U porečkom Sv. Nikoli na znaju kuhati, prezentacije su tridesetak godina stare, a ikru iz supermarketa proglašavaju kavijarom

Kavijar je, dakle, ponovimo  tisućiti put, usoljena ikra raznih vrsta jesetre. Jesetra  jest prastanovnik zemaljske   kugle, ali nije posve nedostupna jer se razmjerno lako i masovno  uzgaja, od Italije, preko Španjolske do Francuske, Kalifornije i Kine koja je već dugo godina najveći svjetski proizvođač kavijara.  Male crne ili crvene kuglice  iz supermarketa koje se prodaju za par eura, nisu kavijar nego ikra raznih drugih riba poput morskog  zeca: one nemaju nikakve veze s kavijarom i jesetrama.

U ponedjeljak popodne u uglednom smo porečkom restoranu Sv. Nikola naručili tartar od kozica i škampa s kavijarom, za 19 eura. Tartar je došao na stol u obliku srca, valjda kao trening za Valentinovo, s minijaturnom količinom crnih i crvenih zrnaca. Crvena zrnca sigurno nisu  bila kavijar. A ako su crna zrnca možda bila kavijar, radilo se o najslanijem i najgorem kavijaru koji smo probali u životu. A jako volimo kavijar.

Srcoliki tartar od kozica i škampa s “kavijarom” tipičan je primjer lažnog opisa jela kakav se naprosto ne smije pojavljivati ni u prosječnoj gostioni, a kamoli u ribljem restoranu koji, tko zna kako i zašto, još od 2017. godine nosi Michelinovu preporuku. Tost koji smo dobili uz tartar bio je bezokusan i neteksturiran, apsolutno  bezličan, kao da je došao iz nekog od supermarketa u porečkoj shopping zoni.

Tartar je bio “ukrašen” jednim listom rukole, baš kao i couverti i glavna jela. List do tri rukole, uz kap  zgusnutog balsamica, univerzalna su dekoracija  u Sv. Nikoli, koja podsjeća na rane devedesete, kad su hrvatski kuhari tek počeli otkrivati rukolu i razne varijante proizvoda kojeg generički zovemo balsamico.

Kamenice su bile svježe i ukusne. Izbor divlje ribe bio je neobično siromašan za specijalizirani riblji restoran u veljači, kad bi bijele ribe svugdje trebalo biti u izobilju.  Oradu od oko pola  kilograma lijepo su nam i sočno ispekli, baš kao i srednje velike škampe. Komadići krumpira u prilogu s blitvom  uglavnom su ostali sirovi, što je dosta neugodno i ukazuje na teži nemar u kuhinji. Okrugla peciva, vjerojatno  zamrznuta negdje u inozemstvu, bila su mnogo ukusnija od nedokuhanog krumpira. Vinska se karta doima puno siromašnijom nego prije sedam godina kad smo zadnji put  jeli u Sv. Nikoli.

Jedno od najboljih vina na listi, Simčičev Sauvignom Cru Selection, košta 76 eura, što je uobičajena cijena za vina iz Opoke najskuplje  Simčičeve linije. Cru Selection u popularnim i nejeftinim zagrebačkim restoranima poput El Tora i Mareda košta oko 50 eura.

Kad smo za aperitiv pitali za šampanjac, ponudili su nas Misalom, solidnim   istarskim pjenušcem koji, međutim, nije i ne može biti  šampanjac. Sveti Nikola pretvorio se u dosadni, demodirani turistički restoran bez ikakvih gastronomskih ambicija, s tek ponešto dobre ribe. Šteta.

SV. NIKOLA

Obala maršala Tita 23. Poreč

HRANA +2/5  VINA +2/5  AMBIJENT 4/5  TERASA 3/5 interijer  SERVIS 3/5

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.