Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Pod voltama na Dolcu, tik do ribarnice, nalazi se legendarna Amfora. S pogledom na štandove i zvonike katedrale, ambijent je, moram priznati, zbilja autohton a cijena za svježu ribu koju nabavljaju iz obližnje ribarnice vjerojatno najniža u Zagrebu. Razlog je to što se o slobodnom stolu u Amfori može samo sanjati, vikendom pogotovo, a i genijalna konobarica Ana koja tamo, nota bene, radi dulje od trideset godina, prilična je atrakcija sa svojom šarmantnom i duhovitom neljubaznošću.
Šuti i jedi! može je se često čuti kako se obraća nekim prezahtjevnim gostima, a kao poseban izljev genijalnosti pamtim njezin odgovor jednom gospodinu koji je, kako će i sam vrlo brzo shvatiti, posve krivo procijenio da mu uz gavune treba još malo kruha.
Ne dam ti kruh…, odrješito mu je odgovorila Ana, vidiš da si predebeo!
Umjesto kruha donijela mu je još malo vina i svi su, naravno, bili sretni i zadovoljni.
Ne sjećam se da sam se ikad u životu tako nasmijao, a i ovaj debeli se odmah predomislio i nastavio uživati u ribi i vinu. Na kruh više nije ni pomišljao!
Sve je to, uz određenu dozu tolerancije prema dugom čekanju, psovkama iz kuhinje, neurednosti, donošenju krivih ili nepotpunih narudžbi i općenito ne baš pretjerano preciznom kuhanju koju smo morali ponijeti sa sobom svaki put kad odlazimo na glavnu gradsku tržnicu, ipak bilo prihvatljivo. Nekad čak i dobro! Kod odlaska u Amforu nikad nije bilo glavno to neko gastronomsko iskustvo, po to se ide u druge riblje restorane, ali jest sve ostalo. Dobar ugođaj, opuštena, donekle zafrkantska atmosfera i osunčana terasa s koje se osim u pogledu uživa i u žamoru tržnice, činile su to mjesto ipak prihvatljivim za posjetu.
Ovoga petka međutim, sve se promijenilo. Malo grublji, opušteniji stil posluživanja koji na nekim nekim mjestima može dobro funkcionirati i prolaziti čak i kao šarmantan kao u slučaju već spomenute Ane kojoj bi na Dolcu trebalo podići spomenik poput onog kumici Barici, od neljubazne loše usluge dijeli vrlo tanka linija. Tu je liniju nepovratno je prekoračilo treće lice. Prekoračio ju je neki mlađahni tetovirani djelatnik Amfore prisvajajući si ovlasti vlasnika lokala, pa ćemo dok se ne uvjerimo u suprotno pretpostaviti da to on i jest barem u nasljednom redu od stvarnog vlasnika, kad je odlučio iz restorana izbaciti bračni par s malim djetetom jer su se drznuli ustvrditi da su, eto, ipak naručili blitvu iako ih je neka konobarica koju tamo ranije nisam prečesto viđao uporno i tvrdoglavo uvjeravala da nisu. Buffet Amfora u tom je trenutku za sva vremena izgubila gore opisani kredit koji su im mnogi, pa i ja (!), do sada davali.
Nije Amfora nikakav biser na inače nevjerojatno propaloj gradskoj tržnici kako smo se sami u nedostatku boljega godinama uvjeravali, već baš naprotiv: jedan od najzornijih primjera propasti kojoj u takozvanom trbuhu grada već predugo svjedočimo. Jer, što bolje paše uz sliku Dolca na kojem prodavače i prodavačice možemo izbrojati na prste jedne ruke i nekoć šarene klupe prepune domaćih proizvoda koje su sada sive i prazne, nego neki za ugostiteljstvo netalentirani agresivac koji izbacuje ljude iz restorana…
——-
Elem, na ručak su predmetnog dana izašli muž, žena i dijete. Jedna pristojna zagrebačka obitelj koja se odlučila počastiti za kraj tjedna. Kako na terasi nije bilo mjesta, sjeli su na kat u unutrašnjem prostoru. Pojeli su juhe i naručili srdele i gavune. U tom trenutku, iako to zapravo uopće nije bitno jer ni njima nije bilo toliko stalo do toga koliko do onoga što će se kasnije dogoditi, zbilja još nisu bili naručili blitvu.
Gospodin u njihovoj neposrednoj blizini, međutim, naručio je isto što i oni, ali je napomenuo da uz jelo hoće i blitvu. Kako im je obitelji to dobro zazvučalo a i blitva im se baš jela, i njih troje se odlučilo taj zdravi prilog dodati svojoj narudžbi te su o istom obavijestili konobaricu koja im je odgovarila da može, ali će eto morati malo duže čekati.
Nema problema! prihvatili je obitelj u isti glas i nastavila s objedom. Mališan koji inače i nije neki ljubitelj ribe ovaj put je u svojim srdelicama istinski uživao.
Vječna je rasprava, da napravim malu digresiju, treba li djecu uopće posjećivati restorane. Započela ju je valjda Samantha u jednom od nastavaka Seksa i Grada, tvrdeći da nipošto ne treba, a dovršio Miljenko Jergović u svojoj nedavnoj kolumni gdje piše o bezumnoj vladavini djece u društvu. Njegova je teza isto kao Samanthina da ne u restorane ne treba voditi onu djecu koja se ponašaju kao da nisu u restoranu već na dječjem igralištu. Ukoliko ih za posjeta restoranu odgajaju i socijaliziraju tako da uče kako se u restoranu ali i drugim ozbiljnim mjestima valja ponašati, onda itekako treba .
To je uostalom i jedan od razloga zašto je za djecu korisno da posjećuju restorane i uče kako u njima mirno sjediti, ne držati laktove na stolovima i ne podmetati nogu konobaru, a ako ne prođu takvu vrstu socijalizacije u životu, proširuje Jerga malo svoju tezu, odrast će u ljude koji vrijeđaju i fizički napadaju svog profesora ili roditelje koji takvo ponašanje agresivno opravdavaju (Ili, evo, upravo mi je palo na pamet, u ljude koji izbacuju tročlanu obitelj iz restorana).
Od pojave mobitela na kojima djeca po kafićima i restoranima gledaju crtiće, da pridonesem i sam malo ovoj raspravi, njihovo divlje ponašanje više nigdje nije tema, a problemi koji će djeca zbog toga imati u budućnosti bit će tema za neku drugu, vjerojatno mnogo dublju analizu. Dovest će i do toga, sasvim sam siguran, da ćemo se početi radovati kad negdje u restoranu umjesto mobilnih ekrana koje gledamo umjesto dječjih lica naiđemo opet na neko nestašno dijete koje će konobaru postaviti nogu…
Ono što je, međutim, pravilo za odlazak u restoran s djecom, a o tome bi se sa mnom vjerojatno složili i Jerga i Samantha a složit će se i ova tročlana zagrebačka obitelj nakon neugodnog iskustva u Amfori, to je da ih se, jebatga, vodi samo na uređena i profesionalna mjesta.
Nakon što, naime, nisu dobili blitvu, ponovno su svoju narudžbu spomenuli konobarici a ona, umjesto da se ispriča ili se kao što bi to Ana učinila našali pa im donese to što su naručili ili nešto sasvim drugo što će zbog njezinog pristupa svi ipak prihvatiti, ona ih počne uvjeravati da blitvu uopće nisu naručili.
Jesmo!
Niste!
Jesmo!
Niste!
Onda su se priključili i ljudi sa susjednog stola potvrđujući konobarici da jesu, čuli su ih, te da je i njima nešto tako zaboravila.
“Vama sam se ispričala…”, prekinula ih je konobarica ljutito kao da im ne daje pravo ni da se jave,“ali njima neću jer nisu naručili!”
Jesmo!
Niste!
Jesmo!
Niste!
Nekoliko puta su tako prebacivali lopticu jedni drugima kao Federer i Nadal, podižući malo ton sa svakom. Jedan stariji gospodin u blizini, strašno uznemiren raspravom, zamolio ih je da se stišaju jer je on tu došao objedovati u miru. Njegov zahtjev je, uzgred kazano, bio najglasnije iznesen…
I umjesto da konobarica nakon toga bez obzira na to je li obitelj naručila ili nije ode i naruči tu blitvu, ona se spustila u prizemlje i otišla po nekoga tko je stolu obitelji, neupućen u bilo što od onoga što se na katu događalo, pristupio krajnje bezobrazno i agresivno i pokupio im tanjure sa stola. “Ne morate ništa platiti”, rekao je kao da im čini uslugu, “ali odmah napustite lokal”. (Najbolje da su morali još i platiti nakon što su ih izbacili. Mogao im je još i blitvu zaračunati kad su je već naručili…)
Na molbu majke konobaru da se primiri jer im plaši dijete, bahato je odgovorio da ga, citiram: “baš briga za njeno dijete!” Otac bi tu vjerojatno i reagirao da se dijete nije samo zauzelo za sebe i sasvim ispravno tog čovjeka nazvalo, opet citiram: “tupsonom!” (U dječjem rječniku to, ako se dobro sjećam, označava individuu koja se baš i ne može pohvaliti složenijim misaonim procesima). Podmetnuo bi mu malac ne obazirući se na Jergovićevu ranije spomenutu kolumnu i nogu, samo da mu je bio malo bliže…
Ljudi su nakon toga naravno pristojno napustili Amforu i vjerojatno se tamo nikad više neće vratiti a neće, jasno, ni njihovi prijatelji kojih nipošto nije malo jer su se ljudi obiteljski bavili ugostiteljstvom i otvarali neke od najmodernijih i posjećenijih noćnih klubova i restorana u Zagrebu, dok je ovaj izbacivač iz Amfore i sam još bio jedno od te djece za koju sada ne mari. U Amforu više neće doći ni nitko do koga je došla ova priča, koja se preko vikenda po užem gradskom središtu proširila poput perja iz potrganog jastuka, bez obzira koliko im je Amfora do sad bila simpatična. Ja sam, evo, jedan od njih!
Glavni krivac za ovaj incident, do kojeg nikada ne bi došlo da se kojim slučajem sve to dešavalo u Aninom rajonu ili štojaznam kod nekoga također upoznatog s normama pristojnog ponašanja, zasigurno će smatrati da je dobro postupio jer, eto, on je glavni u tom bifeu pa može raditi što želi a i gužve su im konstantne pa ga za dvoje ljudi, a pogotovo za jedno dijete, zbilja nije briga.
Moguće da će ga u tome neki tupsoni i podržati, barem dok im se isto ne dogodi, ali s vremenom, pokazala je povijest u slučajevima takvih ugostitelja, vrlo brzo neće više biti ni tanjura, ni gostiju kojima se mogu oduzeti. Onaj tko je sve ove godine to vodio bez da nikoga izbacuje pa je zato Amfora i postala tako legendarna i omiljena gradska lokacija, trebao bi, želi li da se tradicija nastavi mlađim snagama ipak skrenuti pozornost da se nesporazumi oko narudžbi drugačije rješavaju… Čak i kad gosti nisu ovako pitomi kao što su bili ovi s djetetom.
Trbuhu grada, kako Dolac nažalost sasvim krivo i dalje nazivaju jer se već godinama ne može pohvaliti proizvodima koji se na njemu nude a pogotovo ne svojom ugostiteljskom ponudom koja je sada, evo, spala samo na dva slova: Broom 44 i Salo, ovakav incident u jednom od rijetkih objekata gdje se, bez obzira na sve mane nešto ipak moglo pojesti, zbilja nije trebao.
Umjesto da se ugledamo na velike europske tržnice, od stare Les Halles u Parizu pa sve do Boquerie u Barceloni, i ljude, domaće i strane, na glavnu gradsku tržnicu privučemo fantastičnim restoranima raznih žanrova, mi ih, evo, izbacujemo i iz Amfore.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
