Sin Ćire Blaževića, Miroslav mlađi, otvorio je Häagen-Dazs na novoj adresi u Tkalčićevoj ulici, u prostoru nekadašnjeg Sunčanog sata

Pričao mi je Ćiro svojedobno kako mu je neki mladi dečko kad bi išao u slastičarnicu govorio Ćiro ne smijem vam naplatiti, djed bi me ubio! Momak je bio iz Prištine, rekao mi je, i molio ga je samo za fotografiju kako bi poslao rodbini na Kosovo, a to nije, jasno, bio prvi put da mu se takvo što dogodilo.

Jedne godine u Zadru dogodila mu se ista situacija. Samo umjesto momka, bila je, kako je rekao, neka mila curica. Nije htjela ni čut da uzme novac od njega, ali selfie – e, to je morao. (Nije mu teško palo!)

A, isto mu se znalo događati kad bi bio u Švicarskoj i dok se vozi vlakom od Züricha do Lausanne pa prođe onaj dečko što gura kolica, prodaje sladoled, kavu i čokoladu. On bi ga zaustavio u namjeri da kupi sladoled i, naravno, isto plati, ali to nikad nije dolazilo u obzir. 

“Ja sam iz Prištine, znate, nema šanse da to platite,” govorio mu je taj momak.

“Ma idi u pičku materinu”, uzvraćao bi Ćiro u svom stilu i dodao, “dođi sine da te poljubim i da ti duplo platim”.

U Prištini je, poznato je, zbilja imao status božanstva. Živio je u hotelu Grand, istom onom u kojem je odsjedao Tito, a Kosovari su se brinuli da mu ne fali ni ptičjeg mlijeka. Jednom su mu, poznato je, i Terezu Kesoviju doveli na utakmicu da izvede početni udarac, a to je u to vrijeme za Prištinu bilo kao da danas, štajaznam, Taylor Swift dođe na Kutiju šibica.

Stvarno su ga voljeli te ’84 godine, a ta ljubav je potrajala sve do, evo sad će za koji dan godišnjica, kad nas je Trener svih trenera napustio i otišao voditi, kako je dugo najavljivao, ekipu anđela koja po njegovoj procjeni gubi od đavola.

Slična stvar događala mu se jasno i s pitom od tikve, njegovom najdražom,  za koju su se u Bosni natjecali tko će ga njome prije obradovati dok im je vodio reprezentaciju, u Kini s pekinškim patkama i chelo kebabom u Iranu.

Osim Švicaraca, govorio bi. Oni su hladni. Ne poznaju emociju! Zbog toga je uostalom i otišao u Prištinu nakon što je s Grasshoppersom osvojio njihovo nacionalno prvenstvo. Često je prepričavao tu anegdotu kako je pozvao predsjednika kluba da prošeta s njim niz Bahnhofstrasse. Ako me i jedan od ovih Švicaraca pozdravi, rekao mu je, ja ću ostati. A ako ne, odmah sjedam na vlak i idem za Prištinu! Predsjednik je pristao, a on je znao da ga nitko neće ni pogledati. Švicarci su takvi, navodio je uvijek. “Osvojio sam im prvenstvo, a oni si misle ko te jebe…”

I hodaju oni tako niz glavnu ulicu, Ćiro svakom prolazniku kimne glavom i pozdravi, a oni samo što ne pređu na drugu stranu ceste. Gledaju ga kao da je lud! Na kraju ulice predsjednik mu je stisnuo ruku, ispričao se što je to tako al eto jebiga, i poželio mu puno sreće u Prištini.

A tamo ga je, iako je došao u tri sata ujutro, dočekalo nešto sasvim drugo. Dvije i pol hiljade ljudi ga je dočekalo s bijelim plahtama oko vrata koje su prethodno izrezali kako bi izgledali kao šalovi… Zamislite molim vas taj fanatizam!

Ne treba onda čuditi što ga onda i nakon više od trideset godina kako ih je spasio od ispadanja iz lige, baš kao i svugdje drugdje gdje je bio i ostavio trag, na svakom koraku časte onim najboljim što imaju. Kod njih je to, eto, uvijek bio sladoled. A njihova je velika sreća što je Ćiro više od svih gore nabrojanih specijaliteta nacionalnih kuhinja volio slatko. U svakom tom sladoledu kojim su ga tijekom svih tih godina častili uživao je moguće i više nego u svim onim zlatnicima i dukatima kojima su ga te sezone tamo plaćali…

Posljednjih godina njegova života, međutim, od sladoleda je jeo samo jednu vrstu i to, nota bene, samo na jednom mjestu. Bio je to sladoled Häagen-Dazs koji je u ljeto 2020. otvorio svoju prvu radnju na Europskom trgu u bočnom prostoru Johanna Francka. Ni tamo nikada nije morao platiti, ni on niti bilo tko drugi tko bi se našao u njegovom društvu, a često sam to, eto, bio upravo ja. Ali razlog za to čašćenje nije ležao u njegovim sportskim već obiteljskim uspjesima. Vlasnik hrvatske licence za taj prestižni američki brand najluksuznijih industrijskih sladoleda na svijetu Ćirin je sin. Onaj pravi, biološki, a ne kao svi ostali dragi mu ljudi što ih je nazivao sinovima. Miroslav Blažević mlađi.

——-

Elem, u ljeto 2020. godine, najgorem dakle trenutku za bilo kakvo otvaranje jer su se zbog Covida 19 i mjera koje je s obzirom na tu epidemiju donosila Vlada RH ugostiteljski objekti zatvarali, na Europskom trgu u prostoru nekadašnje slastičarnice Johanna Francka osvanuo je natpis s tim dvjema iako jako kompliciranim, ali ipak svima dobro poznatim riječima: Häagen-Dazs.

Priča o tom imenu otkriva da je tu zapravo riječ o marketinškom triku, jer iako zvuči danski sladoled je ustvari američki. Reuben i Rose Mattus utemeljili su svoju tvrtku 1961. u New Yorku, Brooklyn Heightsu, a ime Häagen-Dazs izmislio je Reuben Mattus jer je htio da mu brend zvuči danski u znak zahvalnosti Kraljevini Danskoj koja se tijekom Drugog svjetskog rata uzorno ponašala prema Židovima. Na prvim pakiranjima sladoleda bila je čak i karta Danske. Obitelj Mattus sladolede je počela proizvoditi i prije toga, kad se Reubenova majka kao udovica iz Prvog svjetskog rata 1921. doselila s djecom iz Poljske u New York. Njen brat radio je u talijanskim sladoledarnicama i tako su kod kuće počeli proizvoditi jednostavne sladolede, a firmu su utemeljili 1929. nazvavši je Senator Frozen Products.

Uspješno su živjeli od sladoleda do 1950-ih, a onda ih je pogodio rat cijena koji su pokrenuli američki sladoledari. Da se zaštite od dampinga, Mattusi su počeli proizvoditi guste, finije sladolede s boljim sastojcima, koje su mogli prodavati po višim cijenama čime su svoje sladolede repozicionirali na tržištu. Tada su, eto, smislili i novo ime.

Počeli u s tri okusa: vanilijom, čokoladom i kavom, a prvu sladoledarnicu otvorili su u Brooklynu 1976. Biznis se franšizama vrlo brzo proširio na cijeli svijet i u brendiranju i tehnologiji postavio standarde za masovno proizvedene sladolede.

Häagen-Dazs danas nudi petnaestak vrsta sladoleda, smoothieje, milkshake, vafle, brioše i palačinke, a mali prostor kraj Cheese Bara koji je prije četiri godine otvorio Ćirin sin dovodeći taj napokon u Zagreb, bio je pun veselih, živahnih boja i sladoleda koji izgledaju neodoljivo.

Ćiro ih je, spomenuo sam već, isključivo tamo jeo, a pri tome, jasno, nije bio usamljen… Tri za ugostitelje veoma teške godine, pogotovo za one koji nude nešto skuplji proizvod, uspješno je prevladao i tijekom prošle ljetne sezone u Splitu otvorio i jedan pop-up Häagen-Dazs. Osim toga, s tim sladoledima lagano ulazi i u hotele pa je u rujnu za vrijeme neke velike turističke manifestacije, moguće i dodjele nagrada koju je organizirala HGK, svoje sladolede prezentirao i u rovinjskom Grand Park hotelu s kojim je u intenzivnim pregovorima. Velika je novost, međutim, za Häagen-Dazs i ljubitelje njihova sladoleda i za grad Zagreb, da se njihova slastičarnica preselila iz dosadašnjeg prostora na Europskom trgu u puno reprezentativniji i osunčaniji prostor u Tkalčićevoj ulici. 

Na mjestu nekadašnjeg Sunčanog sata, legendarnog zagrebačkog kafića, prije koji dan otvorio je naime Miroslav Blažević mlađi svoju treću ispostavu u posljednje tri godine. Ona na Europskom trgu poslovat će još do kraja mjeseca, a onda će se njihovi proizvodi moć konzumirati isključivo u ovoj najturističkijoj zagrebačkoj ulici kojoj je – sigurno ste i sami primijetili – dobar sladoled itekako nedostajao.

Ulica Ivana Krstitelja Tkalčića, hrvatskog svećenika i povjesničara, ili kako je raja zove Tkalčićeva ulica, u žargonu još češće i Tkalča, a koja se proteže od blizine središnjeg Trga bana Jelačića do njegova sjevernog kraja u Maloj ulici pa teče između Gornjeg Grada na zapadu i Nove Vesi na istoku – pisao sam već ranije o tome – pravi je fenomen.

Koliko god je naime ponuda tamo loša, a nema nikakvog spora da je pretežito loša, Tkalčićeva je skoro uvijek dobro popunjena. Nešto ovako kvalitetno stoga, kao što je bez ikakve sumnje Häagen-Dazs, trebalo bi još bolje raditi nego što je to činilo na ranijoj, iako također atraktivnoj ali ipak malo sklonjenoj lokaciji. Najbolji primjer za to su onih nekoliko kvalitetnih iznimki u Tkalči koje potvrđuju pravilo.

Submarine je, na primjer, već afirmirani lanac za burgere, isto kao i Batak po pitanju roštilja. Njihovo prisustvo u ulici Ivana Krstitelja Tkalčića pravo je osvježenje za cijeli taj potez pa zato i svakodnevno odlično posluju. Upravo tome, da se turistička ulica zahvaljujući dobroj ugostiteljskoj ponudi vrati i domicilnom stanovništvu, trebao bi doprinijeti i Häagen-Dazs. 

Osim te bolje lokacije, ključan razlog zbog kojeg je došlo do preseljenja je činjenica da iz vjerojatno skupog mjesečnog najma u Johann Francku sada prelaze u prostor za koji ne plaćaju trećim osobama najam. A to bi, uza sve ove ostale prednosti nove lokacije, trebalo jamčiti dugovječnost Häagen-Dazsova sladoleda u srcu grada

“Od Travnika pa sve do Kine…”, rekao bi mu sigurno Ćiro da je kojim slučajem još među nama, a svakim danom što ga nema sve je uočljivija rupa na sportskoj i javnoj sceni koju je ostavio, “nema bolje lokacije, sine!” I bio bi, Trener svih trenera, opet u pravu! Sladoledu svih sladoleda mjesto je upravo tamo – ispod sunčanog sata.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.