U Travniku, poznatom po lažnim diplomama, Ivi Andriću i Ćiri Blaževiću, peku najbolje ćevape u Bosni

Poznat je onaj vic, koji govori o ružnoj i za cjelokupno društvo poražavajućoj navadi kupovine diploma, da kada se autobus zaustavi u Travniku šofer na razglas kaže da će stajati deset minuta pa ako netko treba na WC ili, štojaznam, završiti Pravni fakultet…Bujrum!

Da taj vic nije samo smiješan već i istinit pa time onda još i smješniji, svjedoči skoro pa ciklično upadanje policijskih službenika Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) na razna sveučilišta po Bosni i Hercegovini. Posljednje takvo zabilježeno je, evo, krajem prošlog mjeseca kada su u sklopu akcije Klaster u kojoj se već mjesecima istražuje nezakonito izdavanje većeg broja fakultetskih diploma u svim dijelovima BiH, nenajavljeno posjetili još nekoliko fakulteta s ciljem prikupljanja dokaza, dokumenata i učeničkih spisa za koje se sumnja da sadrže dokaze o nezakonitom ponašanju raznih visokoškolskih ustanova.

Svi prikupljeni dokazi bit će zatim, u skladu sa zakonskom procedurom, dostavljeni Sudu BiH i Tužiteljstvu BiH. Što će biti nakon toga? Vjerojatno ništa. Zaboravit će se na to!

Pojeo vuk magare, rekao bi mudri narod.

Malo se do sada naime postiglo takvim akcijama, u susjednoj nam državi i kod nas, a često su naše dvije države baš po tom pitanju dobro povezane jer nije neuobičajeno da tamo i tako stečena diploma, dok se tinta na njoj još nije osušila, bude nostrificirana ovdje kod nas. Ono što se ipak rijetko kada događa, to je da nakon ovakvih pompoznih akcija diplome budu poništene, a oni koji su ih izdali  baš kao i oni koji su ih kupili, procesuirani ili barem smijenjeni s funkcija na kojima se zahvaljujući tim papirima nalaze. Upravo zbog toga postoji itekako opravdan razlog za ranije iskazanu skepsu spram uspjeha i ove SIPA-ine akcije.

Nije to međutim tema za gastronomski portal, ali kada jedna travnička ćevabdžinica genijalnim bilbordom napravi nešto mnogo učinkovitije za cjelokupnu društvenu zajednicu od svih tih policijskih akcija i na za Bosance svojstven duhovit način pogodi direkt u bit problematike, a o čemu se u cijeloj regiji već danima govori i piše – e, onda je to tema koju se nipošto ne smije ignorirati.

Pogotovo jer sam predmetnu ćevabdžinicu relativno nedavno posjetio, prilikom čega sam se uvjerio da su im osim društvenih analiza i ćevapi, bezbeli, pravo dobri!

O njima bi, dojma sam, region također trebao neprestano brujati…

——-

Elem, prije nekoliko dana u Travniku je osvanuo jedan od najoriginalnijih i najduhovitijih oglasnih panoa koje sam vidio još od vremena kada je kraj Milanovićeve slike pisalo da je normalan, Plenkovićeve da je vjerodostojan, a Bandićeve – pazite molim vas ironiju ovog slučaja – neumoran. Svi nabrojani slogani nisu međutim inicijalno trebali biti duhoviti, ali oni su to s vremenom postali. Ćevabdžinica Hari odlučila je svoj brend u najboljem mogućem trenutku, dok su se indeksi diljem države pokušavali sakriti, reklamirati efektnim sloganom koji je trebao postići upravo ono što je postigao, nasmijati raju: “Jedina zaslužena desetka u Travniku”. Pri tome valja znati da su u BiH na fakultetima ocjene uglavnom do deset, a i klasična porcija ćevapa – oh kako se glupo osjećam dok objašnjavam šalu – broji uglavnom toliko ćevapa pa se baš poput i najviše ocjene u žargonu među rajom naziva ‘desetkom’.

Dovitljivom vizualnom komunikacijom, gdje je uz taj slogan prikazana i Harijeva legendarna desetka u pola pitice, autor bilborda ne samo da je uspio podsjetiti građane na kvalitetu jedne od najpoznatijih ćevabdžinica u BiH, već i na to da nam svima fali više smijeha, sadržaja inspiriranog kvalitetnim humorom i sarkazmom, a po čemu su Bosanci i Hercegovci zapravo oduvijek najpoznatiji.

Time je humor, nota bene, opet uspio postići više nego sve ove policijske akcije zajedno, pa kad se idući put kod nas na natječaj za recimo direktora gradskih groblja prijavi netko sa završenim pravnim fakultetom u Travniku, znat ćemo da su jedine desetke koje je zaista zaslužio bile one koje je pojeo kod Harija

Iako je, jasno, i njih kupio, ali njihova ocjena je itekako opravdana.

Predmetna ćevabdžinica se, da spomenem i to, već ranije isticala uspješnim marketingom. Menadžment ćevabdžinice Hari već neko vrijeme brojnim aktivnostima inicira potrebu zaštite i brendiranja travničkog ćevapa kao prepoznatljivog i jedinstvenog autohtonog proizvoda, a prije par godina, simbolično na prvi dan proljeća, napravili su najveću i najautentičniju porciju ćevapa od 2160 komada koju su degustirali brojni građani. Cilj te akcije bilo je ukazati na značaj zaštite našeg autohtonog proizvoda. Također, tom prilikom organiziran je i okrugli stol na temu brendiranja ćevapa u kojem su sudjelovali brojni eminentni bosanskohercegovački stručnjaci iz oblasti kulinarstva, turizma i kulture.

Osim marketinških kampanja, a u ovo sam se uvjerio pretprošle godine tijekom jedne malo duže posjete tom vezirskom gradu na kojoj sam bio u sklopu proglašenja Ćire Blaževića počasnim građaninom Travnika, imaju daleko najbolje ćevape. Bolje čak, a ovo je posebno teško priznati nekome tko se rodio ispod Trebevića, gradu koji se smatra međunarodnim autoritetom za ćevape, nego što ih, eto, imaju u Sarajevu.

——-

Spomenuta ćevabdžinica Hari poznata je po porodičnoj tradiciji pravljenja ćevapa već više od tri desetljeća. U Travniku je, kako su mi stari Travničani objasnili, ranije postojala ćevabdžinica Sport. Vlasnik je bio Ramiz zvani Majstor i on je pravio daleko najbolje ćevape na svijetu. Mrtva usta bi ih jela, govorili su vrlo slikovito.

Danas nema više ni te ćevabdžinice niti je Ramiz živ, ali jedan od njegovih radnika bio je i Hari koji je nastavio raditi kako ga je Majstor naučio. Harijeva supruga, po romantičnoj legendi koju su mi ispričali a ja nisam imao razloga da im ne povjerujem, radila je u nekoj konkurentskoj ćevabdžinici. U trenutku kada su se životno i poslovno udružili – baš kao u onom filmu Deset u pola – njihovi ćevapi postali su bolji i od Majstorovih.

Ja te Majstorove nikada nisam probao, ali jesam skoro sve sarajevske, a koji su dugo vremena bili kao neki standard kakvi ćevapi trebaju biti, i moram priznati da su ovi Harijevi mnogo bolji. Da se izrazim u skladu s njegovom reklamom, ta desetka je zbilja zaslužena, a ona sarajevska već neko vrijeme nije. O somunu, koji u Travniku nazivaju piticom, da ni ne govorim. Toliko je sočan i natopljen da oni hladni iz, recimo, Želje na Baščaršiji ne mogu ni u istu rečenicu stati s njima… (O tome kako su me u Želji razočarali poslužujući nam hladne, suhe i bljedolike ćevape u somunu koji je bio toliko hladan da se ni kajmak u njemu nije uspio rastopiti pa je više podsjećao na kuglicu sladoleda nego na sebe, pisao sam već ranije na ovom mjestu. Potražite, moglo bi vam biti korisno…).

Pa iako je autor ove reklame za Harija u pravu da je njihova desetka zaslužena, nije u pravu kada tvrdi da je jedina takva u Travniku. Na tom putovanju, naime, bio sam na ručku i u restoranu koji je otvoren u sklopu muzeja Ivo Andrić, Ex Ponto bar&restoran, kao i na Plavoj vodi gdje sam u Lutvinoj kahvi, gdje počinje i, sjetit ćete se, završava Travnička kronika, popio tu njihovu čuvenu kahvu. Bila je, ne moram posebno ni objašnjavati, za deset!

U ćevabdžinici Karalić nadalje, koja se nalazi neposredno pored Šarene Džamije, jeli smo fantastične sudžukice i pljeskavice, a izbor salata i taj neki njihov posebni bijeli sos bili su itekako za desetku. Ništa manju ocjenu zaslužila je i planina Vlašić na kojoj smo izuzev njihova svjetski poznatog sira s uštipcima, uživali i u prekrasnom pogledu i zraku tijekom čega nas je Trener svih trenera podsjetio da je njegova sportska karijera započela upravo na toj planini gdje je naučio tako dobro skijati da je u dobi od svega 15-16 godina postao juniorski prvak države.

“I to samo…”, napominjao je uvijek,”u flanelskoj košulji!”

Ugrijat se mogao tek nakon te pobjede kada mu je Đuro Pucar Stari donio džemper kao nagradu za uspjeh u koji nitko kraj mnogo bolje pripremljenih Slovenaca nije vjerovao.

Neki zlonamjernici pokušali su upravo na ovom argumentu, da Hari nije jedina zaslužena desetka u Travniku, sve ovo nabrojano su također desetke a ima ih još mnogo više, obezvrijediti njegovu kampanju. Nije im to međutim uspjelo jer ona osim što je, jasno, bila dobronamjerna i uspjela šala koju nikada ne treba objašnjavati jer će te se pritom osjećati veoma glupo (vidi moj navod s početka teksta), bila je usmjerena isključivo na ove neke lažne fakultete koji nažalost bacaju ružnu sjenu na jedan inače ovako lijep i jedinstven grad.

Prava raja shvatila je stoga odmah dobrobit njegovog poteza i podržala ga naručujući još nekoliko porcija ćevapa s polivenim piticama. Gaudeamus, rekli bi stari Latini, igitur…

—-

Malo je ulaza u grad poput ovog, travničkog, gdje odmah, na samom početku znate da vas očekuje jedinstvena pustolovina koju nipošto ne želite propustiti. Na samom tom ulazu u grad, da spomenem još ovo pa da završim ovaj kratki zapis o Travniku, nalazi se s jedne strane škola, a s druge zatvor. Ivo Andrić, naš Nobelovac i jedan od dvojice njihovih najpoznatijih građana, piše da se svaki Travničanin u svom životu u jednom trenutku mora odlučiti – pazite molim vas ovo – s koje strane ceste želi hodati.

Jako duboka i bez ikakve sumnje istinita misao.

Dopunio bih je možda samo time da bi se svaki turist ili neki drugi posjetitelj grada, osim onih koji su došli po brzi ispis diplome, treba odlučiti da ne skreće ni lijevo ni desno, već da produži pravo do Harijeve ćevabdžinice. Nakon toga može u miru upoznavati i ostale ljepote ovog prekrasnog vezirskog grada.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.