on je o toj austrijskoj epizodi uvijek rado i, baš kao o svemu drugome, zabavno pričao.
U te pedeset i dvije godine prije nego što sam sam ga dakle, upoznao i počeo se skoro pa svakodnevno s njim družiti, postigao je, nadalje, i pogodak za Dinamo u porazu protiv Vardara, otvorio kafić u Madridu za vrijeme najveće popularnosti njegova imenjaka Šukera koji mu je sa svojom tadašnjom zaručnicom Anom Obregon bio čest gost. Dobio je tri sjajna sina, oženio prekrasnu Helgu te stekao više prijatelja nego bilo tko drugi koga poznajem. Nedavno je, evo, proslavio i 40 godina male mature u Oš J.J.Strossmayer…
Igrao je za veterane Dinama dok su mu leđa to još uvijek dopuštala, u tome je strašno uživao, a u sklopu njihovih organizacija odazivao se i svakoj humanitarnoj akciji koja postoji… Da nabrojim samo ponešto jer, jasno, nemoguće bi bilo sve spomenuti čime se Davor bavio tijekom svog života.
O tome što je tek mogao napraviti u godinama koje su bile pred njim, preteško mi je i razmišljati, ali nema nikakve sumnje da bi kao u svemu drugome što je u svome životu radio bio iskren, pošten i dobronamjeran kao što je to bio i onda kada je meni, potpunom neznancu koji je tek bio doselio u zgradu preko puta njegova kafića, pružio ruku prijateljstva te ponudio mjesto za svojim stolom.
—
Gospođa Zdenka do kraja svog života, a koji nije potrajao ni godinu dana nakon što nas je Davor napustio, nikada nije popravila zidni sat u svom stanu.
Vrijeme je za nju stalo odlaskom Davora i sasvim je jasno da više ništa nije bilo isto kod nje, u Charliju, kod svih nas koji smo ga poznavali i voljeli, ali ni u cijelom Zagrebu.
Pitao sam se tada postoji li uopće Zagreb bez Relje Bašića, Braunovih iz Charlija i Cice Kranjčara? I, ako da – zašto?
Odgovor još uvijek nisam dobio. (Eventualno je u nedjelju s vraćanjem Dinama djeci napravljen prvi korak u dobivanju odgovora).
Ostaje nam sada samo utjeha u tome što će njegovi sinovi održati legendu o njemu baš kao što je to i on učinio s legendom svoga oca, ali i vječna zahvalnost što smo – bilo to na samo pet ili, eto, pedeset i sedam godina – imali priliku upoznati i družiti se s tako dobrim čovjekom kao što je to bio naš Gazda, Charlie mlađi.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.