Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
U ladici radnog stola u velikom apartmanu na drugom katu berlinskog hotela Adlon Kempinski pronašli smo razglednicu sa zajedničkom fotografijom Marlene Dietrich i Charlieja Chaplina. Fotografija je snimljena u vrijeme prve zlatne Adlonove ere. Razglednicu smo, nažalost, zaboravili poslati u Zagreb, ali dugo će nas podsjećati na povijest jednog od svojedobno najvažnijih europskih luksuznih hotela.
Prošlog smo tjedna proveli nekoliko dana u apartmanu na drugom katu palače kraj Brandenburških vrata, originalno podignute između 1905. i 1907. godine. I dnevni boravak i spavaća soba gledaju na Unter den Linden, glavnu berlinsku aveniju punu ambasada i monumentalnih zgrada. Adlon je smješten u istočnom Berlinu između američkog i ruskog veleposlanstva, dok je prozor našeg apartmana gledao na talijansku ambasadu preko ceste.
Adlon je ponovno postao svjetski poznat kad je Michael Jackson 2002. u nekom od svojih bezbrojnih polusvjesnih stanja svog sina, tada još bebu, držao ispred ograde balkona bez ikakve zaštite. Fotografija djeteta koje visi s drugog kata u rukama nestabilnog oca užasnula je dio svjetske javnosti. “Nije mi palo napamet da ugrozim sina. Ali, ponijelo me uzbuđenje trenutka kakvo stvara Adlon,” pravdao se kasnije Jackson. Adlon je u vrijeme tog tabloidnog incidenta bio gotovo novi hotel. Poslije burne povijesti i uništenja u osamdesetim godinama, Adlon Kempinski ponovno je otvoren 1997.
Adlon je danas ultimativno luksuzni hotel, jedan od raskošnijih u Europi, gotovo u rangu s pariškim Ritzom, s tim da je Ritz ipak vidljivo otmjeniji. No, Adlonovi apartmani na drugom katu zaista su sam vrhunac europskog luksuznog hotelijerstva.
Apartmani se sastoje od dvije glavne sobe, spavaće i dnevnog boravka, predvorja s garderobama ukrašenog art deco intarzijama i veoma velike kupaonice sa samostojećem kadom, dvostruko većem tuš kabinom od uobičajenih dimenzija, dva umivaonika i puno Ferragamove kozmetike. Ručnici su najmekši i najdeblji na svijetu, krevet bajkovito udoban, minibar prepun svih mogućih lokalnih proizvoda od berlinskog čipsa od povrća preko izvrsnog Weilova Rizlinga do četiri ili pet vrsta čokolada, a svaku večer oko šest ili sedam posluga donosi čokoladni kuglof sa svježim malinama i borovnicama.
Jedino televizori nisu impresivni, ni veličinom ni brendom, ali to nam doista ne smeta u hotelu poput Adlona. Servis na recepciji spada među najefikasnije i najljubaznije na svijetu, kavana u lobiju prilično je impresivna sa solidnim izborom pića po korektnim cijenama (Moëtov izvrsni Grand Vintage košta 29 eura, samo tri eura više od prilično irelevantnog non vintage šampanjca u baru zagrebačkog art’otela) a procedura osnovnog hotelskog servisa doslovno je savršena.
Čim smo izašli iz taksija prišao nam je mladi uniformirani gospodin, preuzeo stvari, dao nam broj za prtljagu koji smo pokazali na recepciji i kad smo se poslije ručka vratili u apartman, sve su torbe naravno bile u sobi za garderobu. Kad smo odlazili, Adlonovo nam je osoblje odnijelo prtljagu iz sobe u hotelsko spremište jer smo u gradu ostali još pet sati poslije check outa.
Hotel u kojem ne vidite vlastitu prtljagu dok vam ne treba, sasvim je sigurno vrhunski hotel. Doduše, u Adlonovim perfektnim procedurama dešavaju se i teže greške. Jedno nam je jutro sobarica pozvonila prije osam jer je htjela očistiti apartman. Premda smo vikali da još spavamo, gospođi je trebalo par minuta da izađe iz sobe i ostavi nas na miru. A u baru su nam donijeli pogrešno vino, pa smo čekali petnaestak minuta da bismo dobili ono što smo naručili. Čini se da je loša situacija s osobljem u servisu postala, nažalost, tipična za cijelu Europu.
No, Adlon ustvari nije toliko važan zbog vrhunskog primjera suzdržanog, uistinu elegantnog, pristojnog luksuza ni zbog pogleda na najveličanstveniju berlinsku ulicu. Adlon je važan radi posve specifičnog osjećaja povijesti, koji je u Berlinu zbog njegove tragične sudbine snažnije naglašen nego u Londonu, Parizu, Rimu ili Beču.
Ovdje prvo valja podsjetiti da su se luksuzni hoteli u Europi počeli otvarati tek krajem 19. stoljeća. Prvo je došao pariški Ritz, pa londonski Ritz i Savoy. Mnogi povjesničari hotelijerstva smatraju bečki Imperial izgrađen 1873. originalnim luksuznim europskim hotelom, no problem je u tome što Imperial osim veličanstvenih stepenica i nekoliko apartmana nikad nije bio luksuzan kao Ritz ili Savoy. Lorenz Adlon, uvoznik francuskih vina i gostioničar iz Mainza, došao je na ideju da u Berlinu izgradi hotel Ritzove klase. Pa je uspio doći do njemačkog kaisera cara Wilhelma Drugog, koji je podržao Adlonovu ideju.
Hotel se gradio između 1905. i 1907. godine, i to na najboljoj mogućoj berlinskoj lokaciji odmah pokraj Brandenburških vrata. Na otvorenje, 23. listopada 1907. godine, došao je sam car, kao i svatko važan u društvenom životu Berlina prije Prvog svjetskog rata. Adlon je nastavio relativno normalno poslovati za vrijeme Prvog svjetskog rata, da bi u dvadesetim godinama postao jedno od glavnih društvenih središta cijele ondašnje Europe.
Krajem tridesetih, s jačanjem nacizma, i približavanjem najveće tragedije dvadesetog stoljeća, Adlonu je posao išao sve lošije, pa je dio hotela prodan Hitlerovom vlastima, koje su ondje smjestile Ministarstvo hrane i poljoprivrede.
Hotel Adlon imao je nevjerojatno mnogo sreće tijekom savezničkog bombardiranja Berlina: premda je Adlon izgradio luksuzno sklonište, na hotel nije palo mnogo bombi. Radilo se, ustvari, o jedinoj zgradi u blizinu Brandenburških vrata, koja nije teže stradala tijekom bombardiranja. Ali je zato stradala od pijanih ruskih vojnika. Legenda kaže da je 2. svibnja 1945. neki ruski vojnik, vjerojatno u potrazi za alkoholom, izazvao požar u Adlonovom vinskom podrumu. Hotel je bio prilično oštećen ali je izdržao i ruski palež, da bi u raznim formatima nastavio raditi sve do osamdesetih godina. U zadnjim godinama svog prvog postojanja, Adlon je služio kao rezidencija za istočnonjemačke političare: taj je dio Berlina pripadao komunističkoj Njemačkoj.
A komunističke su vlasti 1984. odlučile srušiti originalni Adlon. Današnji Adlon, dakle, nije povijesna palača. Današnji je Adlon djelomična replika originalnog Adlona, koji je fizički prestao postojati prije 39 godina.
Iako se Adlon nalazio u Istočnoj Njemačkoj, pametni ljudi iz hotelske korporacije Kempinski još su u šezdesetim godinama nagovorili Heddu Adlon da im proda pravo na ime. I onda su se, poslije ujedinjenja Njemačke, počeli boriti za pravo da izgrade novi hotel na autentičnoj Adlonovoj adresi. Što im je srećom uspjelo. Novi je Adlon otvoren prije 26 godina, uz nazočnost ondašnjeg njemačkog predsjednika Romana Herzoga. Adlon smo donekle poznavali i prije nedavnog boravka u njegovom senzacionalnom apartmanu na drugom katu.
Negdje 2009. australski je Penfolds u jednom od Adlonovih restorana bio organizirao europsku prezentaciju svojih vinskih ikona, uključujući Grange, RWT i Yattarnu. Prije te fine večere s još boljim tastingom, u Adlonu smo intervjuirali Petera Gagu, glavnog Penfoldsova enologa. A par godina kasnije u Adlonu smo posve slučajno roslavili Novu godinu. Te 2012. odlučili smo kraj prosinca provesti u Berlinu, u izvrsnom Regentu na Charlottenstrasse.
Na staru smo godinu prvo otišli pogledati Čarobnu frulu u Državnoj operi u Istočnom Berlinu, da bismo ponoć dočekali ispod Brandenburških vrata uz možda najljepših vatromet koji smo ikad vidjeli. Te je noći u Berlinu bilo posebno hladno; ledeni vjetar kao da se obrušavao na nas ravno iz Sibira, a mobiteli su pokazivali minus deset do minus dvanaest stupnjeva. Pa smo se poslije vatrometa morali negdje skloniti. Ušli smo u Adlon na stražnja vrata. Portir nas je zamijenio za goste i nije ništa pitao, a mi smo se zaputili u toplu, raskošno osvijetljenu balsku dvoranu gdje se uz gudački kvartet i DJ-a plesalo cijelu noć: konobarice odjevene poput vilenjaka, po dvije zajedno, u potocima su točile Grand Vintage iz nekih ogromnih boca, vjerojatno jeroboama.
Oko pet ujutro kad je vjetar prestao, izašli smo iz Adlona i prošetali se do Regenta. S Adlonom smo, dakle, već neko vrijeme bili na vi, a prošlog smo tjedna prešli ti, i uistinu smo poslije tridesetak godina obilaženja najboljih europskih hotela i nekih dosta dobrih azijskih i američkih, prilično sigurni da se jedinstveni ugođaj berlinskog Adlona ne može imitirati. Riječ je o hotelu koji vam zauvijek ostaje u vrlo posebnom, identitetskom sjećanju, baš poput klasične književnosti, genijalnih kazališnih predstava ili berlinskih albuma Davida Bowieja.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
