Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Kao što vjernici za Badnjak idu na polnoćku, tako – pa vjerojatno još pobožnije – malonogometni sladokusci na Štefanje pohode turnir Kutija šibica. To je, naime, najzanimljiviji dan odigravanja tog legendarnog turnira jer se igraju četvrtfinala seniorskog i veteranskog dijela turnira. Tu se može vidjeti najveći broj dobrih, izjednačenih utakmica vrhunskih malonogometnih ekipa i neke od najboljih malonogometaša koji su ikada zarolali nogometnu loptu po zagrebačkom parketu.
Mnogo je zanimljivije od samog finala u kojem se susreću samo dvije ekipe pa taj prijenos možete pratiti i iz komfora vlastitog doma. Nije vrijedno potezanja do Kutije… Četvrtfinale je, međutim, a to će vam potvrditi svatko tko je barem jednom tamo bio i osjetio taj naboj, ipak mnogo bolje!
Atmosfera u prepunoj dvorani je fantastična, golovi i potezi genijalni, a prilika da vidite, kajjaznam, Prosinečkog kako nekom pretjerano ambicioznom omladincu gura loptu kroz noge – jedinstvena! Ili, isto tako poznato nogometno ime, Tonija Franju koji je na nekom turniru u Kanadi igrao u ekipi sa Zinedineom Zidaneom, a koji mu je, legenda kaže, nakon dva briljantna driblinga čak i zapljeskao.
Kasnije za šankom, priznao je Franja, on je pljeskao velikom Zizou.
Sve to sa sobom nosi to tradicionalno Štefanje na Kutiji šibica – najbolje mjesto u gradu za sresti se s prijateljima i čestitati im Božić, što i jest smisao tog mirnog katoličkog blagdana i državnog praznika na koji se, eto, slučajno igra najbolji nogomet u gradu.
Ono međutim što je ispod svake razine, a pogotovo razine nogometa koji je tu za vrijeme cijelog turnira dolazilo gledati više od dvadeset i pet tisuća ljudi te što će, evo, biti predmet ovog zapisa: to je ponuda hrane i pića. Ona se, odmah da kažem, ne razlikuje previše od one na drugim sportskim i glazbenim manifestacijama u Domu sportova, zagrebačkoj Areni pa i Dinamovom stadionu, ali baš zato je i vrijedna svake osude i prijezira.
Kad naime netko već ima tu sreću da mu u objekt dođe toliki broj ljudi koji će se tu zadržati sigurno više od sat vremena, pa onda moguće da su tu još i s djecom koja uvijek moraju nešto jesti i piti, trebao bi imati dovoljno pameti da im ponudi nešto bolje i raznovrsnije od najprostije moguće hrenovke u tvrdom pecivu, žilavih nimalo slanih kokica kojima kao da je netko dušu izvadio i točenog piva razvodnjenog do neprepoznatljivosti. Da se ne poslužuje u onim jeftinim prozirnim čašama koje samo što se ne raspadnu, mislio bih da pijem neku odvratnu vodu točenu u toaletu. Tko zna, možda bih bio i u pravu…
Osim što je bolja ponuda na tim mjestima pitanje zdravog razuma, ujedno je i pitanje kulture i poštivanja posjetitelja, a onima koji to ne žele shvatiti pa već godinama serviraju samo najgore i jednostavnije proizvode na kojima brzo mogu ostvariti velike marže, ugostiteljske koncesije za šankove u tim objektima bi pod hitno trebale biti oduzete.
Dok oči naime hranimo nečim tako kvalitetnim kao što su četvrtfinalni susreti Kutije, ili uši koncertom Željka Bebeka na primjer u sklopu njegove turneje povodom pedeset godina karijere, nije u redu da u želudac trpamo hranu koja će u našem tijelu izazvati sasvim suprotni nagon od onoga koji nam izazivaju ovi umjetnici koje smo došli gledati i slušati.
——-
Elem, lani na Štefanje, najveći malonogometni blagdan u državi, na tribinama u Domu sportova jeo sam te kokice koje se po ukusu nisu puno razlikovale od kartonske kutije u kojoj su poslužene, a u zraku sam osjetio miris onih najgorih hrenovki od kojih se čovjeku diže želudac već kad ih pogleda. Nisam točno vidio gdje se prodaju pa je moguće da ih je netko kupio ispred dvorane i unio samo taj neugodni miris kojega se teško riješiti i nakon višestrukog pranja zubi, ali to bi onda značilo podjednako lošu stvar, a to je da se u dvorani baš nikakva hrana ne može kupiti. Čak ni takva koja, sasvim sigurno, ne zadovoljava ni minimum nutricionih svojstava.
Kako bi bilo, pomislio sam tada, da u ovoj dvorani koja okuplja tako velik broj ljudi, a među njima i mnogo onih koji nisu iz Zagreba već su došli samo da bi nastupili na turniru ili podržali svoju omiljenu momčad, u ponudi imaju neke lokalne specijalitete koji odražavaju tradiciju zagrebačke kuhinje s kojom bi i naše goste trebalo upoznati. Ili recimo da se neke od najboljih zagrebačkih pizzerija natječu tko će izbaciti bolji komad pizze za sve te silne posjetitelje, burgeri svoju borbu za najbolji u gradu s ceste prenesu u ove dvorane, a majstori roštilja raspale vatru na kojoj će se naći sve od mediteranskih pa do balkanskih specijaliteta. Ne bi, naravno, ni vegetarijance trebalo zaboraviti koji bi na ovakvim manifestacijama također trebali dobiti neku opciju…
Skoro pa svaka druga ekipa na turniru nastupa pod nazivom nekog ugostiteljskog objekta koji ih sponzorira, moglo se možda i njima, kao na nekom sajmu, pružiti mogućnost da tijekom svih ovih dana koliko Kutija šibica traje na neki način prezentiraju i svoje specijalitete.
Zagrebačka Arena, za razliku od Doma sportova i skoro svih ostalih sličnih dvorana, zakupcu daje mogućnost da sam izabere ugostitelja kojemu će šankove dati u najam tijekom koncerta, ali kako dosta uvjerljivo sugeriraju uvijek istog svog Lieblinga kao onoga tko dokazano može zadovoljiti kapacitete, ni njihova ponuda uglavnom nije ništa bolja od ove gore navedene. Ta mogućnost koju nude zakupcima, da sami izaberu ugostitelja, manjkava je još po nekim osnovama pa nisam zagovornik iste. Zakupac će naime uvijek izabrati onoga tko mu je najisplativiji, odnosno onoga u čiju će se dobit naposljetku najbolje moć’ ugradit, a to je rijetko kada onaj tko ima najkvalitetniju ponudu. Njihova mi je logika, koliko god mi u smislu gastronomske ponude bila odbojna, iz njihova sitnosopstvenog kuta razumljiva. Glavno im je da uzmu tih svojih 25% povrata od ukupne zarade ugostitelja, a ljudi je ionako toliko da će biti dovoljno onih koji će piti, jesti i platiti što god im se servira.
Pritom ipak ne mogu razumjeti da zagrebačka Arena, koja kao institucija tijekom godine zbilja okuplja ogroman broj posjetitelja sa svih strana svijeta, nema unaprijed dodijeljenu koncesiju za šankove nekom ugostiteljskom poduzeću koje će ponudom nastojati barem donekle parirati ljepoti same Arene i manifestacijama koje organizira. Mogli bi, možda pretjerujem ali blagdansko je razdoblje pa su svakakva čuda moguća, ponudu hrane i pića prilagoditi i području iz kojega izvođač dolazi. Zašto ne bi na Merlinovom koncertu u ponudi bio burek, po kojemu je nazvao i jednu svoju pjesmu, a paella i tortilje uz hitove Enriquea Iglesiasa ako se odluči ponovno doći? Umjesto Žuje može se tada i sangrija točiti…
Pitanje je, jasno, retoričko.
Šampion po tom pitanju, međutim, baš kao i onom u Hrvatskoj nogometnoj ligi, ipak je Dinamo.
Prije četiri godine osnovali su Plavi korner d.o.o. čije je sjedište u Maksimirskoj 128, firmu registriranu za djelatnosti restorana i ostalih objekata za pripremu i usluživanje hrane. U stvarnosti, radi se o kućicama na stadionu koje gledateljima nude hranu i piće prije, tijekom i nakon nogometnih utakmica Dinama, a koja je čak i ispod razine nogometa koju nam taj klub iz Maksimirske 128 ove sezone prikazuje.
Ta nesretna kombinacija vodenaste pive, jeftinih hrenovki i lošeg nogometa vjerojatno je i uzrok učestalih agresivnih ispada njihova navijačkog, a donedavno i vlasničkog tijela. Klub iz Maksimira na čelo te tvrtke kćeri postavio je tada po staroj i dobro uhodanoj praksi brata člana uprave Krešimira Antolića, a koji je prethodno bio zaposlen u Dinamu kao kuhar.
To je, bezbeli, sramotan modus operandi, ali da kojim slučajem hrana nije toliko loša, ne bi me ni taj nepotizam toliko smetao. Kako im je nažalost ponuda čak i na utakmicama Lige prvaka lošija nego što na bilo kojem kvartovskom nogometnom turniru, jer susjedi se organiziraju pa imaju i kotlovinu, ćevape, pljeskavice, nerijetko i grah s kobasicom ili suhim mesom… to me, evo, ipak strašno živcira. Svaki tjedan tu se okuplja toliki broj ljudi a poduzeće osnovano samo za tu svrhu ne uspijeva im ponuditi ništa više od preskupog hot-doga. Nije ni čudo da ljudi onda pohode okolne pekare u nadi da će barem nekako utažiti glad, a djeca, ukoliko imaju roditelje dovoljno hrabre da ih dovedu na tribinu, od kuće nose sendviče koje im onda redari na ulazu iz sigurnosnih razlika oduzimaju.
Prije ulaska u stadion, Plavi korner nudi samo hrenovke, a par poduzetnih pojedinaca nevezanih za klub osim navijački, isto čine s košticama i kikirikijem. U ložama se, da spomenem i to, mogu naručiti samo kokice i Čipi čips, a oba proizvoda se, iako je godišnja karta za ložu 2500 eura, prilično skupo plaćaju. Ona glavna loža gdje sjedi klupska uprava s gostima nudi ipak i švedski stol, za čiji catering je nekoć bio zadužen restoran Mašklin&Lata, ali Plavi korner preuzeo je čini se posljednjih godina i to, pa se sada pred predstavnicima stranih klubova bezrazložno sramotimo s nekoliko nemaštovitih jela baziranih pretežito na tjestenini.
Nekog finijeg ili štojaznam jačeg piće uz koje bi i taj nogomet koji nam od Jakirovićevog dolaska učestalo prikazuju bio lakše podnošljiv, još se nigdje nisu sjetili poslužiti pa o tome za sada nema potrebe ni maštati. Ne znam jesu li od Antolićeva izbacivanja promijenili i direktora u tom poduzeću kao što su učinili s njegovom partnericom koja je vodila marketing, ali stvari se po pitanju gastronomske ponude još nisu promijenile. Treba vidjeti hoće li novi klupski statut donekle utjecati na to, a ja kao dugogodišnji član kluba iskoristit ću sasvim sigurno onaj svoj jedan glas za koji su mi se tijekom posljednjih mjeseci izborili, upravo u tu svrhu.
“Plavi, plavi…”, orit će se opet stadionom, ali nikad više “korner”.
Sinoć na Kutiji šibica, da se ovako pred kraj vratim na nju, nisam očekivao nikakva iznenađenja. Znao sam da će Franja proći u iduću fazu natjecanja, bit će tu par sjajnih poteza i atmosfera u dvorani će biti blagdanska, a gledatelji će zasigurno biti veoma zadovoljni onime što su gledali, ali baš kao svake godine do sada, pri tome valja reći da ih je bilo više od pedeset, krajnje razočarani onim što su jeli. Nadam se da će se barem ta negativna tradicija u idućih pedeset godina promijeniti…
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
